Iz stranih medija/Srbija na Zapadu i druge američke bajke

„Razumijem težnju američkih diplomata da Srbiju izvuku iz ruske orbite i okrenu ju prema Zapadu. Razumijem i zabludu da se od radikala, zadrtih nacionalista i prodanih propagandističkih duša mogu načiniti poklonici demokracije. Sve razumijem, samo mi nije razvidno zašto nas prave budalama. Za tim nema nikakve potrebe, jer su za to već zaduženi spomenuti TV Pink i svi ostali režimski mediji, Vučić, Brnabić, Đurić, Mitrović, cijela Srpska napredna stranka, SPS, opozicijska desnica, tabloidi, SPC, veći dio kulturne, akademske i intelektualne elite, praktički čitav establišment, a i mnogi njegovi protivnici“, piše komentator iz Srbije Tomislav Marković na platformi AlJazeera u članku pod gornjim naslovom. U podnaslovu članka, koji prenosimo, ističe se temeljna ocjena o dosadašnjem odnosu zapadnih sila prema današnjoj Srbiji: „Otkad je počeo rat Rusije protiv Ukrajine, Europska unija i SAD vode prema Vučićevu režimu politiku appeasementa, umirivanja, popuštanja.“

Na početku spota pojavljuje se veleposlanik SAD-a u Beogradu Christopher Hill i apodiktično kaže: “Srbija ide prema Zapadu. Možda ne dobivaju svi isti dojam, ali Srbija teži k Zapadu”. Potom se ukazuje premijerka Vlade Srbije Ana Brnabić, koja priopćuje dragim gledateljima kako je “najbolje mjesto, jedina opcija za održivu prosperitetnu budućnost Srbije, u okviru Europske unije”. Nakon fikus-premijerke, dođe red na vlasnika TV Pink Željka Mitrovića da prozbori koju mudru: “Ljudi, mi smo zapadna zemlja de facto. Mi to moramo jednom priznati sami sebi da je to naš put. Jedina stvar koja nas brže još može voditi u bolji životni standard, u bolji standard građana, u brže sazrijevanje društva”.

A onda iskoči veleposlanik Srbije u SAD-u Marko Đurić i priopći kako je Srbija zemlja koja je “jasno odlučna da se u cijelosti integrira u euroatlantsku zajednicu”. Onda opet uleti Brnabić da nam objasni kako smo dio Europe, pa se izredaju razni snimci s TV Pink u kojima analitičari zbore u istom duhu, između ostaloga i to kako se srpsko-američko partnerstvo gradi zahvaljujući predsjedniku Aleksandru Vučiću. Ukratko, Srbija čvrstim korakom od sedam milja ide u smjeru Zapada i euroatlantskih integracija, samo što nismo postali članica Europske unije i NATO saveza, pitanje je trenutka.

TV Pink, oaza demokracije

Zona sumraka? Paralelni univerzum? Humoristički skeč? Insert iz neke satirične emisije? Ništa od ponuđenoga, u pitanju je spot koji je na svoj profil postavio [američki] veleposlanik [u Srbiji] Christopher Hill, mrtav ozbiljan, kako diplomatu najmoćnije zemlje svijeta i priliči. Možda je u pitanju neka grješka, možda se veleposlanik zabunio? Nipošto. U intervjuu za Glas Amerike Hill je sve lijepo objasnio. Pomalo zbunjeni vapećim paradoksom, novinari su ga pitali: “Pink je viđen kao generator nasilja zbog reality-ja koji su nasilni, često možete vidjeti prljavu kampanju protiv opozicije, riječ je o provladinoj televiziji. Uz razumijevanje da je američki cilj približiti Srbiju Zapadu, mislite li da se to treba činiti uz pomoć ljudi koji predstavljaju sve ono što Amerika ne zagovara?”

Hill je ovako odgovorio: “Televizija Pink donijela je odluku, ne zbog mene, nego zato što misle da je budućnost ove zemlje na Zapadu. (…) Ono što ja gledam jest ono što oni zapravo rade, što govore, kako im izgledaju vijesti, traže li nasilje i jesu li pro-ruski orijentirani – kada već govorimo o nasilju. I ono što vidite jest televizija koja iznosi argumente u korist Srbije na Zapadu. (…) A sada iznose argumente za koje mislim da ih treba češće iznositi u Srbiji – da je Srbija zemlja u srcu Europe i da treba biti dio euro-atlantskih struktura.”

