Iz stranih medija/ Evo zašto neke europske vlade napuštaju proizraelsku koaliciju
Vrijeme:5 min, 32 sec
„Razlozi zbog kojih proizraelsku koaliciju napuštaju Belgija, Španjolska i Francuska“ naslov je komentara Christopha B. Schiltza od 24. listopada u njemačkom dnevniku proameričke orijentacije Die Welt. U komentaru su razlozi potraženi u povijesnim iskustvima i postavljanjima te u aktualnom političkom stanju svake od tih triju zemalja napose. Upozorava se i na to da unutar Europske unije nisu usuglašena stajališta naprama Izraelu.
Nekoliko država EU-a posebno je kritično prema Izraelu. Posebno Irska, Španjolska i Belgija pokušavaju usporiti Jeruzalem u borbi protiv Hamasa. Dio njihove podrške Palestincima datira još iz osmog stoljeća ili križarske ere. Više od dva tjedna nakon što je teroristička milicija Hamas napala Izrael, države EU-a još uvijek nisu postigle suglasje oko bliskoistočne politike. Prema riječima diplomata, to postaje sve veći teret. U Bruxellesu očekuju da će unutarnje napetosti dodatno porasti nakon početka najavljene kopnene ofenzive Izraela u Pojasu Gaze.
Među državama EU-a godinama postoje različita stajališta o intenzitetu kojim bi Europljani trebali podržati dvodržavno rješenje. U ovom trenutku, međutim, glavno je pitanje koliko daleko može ići izraelsko pravo na samoobranu nakon terorističkog čina Hamasa i je li odvraćanje od daljnjih napada od vitalnog značaja za Izrael. Ostale zemlje EU-a pak ističu nužnost poštivanja međunarodnog humanitarnog prava i pozivaju na prekid vatre kako bi se zaštitili civili u Pojasu Gaze. Konkretno, prijepor unutar EU-a odnosi se na to treba li prihvatiti izraelsko bombardiranje Gaze i posljedični bijeg oko milijun ljudi u južnu Gazu.
Osam zemalja EU-a do sada je priznalo Palestinu; kako su danas članice EU-a pozicionirane
Osam zemalja EU-a do sada je priznalo Palestinu kao zasebnu državu. Među njima su bivše komunističke zemlje Poljska, Rumunjska, Mađarska, Češka i Bugarska, ali i Malta, Cipar, a od 2014. i Švedska. No priznanje Palestine više ne igra ulogu u trenutnim linijama sukoba. Glavni zagovornici stajališta Izraela jesu Mađarska i Austrija, a slijedi ih Njemačka. Dok se djelovanje Njemačke pod svim vladama temelji na povijesnoj odgovornosti nakon Holokausta, prijateljski odnos Mađarske i Austrije prema Izraelu određuju posebno aktualni čelnici vlada dviju zemalja, Viktor Orban i Karl Nehammer.
Tu su i države koje su izrazito pozitivne prema Izraelu, ali koje svakako razumiju Palestince. Među njima su Poljska, Hrvatska i Slovenija. Spomenmuta skupina čini većinu unutar zemalja EU-a. Ali koje su države EU-a ovih dana posebno kritične prema Izraelu i trenutno poduzimaju maksimalne napore iza kulisa kako bi što više usporili vladu u Jeruzalemu u borbi protiv Hamasova terora?
Uz predsjednika Vijeća EU-a Charlesa Michela i šefa diplomacije EU-a Josepa Borrella, to su Luksemburg, Belgija, Španjolska, Francuska i Irska. Te zemlje jednako su neprijateljski raspoložene prema Hamasu kao terorističkoj organizaciji kao i prijatelji Izraela. No u internim raspravama u Bruxellesu proteklih dana više su puta predstavnici tih zemalja poručili da je glavni prioritet spriječiti civilne žrtve u Pojasu Gaze.
Te su zemlje također zabrinute da bi „jednostrano svrstavanje uz Izrael moglo potaknuti ’Globalni jug’ protiv Europe i tako ići na ruku Putinu“, kako je rekao jedan visoko rangirani diplomat EU-a. Iz perspektive država kritičnih prema Izraelu, pozadina te zabrinutosti jest da Zapad osuđuje ruski napad na Ukrajinu, ali ne i izraelsko bombardiranje Gaze.
