Nataša Božinović: „1923.“, 2023!

Pogledala sam američku seriju, western dramu  „1923“. Prethodnica je serije Yellowstone  koja se zbiva stotinjak godina poslije. Obje serije prate kaubojsku obitelj  Dutton.  Serija obiluje prekomjernim dijelovima zapleta i raspleta, upadanja glavnih junaka u nevolje. Sve je bilo nevino zabavnjačkog karaktera do trenutka koji me i motivirao za ovaj tekst. Radi se o jednoj iz niza paralelnih radnji koja u sebi nosi ekstreman politički stav; mrziteljsko opsesivnu mržnju spram Katoličke Crkve.

Tako slobodan usud da u seriju zabavnoga karaktera ubacuješ vlastiti politički stav koji potiče na mržnju, postaje globalno pravilo. Slobodan izričaj mržnje nema nikakvih ograda. U ovome slučaju, okrunjen je vrhunskim glumcima: Harrisonom Fordom i Helen Mirren. Zajamčena je golema gledanost. Kada sam prije neku godinu opisala totalno blesav hrvatski film, Sviličićev Glas, koji se cijeli bavi poticanjem na mržnju s istim objektom mržnje, bar sam se mogla utješiti da je to smeće imalo gledanost broja redateljeve rodbine.

U seriji 1923.  jedan od glavnih likova, mlada je Indijanka koja je bezdušno zlostavljana u katoličkome internatu. Inspiracija ovome  izmišljenom internatu bili su indijanski industrijski internati osnovani  uz potporu vlade SAD-a. U njima se zaista svašta događalo, ali ne zbog katoličkih svećenika jer ih tamo, po svemu sudeći nije ni bilo. Prvu takvu školu 1879. osnovao je Richard Henry Pratt, vojni časnik i protestant. Njegovo geslo: „Ubijte Indijanca, spasite čovjeka!“, u seriji izgovara monstruozni  katolički svećenik.  Nije jedini takav lik. Od osoblja internata,  nekoliko časni i četiri svećenika, nema ni traga pozitivnoj karakternoj crti. Svi do jednoga su sotonski oblici čovjeka, takvi da ih je teško pronaći u drugim paralelnim radnjama serije. Ako se sjećate filma Misija(Robert De Niro, Jeremy Irons), gdje se cijela katolička misija žrtvuje za južnoameričke Indijance, snimljenoga davne 1986., možete promatrati stanoviti globalni sunovrat u percepciji povijesti i sadašnjosti, a posljedično i budućnosti. Filmovi i serije većinom su fikcije. Ako su protagonisti izmišljeni, pokušava se dočarati kontekst  zavisno o vremenu radnje i tu se može opasno manipulirati. Dobro što smo  u bajkama dobili: crne sirene, vilenjake i patuljke, tamnopute Snjeguljice , muške labudove…, što bilo, daleko od toga da je originalno, nego smo dobili i crnu Kleopatru u dokumentarcu jer je redateljici baka ispričala da je Kleopatra bila crnkinja. Ako  baka svjedoči onome što se zbilo prije 2000 godina u Egiptu , Jasenovac joj je prošlost ravna treptaju oka, tako da me čudi da su je Srbi propustili angažirati.

Kod umjetnosti okupirane agresijom političkih stavova nema više ni „u“ od umjetnosti. Ni „u“ od umjetnika. Kod nas je nedostatak umjetnosti  pandemija. Onog drugog „u“ od  Yu umetnika naći će se na stadionima. Nije ih pandemija, ali sve nas moraju cijepiti.

Kod spomenute „1923“, statistika bi trebala pokazati postotak katolika u odnosu na protestante među  predsjednicima,  političarima, bankarima, bogatašima i općenito svim moćnicima u SAD toga doba. Najvjerojatnije bi imali skroz obrnutu sliku krivca genocida nad Indijancima od one kojom nas 1923. poučava na zabavan način. Nije mi namjera prokazivati bilo koju drugu vjeru, i koja je povijesno više ogrezla u grijehu, zabrinjava me nabrijani i isključivi progon Katoličke Crkve. Nije loše za prostudirati  povijest katoličkoga južnog i srednjeg dijela Amerike i kako su se proveli  tamošnji Indijanci u odnosu na Indijance sjevernoga dijela kontinenta. Vjerujem da  samo detalj kao što je  broj Mestika,  ukazuje na veću uključivost katoličke vjere u odnosu na protestantsku.  Ali, kao da je to bitno. Na svim razinama i platformama kreiraju nam sasvim suprotnu sliku.

