Iz stranih medija/Vučić pokušava povratiti bar dio Kosova

Srbija je 1999. izgubila rat protiv NATO-a zbog Kosova. Sada Beograd pokušava vratiti bar dio nekadašnje pokrajine, istaknuo je u svom prikazu stanja Michael Martens, stručnjak Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ) za to područje, u članku od 10. listopada Kako Srbija još uvijek želi pobijediti. Prenosimo njegov prikaz u prijevodu na hrvatski.

Srbijansko pravosuđe ovog je tjedna donijelo dvije važne odluke. Sud u Beogradu u srijedu je presudio da se srpskom „biznismenu“ i vođi pobunjenika Milanu Radoičiću ne produži pritvor. Radoičić je ranije priznao da je na Kosovu pucao u policajca sa skupinom od tridesetak naoružanih muškaraca. Optužen je i za krijumčarenje oružja. Zatim se osumnjičeni za ubojstvo policajca morao odreći svoje putovnice, ali može na slobodi u Srbiji čekati početak suđenja – ako suđenja uopće bude. Jer Radoičića i njegove ljude, od kojih su trojica poginula u obračunu s kosovskom policijom 24. rujna, srbijanska propaganda slavi kao heroje. U njihovu čast čak je proglašena nacionalna žalost. U to isto vrijeme, srbijansko pravosuđe bilo je manje blago prema Aidi Ćorović iz Beograda. Osuđena je na kaznu od oko 850 eura zbog remećenja javnog reda i mira. Njezin je prijestup bio u tome što je gađala jajima mural generalu bosanskih Srba Ratku Mladiću, kojeg je Haaški sud za ratne zločine osudio na doživotni zatvor. Mladić je bio vođa po čijem je nalogu više od 7.000 bosanskih Muslimana strijeljano u nekoliko dana u genocidu u Srebrenici u srpnju 1995. Veliki grafiti u Beogradu slave ga kao srpskog heroja. Pod zaštitom je države Srbije. No, u prvostupanjskoj presudi bacačici jaja, Mladićeva slika nigdje se ne spominje. Istaknuta je samo šteta na stambenom objektu uzrokovana jajima.

Odakle neregularnim snagama oružje?

Dvije sudske odluke govore mnogo o stanju u državi kandidatkinji za članstvo u EU Srbiji. U zemlji se stalno događaju slični incidenti. Ono što je posebno jest to da druge zemlje trenutno više gledaju na Srbiju nego inače. Napad Radoičićeve iregularne čete, svojevrsne srpske mini-verzije ruskih Wagnerovih plaćenika, izazvao je zabrinutost u Washingtonu, Bruxellesu, Berlinu i drugim zapadnim prijestolnicama.

Ti su događaji izgledali kao početak novoga balkanskog rata. A to je zadnje što ikomu na Zapadu trenutno treba. Radoičićevi ljudi blokirali su usred noći pristup srpskom selu na sjeveru Kosova i pucali na jedinicu kosovske policije koja je reagirala na vijest o blokadi. Paravojne postrojbe imale su oklopna vozila i golem arsenal vatrenog oružja, uključujući bacač granata. Kada je posebna postrojba kosovske policije stigla kao pojačanje snagama sigurnosti nakon ubojstva policajca, neregularci su se povukli u obližnji samostan Srpske pravoslavne crkve. Tu su se zabarikadirali i vodili višesatni obračun s policijom, u kojem su ubijena trojica Radoičićevih ljudi. Nejasno je pod kojim su okolnostima ostali uspjeli pobjeći u susjednu Srbiju.

