Šiljo: Hrvatsku zasjenjuju “više vrijednosti”, tuđe zastave i koalicije “bez alternative”

A budući da i Plenković i Radman toliko silno podupiru što skoriji ulazak država ’Zapadnog Balkana’ u EU, bilo bi krajnje vrijeme da i ’region’ – uz RH, EU i Izrael, te očekivani NATO i Dugine Boje – dobije što prije izvješenu vlastitu zastavu. Kako bi i nju mogli izvjesiti na zgradu vanjskog ministarstva na Zrinjevcu. Koja se upravo obnavlja od potresa. Pa, kada ju se obnovi (a obnavljaju je turske tvrtke i strani radnici!), početi postupno, iz praktičkih razloga, smanjivati broj zastava. Počevši od najstarije – dakle od hrvatske. U ime zajedničkih vrijednosti. U ime viših vrijednosti. U ime tuđih probitaka koji nadmašuju naše vlastite. Ili u ime solidarnosti s drugima i s tuđim nepogodama – koje su valjda teže i prječe od domaćih. Mjera internacionalnog poltronstva ionako nije, kod takvih, ničim ograničena. Svjedoci su Juncker, Ursula, Lavrov i Jesenjin. Dodatni su svjedoci  pravosudni Grci i proeuropski Dačić. Dodik i Abazović. I Porfirije, poznati propagator ekumenizma i bratstva među narodima. Miljenik i Drage Pilsela.

„Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puna ne skrenemo!“ – Svojedobno smo se smijali izrugujući taj slogan, koji su u pojedinim prigodama pjevali komunistički partijaši i pripadnici „socijalističkog pokreta“ u Jugoslaviji. Poslije, kada se Titu bližio kraj, i kriza zajedničke države, i kada je otišao ’Bogu na račun’, moglo se nerijetko čuti i pročitati slogan: „I poslije Tita – Tito!“

Kult ličnosti, više i niže vrijednosti

Kult ličnosti imao je u povijesti vrlo različite pojavne oblike. U ovom slučaju, „veličina“ diktatora u ideološki zasnovanoj diktaturi zasjenjivala je sve ostalo; ona je bila višega reda i od slobode i od pravde i od blagostanja. U svakom slučaju, nasuprot probitcima čovjeka i naroda u povijesti se uvijek postavljalo neke druge vrijednosti kao više vrijednosti. Tito-Partija, Komunistička internacionala, socijalizam kao svjetski proces, napredak, petogodišnji planovi (petoljetke),  bratstvo-jedinstvo, anti-imperijalizam, nesvrstanost … sve su to bile „više vrijednosti“ u ime kojih odnosno kojima se podređivalo žive ljude i narode kao nekakve ’niže vrijednosti’. I, po potrebi, žrtvovalo ih se onomu što je više i važnije od njih samih.

Danas, više od tri desetljeća nakon što je odumro projekt komunizma i vojnog saveza socijalističkih država u Europi, imamo nad ljudima i narodima neke druge „više vrijednosti“. To potvrđuju nebrojeni primjeri. Navedimo samo jedan iz naše neposredne blizine.

„HDZ BiH ima jedan poseban zadatak da okuplja obitelj HNS-a i da partnerima iz međunarodne zajednice nudi jasnu viziju europske BiH“, izjavio je prije dva-tri dana u intervjuu za Fenu Dragan Čović, ’sve i sva’ HDZ-a i hrvatske politike u BiH.

ČOVIĆ: Ova vlast nema alternativu i uvjeren sam da će na kraju polučiti dobre rezultate

Čovićeva vizija europske BiH i Plenkovićeva Hrvatske – bez alternative aktualnoj vlasti

On je viziju europske BiH postavio kao vrijednost očito višu od svih drugih: i od nacionalne sigurnosti, i od reforme izbornog zakona, i od ostvarivanja ravnopravnosti Hrvata, i od borbe protiv političke korupcije, pogodovanja, uzurpacija, nepotizma, partitokratizma, nezakonitosti i kulta ličnosti, i od perspektiva ostanka i opstanka i Hrvata i svih ostalih na svojim ognjištima odnosno od povratka na vlastita ognjišta onih koji su s njih bili silom prognani, i od reorganizacije BiH u smislu potvrđivanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u obliku zasebnoga političkog entiteta. Ma ne! – vizija europske BiH viša je i veća i vrjednija i potrebnija od svega ostaloga.