Optužbe za primjenu dvostrukih standarda
Diplomati izvješćuju: Zemlje poput Južne Afrike, Brazila i Indije već optužuju Europljane za primjenu dvostrukih standarda. Osim toga, mnogi u siromašnijim i nepovoljnijim zemljama svijeta suosjećaju s Palestincima i njihovim težnjama za vlastitom državom. Po mišljenju vlade u Madridu, primjerice, sve bi to moglo značiti da bi moglo postati sve teže uvjeriti Globalni jug da bliskije surađuje sa Zapadom protiv ruskog agresorskog rata u Ukrajini. „Trenutno gubimo Globalni jug. To je loše“, rekao je važan dužnosnik EU komisije koji nije želio biti imenovan.
No, koji su drugi motivi država koje kritiziraju Izrael? Ti se motivi razlikuju od države do države. Stav Luksemburga, primjerice, znatno određuje aktualni ministar vanjskih poslova Jean Asselborn. Taj socijaldemokrat predstavlja se kao humanist i godinama se bori za pozicije Palestinaca u svim međunarodnim tijelima. Budući da će se u Luksemburgu uskoro formirati nova vlada – vjerojatno bez Asselborna – stajalište Velikog Vojvodstva moglo bi se uskoro ponovno promijeniti pod vodstvom demokršćanske vlade.
U Španjolskoj stvari izgledaju posve drugačije. Socijalist Pedro Sánchez želi i dalje ondje vladati s ljevičarskim savezom Sumar. Međutim, ljevičari uvjetuju madridsko priznanje Palestine kao zasebne države potporom Sánchezu u formiranju vlade. Sánchez je trenutno pod velikim pritiskom i zbog Sumara mora posebno pokazati da mu je stalo i do prava palestinskog stanovništva. S druge strane, Španjolska se također osjeća tradicionalno povezanom s muslimanskim svijetom.
Od rekonkviste i vjerske tolerancije pod islamskom vlašću do suvremenog džihadizma
Od osmog stoljeća do „Rekonkviste“ u šesnaestom stoljeću, muslimani, židovi – sefardi – i kršćani živjeli su zajedno u miru pod islamskim vladarima. Bio je to vrhunac španjolske kulture. Bliske kulturne veze između dvaju svjetova traju do danas. Osim toga, nakon gotovo 40 godina od Francove diktature, mnogi Španjolci suosjećaju s Palestincima jer su i sami osjetili kako državna represija djeluje na ljude.
Belgijci se također tradicionalno osjećaju povezani s Palestincima. Kada su sastavljali Versailleski ugovor, čak su vjerovali da mogu zatražiti povijesna prava za Palestinu. Tada je vlada u Bruxellesu tražila da se umjesto nekih područja Njemačke – današnje istočne Belgije – Belgiji pripoji Palestina, koja je do 1918. bila pod turskom vlašću i dio Osmanskog Carstva. Tako su belgijski političari, podsjećajući na Srednji vijek, nervirali saveznike tijekom pregovora. Podsjećali su na Godfreya od Bouillona, „belgijskog“ križara iz 11. stoljeća. Belgijska vlada u to vrijeme vidjela je kralja Alberta I. kao dostojnog nasljednika Godfreya od Bouillona kao zaštitnika Palestine. Međutim, 1920. Velika Britanija, a ne Belgija, preuzela je mandat Lige naroda za Palestinu.
A Francuska? Po mišljenjima diplomata, predsjednik Emmanuel Macron očito je trenutačno u procesu preispitivanja tradicionalno antiizraelskih stajališta svoje zemlje. To ima veze s nevjerojatnom brutalnošću nedavnih napada Hamasa. Ali i s islamističkim zločinima u francuskim gradovima i s namjerom da se francuskoj desnici ispuše vjetar iz leđa. Francuski ministar unutarnjih poslova požalio se na „atmosferu džihadizma“ u zemlji nakon nedavnog ubojstva jedne učiteljice od radikalnog islamista.
U odnosima između Izraela i Francuske nedvojbeno je bilo različitih faza. Na samom početku izraelske neovisnosti godine 1947. dvije su zemlje imale zajedničke interese. U to je vrijeme Francuska još uvijek bila kolonijalna sila u sjevernoj Africi s Alžirom, a također vrlo aktivna na Bliskom istoku – tada su Arapi u izvjesnoj mjeri još uvijek bili zajednički neprijatelj obiju zemalja. No to se promijenilo s krajem francuskog kolonijalnog razdoblja 1950-ih, a posebno 1960., koja je nazvana afričkom godinom. Od 1960-ih Pariz se trudio izgraditi dobre odnose s arapskim svijetom – ali tome su smetnja bili bliski odnosi s Izraelom.
Povezano:
Die Welt/Hrvatsko nebo