Od tada se u inozemstvu vodi rasprava o tome odakle neregularnim snagama oružje. Uostalom, bacači granata ili oklopna vozila ne kupuju se na sajmu rabljenih stvari. I kakvu je ulogu u tome odigrao moćni srbijanski šef države Aleksandar Vučić? Sam Vučić tvrdi da nije imao nikakvu ulogu i da nije znao ništa. To je u skladu s prvim priznanjem Milana Radoičića, koji tvrdi da je djelovao na vlastitu ruku. Radoičić je putem odvjetnika poručio da želi potaknuti kosovske Srbe na pobunu protiv „režima“ kosovskog premijera Albina Kurtija i da od Srbije nije dobio nikakvu podršku. Tvrdi da je sve logističke pripreme obavio sam i da o tome nije obavijestio nikoga u Beogradu.

S obzirom na planirane akcije Radoičićeve dobro naoružane družine, to zvuči u najmanju ruku upitno – to više što se ne može poreći povezanost s Beogradom: Radoičić je donedavno službeno vodio kosovski ogranak Vučićeve „Srpske napredne stranke“ koja vlada Srbijom. Iako stranka na Kosovu djeluje pod imenom „Srpska lista”, ona je u konačnici samo ogranak beogradske središnjice. Čini se čudnim da lokalni upravitelj želi organizirati ustanak posve bez znanja glavnoga grada Srbije. Udara u oči i činjenica da srbijanski mediji, koji uvijek i u svemu podupiru Vučića, odavno predviđaju skoro izbijanje nasilja na Kosovu. Prvo su upozoravali da je srpska manjina na Kosovu navodno ugrožena pogromima, a nedavno su tvrdili da tih pogroma doista ima.

Doduše, izoliranih napada i maltretiranja Srba na Kosovu ima – ali u Vučićevim medijima to zvuči kao da Srbima prijeti neposredna opasnost od istrjebljenja. Ujedinjeni narodi redovito objavljuju izvješća o stanju srpske manjine na Kosovu. Posljednji do sada objavljen je u travnju ove godine i u njemu stoji da nije sve u redu što se tiče prava najveće manjine u najmlađoj europskoj državi koja je svoju neovisnost proglasila godine 2008.

U desetak slučajeva u roku od šest mjeseci oskrnavljeni su srpski grobovi ili nagrđeni zidovi samostana. Jedno je vozilo srpskih registarskih oznaka bilo zasuto kamenjem, a i izlozi četiriju srpskih trgovina. U dvama slučajima kosovski su policajci pretukli Srbe, a u drugima su ih vrijeđali. U jednom je selu Molotovljev koktel bačen na srpsku kuću. U srpskoj enklavi na jugu zemlje pripadnik kosovskih snaga sigurnosti pucao je i ranio dvojicu Srba. Počinitelj je uhićen. Kosovski premijer Albin Kurti osudio je napad i najavio da će počinitelj odmah odgovarati za svoj zločin.

Ali srpska propaganda te nedvojbeno ružne incidente predstavlja kao svakodnevno mučenje otprilike 120.000 kosovskih Srba. Šef države Aleksandar Vučić u svojim govorima govori o „teškoj torturi“, „pogromima, progonu i etničkom čišćenju“. U njegovim medijima govori se o „državnom teroru“.

Scenarij iz devedesetih

Stalna histerija, posvema odvojena od stvarnosti na Kosovu, podsjeća na naslov knjige kojom je televizijski producent Peter Pomerantsev svojedobno opisao propagandu Putinova režima: „Ništa nije istina, sve je moguće.“ Kao u Rusiji, sustavno dezinformiranje u Srbiji ima jasan cilj, koji je javno izgovorio srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. On je nedavno upozorio na skori napad na kosovske Srbe, ali je potom rekao da će ih srbijanska vojska obraniti. No kada već prijeti napad, nije li bolje da vojska preventivno intervenira da do napada uopće ne dođe?