(Pustima sada postrani što je sadržaj te vizija, a pogotovu izglede za njezino ostvarenje.)

Druga pojava s time povezana jest isključivost postavljanja takvih (tobožnjih) nad-vrijednosti. U tom istom intervjuu Čović je, kao epigon starijeg mu brata Plenkovića, rekao kako „ne vjeruje da postoji alternativa aktualnoj vlasti“ te kako smatra „da se treba fokusirati na jačanje energije u ovoj parlamentarnoj većini“.

I Plenković je, već odavno, „europske vrijednosti“ postavio kao nadređene ljudskih, kršćanskim, katoličkim, tradicijskim, hrvatskim vrijednostima.

I Plenković smatra da ni te vrijednosti a ni njegova vlast nemaju alternative, drugim riječima: da je ta vlast nesmjenjiva, poput negda Titine, dok bijasmo u totalitarnoj diktaturi i podvrgnuti kultu ličnosti.

I Plenković svaki čas ponavlja da se na takve više vrijednosti, koje nemaju alternative, treba fokusirati. Da ne treba, dakle, odbaciti ni Pupovca ni Radina ni ostale iz njegova šarenoga, ali ideološki podobnoga društva u njegovoj, kako reče Čović, parlamentarnoj većini, a kamoli i njih i njega, dakle sve njih skupa. Oni su naime, odatle to proizlazi, „više vrijednost“ od svih drugih i od svega drugoga. A osobito od istinski hrvatskih domoljuba i rodoljuba.

Kada uvozne više vrijednosti dođu u krizu…

A kada uvozne više vrijednosti dođu u krizu, ili ljudima dosadi i dojadi slušati o njima, tada se njih neprimjetno nadomjesti i zasjeni nekim tuđim ili vlastitim nepogodama. Crnom kronikom. Rat u Ukrajini, primjerice, dušu je dao da se na solidarnosti s tom zemljom demonstriraju naše-strane više vrijednosti, europske vrijednosti – i da se pritom priguši unutarnja nezadovoljstva vlašću i stanjem u vlastitoj državi.

Razminiranje Ukrajine – koje je u totalno sivoj zoni nepredvidivosti – postade najednom važnije od dovršetka razminiranja hrvatske. U ime viših, zajedničkih, europskih vrijednosti, Ukrajini na konferenciji o razminiranju održanoj prošli tjedan u Zagrebu Plenković obeća za potrebe razminiranja pet milijuna eura pomoći. Aludiraju možda pritom na to kako će nam se ta ’velikodušnost’ isplatiti, jer da će naša poduzeća koja se bave razminiranjem zaraditi jednoga dana u Ukrajini mnogo više od toga. Živi bili pa vidjeli.

Ratu u Ukrajini prethodila je globalna bitka protiv globalnog terorizma kojemu je u samoj jezgri bio kineski teroristički virus. Ni tada se nije marilo za mišljenja, osjećaje i probitke Hrvata. Nego se Hrvatsku uklapalo u globalnu farmaceutsko-propagandnu i represivnu ujdurmu. Nije se pitalo za cijenu – a ona je bila vrlo visoka. Hrvatska je po broju smrtnosti na milijun stanovnika izbila u sam svjetski vrh.

Pravovjernost prema onima ’gore’, nesmiljenost prema onima ’dolje’ i uništavanje hrvatskih svinja i svinjogojaca

No od velikih globalnih ili kontinentalnih ili regionalnih ugroza može se na domaćem planu dobro politički živjeti. To jest, neki mogu dobro živjeti. Dokazujući pravovjernost prema onima ’gore’ i nesmiljenost prema onima ’dolje’. Kada se opljačkaju ili pronevjere ili protrate hrvatske milijarde, tada obično: nikomu ništa. A kada skupina navijača zapjeva nekakvu zabranjenu domoljubnu pjesmu koja joj nešto znači, smjesta krenu nemilosrdna uhićenja, ispitivanja, kažnjavanja i opće osude. U ime, razumije se, viših zajedničkih vrijednosti: antifašističkih, europskih, zapadnih, tobože i globalnih. (U SAD-u, na primjer, nema recimo kaznenog ni prekršajnog gonjenja za verbalni delikt i za isticanje bilo kojih simbola, uključujući kukasti križ.)