Borbe za jednakost ne znaju stati kod znaka jednakosti. Od holivudski glupih Indijanaca koji su urličući oko tvrđave padali ko glineni golubovi  kauboja Johna Waynea, do znaka jednakosti  u Posljednjem Mohikancu(1992.),  gdje su Indijanci prikazani kao inteligentni ratnici. Umjesto da se na takvu narativu stane, samo tridesetak godina poslije,  nakaradan obrat, serija 1923.  i  Indijanka poput osvetničke dobre Božice  ima pravo samljeti sotonu prikazanu u katoličkome svećenstvu. Tomu još pridodati i ludozbilju; razmatranje uklanjanja Meštrovićevih Indijanaca u Chicagu  zbog rasizma, i možemo zaključiti da je jednadžba ljudskih prava  prešla u nejednadžbu zvanu negacija pameti.

Malo vas prestravi kad vidite da je poticanje na mržnju globalno i modelira se u svim aspektima. Ne radi se samo o zabavnoj sapunici 1923, ima tu svega. Primjerice, ako ste ikada na History Channelu naišli na  dokumentarac o španjolskoj povijesti, a da ništa prije niste znali, učinit će vam se da su katolici barbari, preteče nacista. 1492. godine na tlo Španjolske  iskočili su katolici direktno iz pakla razoriti bogatu i raskošnu maursku kulturu kojom su vidno oduševljeni, većinom britanski, autori filma.  Ništa prije i ništa poslije, tu nije bilo.

Globalni atak na katoličku vjeru ima i našu regionalnu priču. Prisjetit ću  se izjave pokojnoga Balaševića koji je bio šokiran hladnokrvnim licem katoličke časne sestre koja izlazi iz podruma u Vukovaru gdje je mjesecima bila zatočena zbog bombardiranja grada, upravo od strane agresorskih snaga njegovih sunarodnjaka. Njegova slika katoličke vjere u liku časne sestre je slična autoru serije 1923.,  autoru filma Glas, i svim ostalim našim beogradskim korisnim budalama.  Balašević je velikosrbin, pa mi je  donekle jasno, ali što je s mozgom ovih potonjih?

Nedavno preminuli Đorđe, od milja nazvan Đole,  zanimljiv je fenomen  zbog goleme količine licemjerja i neistina, a koje su od njega, širitelja mrziteljskih stereotipa, napravile stereotip mirotvorca.  Za one koji nisu čuli, dobri Đole je rekao da ga nisu nakon pada Vukovara negativno frustrirale ustaše koliko hladno lice jedne katoličke časne sestre. Popljuvao je on i većinu nacija s ovih prostora. I Hrvate i Slovence i Albance, ali ovo s časnom je zanimljivo kao nastavak priče o časnim sestrama iz Jastrebarskoga koje su po SFRJ mitovima tijekom drugoga svjetskoga rata pijukom ubijale srpsku djecu. Za pokojnoga pjevača ova naša časna sestra koja je u stvari žrtva, izašavši iz skloništa u kojem je spašavala živu glavu, prolazeći pored pijanih bradatih bandita (on ih naziva osloboditeljima), je u njegovu, mržnjom zatrovanu umu stvorila deluzijsku  sliku ravnu slici nekoga nadrogiranog člana sekte. U zbilji, časna koja na svome licu nosi tugu zbog pada Vukovara, hrabrost i stanovito dostojanstvo, lice je zbog kojeg se kukavica Đole doslovce usro. I onda  kao svaka kukavica, mora licu svoga straha, hrvatskome dostojanstvu, dati mitski oblik da opravda svoj kukavičluk. Nesumnjivo je on u toj slici vidio još i krvavi nož u njenim zubima i  pijuk iz Jastrebarskog u njenoj ruci, ali je kod opisa ostao umjereniji da mu prođe kod Rađe, Mosora, Bore, Viktora, Feđe, Peđe… Da su časnoj bradati “osloboditelji“ kojim slučajem pretražili neseser te u njem našli škarice za nokte, vjerojatno bi  krasile Kusturičinu izložbu u UN-u kao slijednice čuvenoga srbosjeka, tupog poljoprivrednog nožića.  Kao što rekoh, kod Kusturice i  Đoleta, pa i tenisača Joleta, te svih ostalih  popularnih Srba u Hrvata, deluzijske slike donekle i imaju smisla. Pa i promidžba istih. Svaki se smisao gubi kod njihovih hrvatskih sljedbenika. Iako smo imali SFRJ koja je specijalno grizla sve hrvatsko i katoličko nikako mi neće biti jasna tolika snaga političke indoktrinacije  da su se izrodili baš takvi tipovi koji su totalno izgubili svijest o svojoj vjeri i naciji. Čak što više, stvorili mržnju spram vlastitoga porijekla toliku da još i danas njome  krijepe istu mitološku sliku kakvu im je SFRJ utisnula.