Scenarij je poznat iz jugoslavenskih ratova 1990-ih i iz Putinova rata protiv Ukrajine. Prvo se fantazira o genocidu i navodno sustavnom kršenju ljudskih prava jedne manjine. Zatim se te izmišljotine iskoriste kao izgovor za napad i okupaciju susjednih zemalja, navodno radi zaštite vlastite etničke skupine, iako je stvarni cilj uspostaviti kontrolu nad teritorijem. Vučić se pritom oslanja na poslušne kosovske Srbe, koji slijede nacionalističku politiku Beograda. Za to su nagrađeni položajima i, kao u slučaju Radoičića, očito oružjem.

Ali jao onim kosovskim Srbima koji ne žele igrati tu igru. Kosovsko-srpski političar Oliver Ivanović kritički je komentirao Vučića i njegove pomoćnike na Kosovu. U siječnju 2018. ubijen je iz vatrenog oružja ispred svoje kuće na Kosovu. Ne može se dokazati da je Vučić naredio, pa čak ni pristao na to. Dokazano je, međutim, da su oni srbijanski mediji koji bezuvjetno podupiru Vučićevu politiku i radikalno napadaju njegove protivnike prije Ivanovićeva ubojstva vodili agresivnu kampanju protiv navodnog izdajnika Srba.

Ta se metoda do danas nije promijenila. Kosovskog Srbina Nenada Rašića, koji je pristao raditi u Vladi Kosova i zadužen je za pitanja manjina, Vučić i njegovi mediji nazivaju „ološem” i „izdajicom naroda“ – kao i sve Srbe na Kosovu koji su se usudili ne postupati po naputcima Beograda. Da ta hrabrost može završiti smrću, ne pokazuje samo slučaj Olivera Ivanovića. Zato je dobro što se njemački ministar poljoprivrede Cem Özdemir tijekom nedavnog posjeta Kosovu sastao ne samo s premijerom Kurtijem, već i s manjinskim političarem Rašićem.

Strategija Beograda godinama je bila pripojiti sjever Kosova, koji je pretežno nastanjen Srbima, Srbiji. Da bi to bilo moguće, prvo je nužno osigurati da kosovska policija više ne dolazi na sjever. Napadi i zasjede imaju za cilj pomoći da se sjever učini zabranjenim područjem za policiju. Uza sve to, već se godinama provodi sustavna indoktrinacija srbijanske javnosti, koja stječe pogrješan dojam da se na Kosovu još uvijek vodi rat.

Propaganda o navodnim pogromima i „državnom teroru“ nalazi plodno tlo ne samo zbog izoliranih stvarnih slučajeva maltretiranja i nasilja nad Srbima na Kosovu. Igru Vučiću olakšava i kosovski premijer Kurti, koji je na glasu kao tvrdoglav političar. Na veliko negodovanje zapadne diplomacije, Kurti uporno odbija dopustiti osnivanje udruge srpskih zajednica i enklava, koja bi srpskoj manjini na Kosovu omogućila još veća prava od onih koje ima po Ustavu. No, ako se dobro promotri Vučićeva ideja o toj zajednici općina, Kurtijevo protivljenje postaje bar djelomično shvatljivo. Jer Beogradu nije stalo do veće samouprave lokalnih Srba na Kosovu. Ono što Vučić želi postići jest puno razvlašćivanje srpskih općina i enklava u korist mreže koja bi potom bila kontrolirana iz Beograda. Kurti na to, logično, ne pristaje, jer ne želi omogućiti Beogradu da vlada Kosovom. No bivši studentski vođa nije dao naslutiti da on promiče vlastite ideje za zajednicu općina. A to ne stvara povjerenje kod srpske manjine. To ide na ruku Vučiću. Godine 1999., kada je NATO bombardirao Srbiju njegova prethodnika Slobodana Miloševića kako bi ga primorao da prestane provoditi represivnu politiku na Kosovu, Vučić je bio srpski ministar propagande. Srbija je 1999. izgubila rat. Punu četvrt stoljeća poslije toga Vučić pokušava ipak dobiti taj rat i povratiti bar dio Kosova.

FAZ/Hrvatsko nebo