Kada počne uništavanje hrvatskih svinja i time hrvatskih svinjogojaca po malim seoskim gospodarstvima, tada se to pravda nužnošću široke borbe protiv klasnog, to jest protiv virusnog neprijatelja. Pri čemu se postupa selektivno, prekasno, prerano, nepametno, štetno i diskriminatorno prema hrvatskom seljaku, prema velikih kombinatima i prema hrvatskim svinjama. Da jednoga dana ne bismo više mogli ni pomirisati domaći špek i šunku i kulen i kobasice i bunceke, nego kupovati masovno uzgajano nekvalitetno meso iz Nizozemske, Njemačke ili koje druge kapitalističke zemlje. Koje je, nekim čudom, imuno na svinjsku kugu. Valjda zato što i svinje velikih tuđih kompanija ispovijedaju zajedničke vrijednosti, za razliku od crne slavonske svinje i ostalih domaćih vrsta u pravim domaćim uzgojima koje ne ispovijedaju europske, nego sasvim obične, selske, zdravo-prehrambene vrijednosti i običaje.

Zastave, zastave…

Sada je vladajuća garda u Zagrebu, s dramatizacijom stanja u Izraelu i oko njega, pronašla novu višu vrijednost. Nad ulazom u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u Đorđićevoj ulici u Zagrebu osvanula je prošli tjedan izvješena zastava (stijeg) Države Izrael. Bila je pridodana drugim dvjema, koje su otprije na kopljima: zastavi Republike Hrvatske i zastavi Europske unije. Dosad smo nad ’vanjskim ministarstvom’, kako ga neki nazivaju, imali simbole raspodijeljene fifty-fifty: ravnopravno su se dičile hrvatska i europska zastava. Sada je s postavljanjem izraelske zastave udjel hrvatskoga u zastavama spao na jednu trećinu. Dogodine bi uz Paradu ponosa mogli pridodati i zastavu duginih boja, čime bi se nacionalni udio smanjio na jednu četvrtinu. A nikomu nije poznato zašto već otprije na tom ministarstvu nije izvješena zastava NATO-a. Hrvatska je naime jednako član te organizacije kao i EU-a. Čudno je i da nije još lani izvješena zastava Ukrajine, s kojom je hrvatska vlada, kao, toliko solidarna.

A budući da i Plenković i Radman toliko silno podupiru što skoriji ulazak država ’Zapadnog Balkana’ u EU, bilo bi krajnje vrijeme da i ’region’ – uz RH, EU i Izrael, te očekivani NATO i Dugine Boje – dobije što prije izvješenu vlastitu zastavu. Kako bi i nju mogli izvjesiti na zgradu vanjskog ministarstva na Zrinjevcu. Koja se upravo obnavlja od potresa. Pa, kada ju se obnovi (a obnavljaju je turske tvrtke i strani radnici!), početi postupno, iz praktičkih razloga, smanjivati broj zastava. Počevši od najstarije – dakle od hrvatske. U ime zajedničkih vrijednosti. U ime viših vrijednosti. U ime tuđih probitaka koji nadmašuju naše vlastite. Ili u ime solidarnosti s drugima i s tuđim nepogodama – koje su valjda teže i prječe od domaćih. Mjera internacionalnog poltronstva ionako nije, kod takvih, ničim ograničena. Svjedoci su Juncker, Ursula, Lavrov i Jesenjin. Dodatni su svjedoci  pravosudni Grci i proeuropski Dačić. Dodik i Abazović. I Porfirije, poznati propagator ekumenizma i bratstva među narodima. Miljenik i Drage Pilsela.

Šiljo/Hrvatsko nebo