Na otkrivanju spomenika Miljenku Smoji u Splitu, takvih je bilo u izobilju. Dovoljno je postaviti pitanje bi li isti tipovi na čelu s Puljkom postavili spomenik Miljenku da je kojim slučajem bio obožavatelj Hrvatske i Tuđmana? Naravno, ne. Za one koji ne znaju, Smoje je podržavao Slobodana Miloševića i bio ekstremni Jugoslaven. Stoga, spomenik nije tu zbog njegova dva skromna scenarija, spomenik je tu zbog jačanja simbolike negacije Hrvatske.

Kad smo već kod aktualnih događanja, show must go on. Milanovićevo NE Izraelu 2023.,  Slobodanki je ravno slavnom Titovom NE Izraelu 1967.  Damir Pilić je odmah nakon događaja u Izraelu, posvetio svome idolu Titu par hvalospjevnih stranica teksta. Kada su  Rusi 2022. napali Ukrajinu, Pilić(ili kakav drugi ‘tić, nebitno), je odmah izvadio  Titovo NE Rusima. Sada je to Titovo NE Izraelu. Što god se u svijetu dogodi, Piliću i ostalim redikulima iz SD, ispravan je Titov put. Ako je situacija predaleko od ičega što se dogodilo za vrijeme Tita, kao ona u Zambiji, onda tići mudruju što bi pape Tito  učinija da je živ. Zar sumnjate, uvijek bi učinio nešto božansko.

Da nije sve tako totalitarno zaostalo u hvatanju aktualnosti kao Slobodankini tići i pilići, pokazuju nam Queer udruge. One, kao što bi i Tito da je živ, daju podršku Hamasu. Feministkinje isto. Zajedno rezoniraju: nadišli smo odavno znak jednakosti, ne znamo što ćemo s toliko prava, imamo ih više od rodova! Vrijeme je da nas konačno netko obespravi! Da naša borba  ima smisla. Ovako je skroz naskroz besmislena. Cijeloj globalnoj izvitoperenosti i tragikomičnosti, jugoslavenstvo u nas unosi poseban štih. Bez obzira na Titovo NE Rusiji, u konačnici, Titovi Jugoslaveni se prepoznaju po Putinofiliji i Hamasofiliji. Bez obzira kojem od stotinjak rodova pripadali.

Kričavci, (mislim na lijeve žene, Freda Matića i ostale anacionalne globaliste), ne boje se migranata muslimanske vjere, oni se boje molitelja katoličke vjere. Molitelji na trgovima se ne boje migranata, oni se boje golišavih žena. Mnogi migranti ne dolaze u dobroj vjeri, potencijalni su rasturači i modernoga i tradicionalno kršćanskog, a sveukupno, zapadnog stila života. Iako se molitelji skrušeno mole, te su puno civiliziranija slika od kričavaca, trebali bi paziti što govore i znati što će im se u medijima negativno akcentirati. Ovako, izgleda da  i moliteljima i kričavcima, migranti donose nešto pozitivno sa sobom. Jednima će pokorit žensku raskalašenost, drugima će sredit katoličku vjeru. Slikovito to izgleda kao svađa dvojice ispred nadolazećeg tsunamija. Kad ga ugledaju u daljini, ne bježe zajedno, ne traže zajednički zaklon, nastavljaju svađu još sretniji, čvrsto vjerujući da će samo onaj drugi nestati.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo