Neviđeni kaos u Hrvatskom saboru rezultirao nasrtajem oporbenih zastupnika i na hrvatsku javnost

Komu oporba misli da je čitav sat destruktivno u sabornici lupala pločicama, ustrajno i bučno: premijeru Plenkoviću ili vladajućim zastupnicima? Rekli bismo najmanje njima, a ponajviše „po glavi“ hrvatskoj javnosti i ugledu matične institucije

Nakon godišnjega izvještaja o stanju nacije koji je premijer Andrej Plenković podnio zastupnicima Hrvatskoga sabora, 24. listopada, podignuo je desnu pesnicu prema desnoj strani sabornice, nakon čega je uslijedio dugotrajan pljesak, a zatim se rukom na srcu naklonio lijevomu dijelu sabornice odakle je tijekom njegova jednosatnoga govora dolazila zaglušujuća destruktivna lupa i buka. Taj naklon mogao se razumjeti kao velika „zahvalnost“ premijera oporbi za autogol, a neobično dug i neukusan pljesak kao odgovor zastupnicima oporbe za jednosatno neodgovorno i djetinjasto lupanje. Zastupnici oporbe, osim socijaldemokrata, čitavo vrijeme dok je premijer govorio drvenim su pločicama, koje služe za replike i povrjede saborskoga poslovnika, lupali po klupama stvarajući u sabornici zaglušujuću buku koja je dovodila do živčane napetosti, da se jedva moglo razumjeti što je premijer govorio. Osobito strastveno lupali su zastupnici Možemo, Mosta, HSS-a… Predsjednik SDP-a Peđa Grbin dok je lupkao pločicom gledao je u mobitel, vjerojatno prateći tekst govora premijera. Bilo je i drugih zastupnika koji su na taj način postupali, ne mareći puno za druge.

Glavno je pitanje: komu oporba misli da je lupala u Hrvatskom saboru i onemogućila praćenje premijerova govora? Premijeru Plenkoviću i zastupnicima pozicije? Moglo bi se slobodno reći – najmanje njima, jer je i u takvim okolnostima premijer održao svoj govor pa čak i zahvalio oporbi! Zapravo, svojim lupanjem oporba je najviše naštetila hrvatskoj javnosti, konkretno onim gledateljima koji su preko malih ekrana htjeli čuti premijerov izvještaj naciji. Najtužnije je ipak bilo gledati bespomoćnu gospođu u desnom kutu malih ekrana, zapravo tumača premijerova govora gluhonijemim osobama. Stalno je pokazivala kako ne razumije od lupanja što premijer govori.

Kad su se oporbenjaci odlučili na ovaj negledljiv igrokaz, treba samo pitati: jesu li mislili na javnost i gledateljstvo ili su im bile dostatne njihove fiksacije, na sve načine onemogućiti da se jasno čuje premijerov govor?

Kad nije uspio pripremljen scenarij sa stankama, koji je otvorio nakon polusatne stanke predsjednik SDP-a, paralelno s premijerovim govorom krenulo je rečeno bučno lupanje.

Svaki promatrač sa strane mora se upitati: jesu li izabravši ovu metodu opstrukcije zastupnici oporbe i sami na svoj način prolupali? Jer umjesto da su pustili premijera da govori, a onda ukazali po njihovu viđenju na diskrepanciju između izgovorenoga i stvarnosti, odabrali su metodu s kojom se ne bi poslužila ni djeca u prvom razredu osnovne škole, kakva se jedino može vidjeti u filmovima o zatvorenicima, kad lupaju žlicama zbog različitih vrsta nezadovoljstva, ali i oni imaju mjeru pa lupanje traje uglavnom kratko.

Kako bi se čitav taj saborski incident moglo nazvati u odnosu na hrvatske građane koji su odlučili pratiti premijerov govor preko malih ekrana? Zar to u stanovitom smislu nije bilo  krajnje ponižavajuće postupanje prema javnosti?

Prema prijašnjim ispitivanjima javnoga mnijenja Hrvatski sabor od svih državnih institucija tradicionalno uživa najmanje povjerenja građana. Jesu li zastupnici oporbe ovim lupanjem po klupama podignuli ugled Hrvatskoga sabora ili ga dodatno u očima javnosti srušili i navijestili praktično novu fazu degradacije jedne važne hrvatske institucije – Hrvatskoga sabora? Sredinom iduće godine trebaju se održati parlamentarni izbori, mnogi oporbeni zastupnici već su u izbornoj kampanji. Hoće li se čuditi ako izlaznost na te izbore bude mala ili pojedine zastupnike građani kazne uskratom svojih glasova? Primanja saborskih zastupnika, iako često neki vrlo licemjerno govore o niskim plaća i mirovinama, nisu baš zanemariva za hrvatske prilike. Osim što uživaju mnoge pogodnosti, imaju nadprosječan standard, mogu za četiri godine uštedjeti mnogo više nego drugi hrvatski ljudi, čak i oni koji su zbog socijalnih prilika ili dugova otišli na rad u inozemstvo.  Ako im se posreći i budu birani više mandata, mogu podignuti i vratiti pozamašan novčani kredit. Tko to tako lagodno može vraćati kredit od običnih hrvatskih smrtnika? Ni elementarna nepogoda, ni pošast, bila peronospora, bila svinjska kuga, njihovu godišnju dobit ne može ugroziti. Ako se kojim slučajem nađu dvoje na zastupničkim plaćama, možemo si misliti kolika je to zarada, mali OPG?!

Početkom dvijetisućite i dolaskom šestosiječanjske koalicije na vlast uslijedili su razni prosvjedi. Jedan od njih bio je onaj tada umirovljenih policajaca koji su čak podignuli šator ispred zgrade Vlade. Svi smo se pitali zašto tadašnji premijer ne nađe načina i prekine  prosvjed. Pitali smo profesora Josipa Županova, vrsnoga dijagnostičara društvenih procesa i stanja o značenju toga prosvjeda. Gotovo da je odmahnuo rukom. Za njega je to bilo gotovo nebitno, ali je upozorio na jednu drugu činjenicu i rekao ovim riječima: „Pukao je pakt između Vlade i sindikata. To je važan događaj.“ Tako je i bilo. Rečena koalicija izgubila je izbore i vlast. Nešto slično događa se i sada, samo pogubno za oporbu. Dok oporba lupa pločicama po klupama u Hrvatskom saboru, misleći da tako dobiva na važnosti, hrvatska Vlada dogovorila je pakt o plaćama s gotovo svim sindikatima. Drugim riječima, dogovorom Vlade i sindikata utanačen je rast plaća i sigurnost radnika.
Koga u takvoj situaciji zanima lupanje oporbe po klupama u Hrvatskom saboru za koju se već na dnevnoj razini može govoriti, posebno o radikalnom dijelu zastupnika iz redova oporbe, kako je prešla sve granice te da se odlikuje samo primitivizmom?! Neki su već i predmetom podsmijeha i ismijavanja.

Neki zastupnici dopuštaju si „zamotani“ u plašt imuniteta zaista koješta pa nazivaju premijera „frajerom“, „jadničkom“, da im je bila namjera bukom „metaforički pokazati srednji prst“ itd. To je govor krčme, ali ne i javnoga nastupa. Neke zastupnike u javnom prostoru moglo bi se nazvati vucibatinama, robotima kojim se upravlja na daljinu, ali kamo bi to vodilo? Zapravo, kad bi se nekoga poimence i nazvalo vucibatinom, mogao bi tužiti. Jesu li ti zastupnici svjesni svojih riječi i društvenih odnosa koje tim govorom grade?

Sve više se iz pozicije i opozicije govori o dvije Hrvatske. Bez namjere dublje analize te teme, treba reći: uvijek je riječ o demokratskoj i nedemokratskoj Hrvatskoj. Prilikom čitanja izvještaja premijera o stanju nacije, oporba je pokazala svoje nedemokratsko lice. Sloboda govora zajamčena je hrvatskim Ustavom, a oporba je svojim lupanjem pogazila to načelo, iako su pojedinačno prisegnuli na Ustav RH. Osim toga, oporbenjaci su se pokazali i kao vrlo negostoljubivi prema premijeru, što baš nije u tradiciji hrvatskoga naroda.

Francuskomu književniku i filozofu Voltaireu pripisuje se rečenica: „Ja se ne slažem ni s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.“

Može li se biti hrvatskim zastupnikom u državnom saboru, a spomenutu izreku, koja je postala glavnim načelom parlamentarizma, ne biti spreman poštovati?

Marko Curać

hkv.hr / Hrvatsko nebo