Uopće, ne treba gledati u prošlost, u ono što je bilo, već valja pogled upraviti naprijed, u svijetlu zapadnu budućnost Srbije u koju će nas uvesti Vučić, Brnabić, Đurić, Mitrović i ostali zakleti poklonici demokratskih vrijednosti. Na te teze odlijepljene od realnosti moglo bi se svašta reći, analizirati ih, pobijati, objašnjavati do u tančine zašto je to pogrješno, ali mislim da je dovoljna stara srpska poslovica: Ne lipši magarče do zelene trave.

Nepostojeća potpora Ukrajini

Nije narečeni spot nikakav izuzetak, američko veleposlanstvo već nas duže zasipa sličnim porukama. Na primjer: “Bogato i dugotrajno partnerstvo Srbije i SAD-a dodatno resi zajednička potpora prijateljskom narodu Ukrajine”. Zemlja koja nije uvela sankcije Rusiji, u kojoj kremaljska propaganda radi bez odmora, u kojoj se na naslovnoj stranici tabloida u vlasništvu Vučićeva prijatelja na početku rata pojavio naslov “Ukrajina napala Rusiju”, zemlja koja do imbecilnosti obožava Vladimira Putina i prezire Zapad – podupire prijateljski narod Ukrajine? Zanimljiva opservacija, kao da dolazi iz one Alisine zemlje s onu stranu zrcala.

“Napredak! Hvala Srbiji koja je dio ujedinjene obitelji europskih zemalja koje daju potopru Ukrajini” – tako veli Veleposlanstvo SAD-a povodom Trećeg samita Krimske platforme, na kojem je sudjelovala i Srbija. Premijerka Brnabić na samitu se [sudionicima] obratila video-porukom u kojoj je rekla da je Srbija “pravi prijatelj Ukrajini”, da Vlada Srbije donira robu i lijekove, da poštujemo teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine.

Međutim, šef diplomacije Ivica Dačić izjavio je, nakon sastanka s veleposlanikom Rusije Aleksandrom Bocan-Harčenkom, kako Srbija ne podupire i ne prihvaća tekst Krimske platforme. Dobro, valjda je i to neki pužev napredak, budući da je prošle godine predsjednik Skupštine Vladimir Orlić skrio da je Srbija pozvana na prvi samit Krimske platforme u Zagreb, nakon što je Bocan-Harčenko lijepo zamolio da Srbija na tom skupu ne sudjeluje. Jasno je da Vučićev režim pravi male ustupke europskim i američkim dužnosnicima, i to isključivo iz osobnog interesa, ali je to svjetlosnim godinama daleko od okretanja Srbije prema Zapadu. Badava riječi utjehe i ohrabrenja od američkih diplomata.

Četničko savezništvo

Od svih američkih bajki o zapadnom određenju Vučićeva režima i nikad čvršćem prijateljstvu SAD-a i Srbije možda je najkomičnija ona o operaciji Halyard. Iznuđeno četničko spašavanje savezničkih pilota prikazuje se kao dokaz velikog slobodarskog savezništva i prijateljstva. Na obilježavanju godišnjice misije Halyard u Pranjanima, ministrica kulture i informiranja Maja Gojković pjeva slavopojke četničkoj hrabrosti, poje o “solidarnosti srpske vojske s ratnim drugovima iz Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Kanade i drugih savezničkih zemalja”, o mostu koji je “sinonim za solidarnost i neraskidivu povezanost naših naroda”.

Na kraju Drugog svjetskog rata saveznici su bili SAD i Narodno-oslobodilački pokret Josipa Broza Tita, a ne Jugoslavenska vojska u otadžbini Draže Mihailovića, jer se Ravnogorci i nisu borili protiv nacističkog okupatora. Partizani su spasili mnogo više savezničkih pilota, pa nikom ništa, to je gurnuto u zaborav, kao da se nije ni dogodilo. Preko četiri godine antifašističke borbe prelazi se gumicom, rutinski, lake ruke, a oko jedne akcije pravi se čitava mitologija. Ne zna se što su četnici radili prije, a ni poslije spašavanja pilota, postoji samo operacija Halyard, sve drugo obavijeno je misterioznom tamom. Kako je došlo do tog spašavanja pilota, kakav je bio povijesni kontekst, te čemu služi današnja upotreba tog događaja detaljno je razjasnio Goran Despotović u tekstu “Operacija Halijard – Pranjani: revizionistički desant na suštinu antifašističke borbe”, objavljenom na portalu Mašina prije tri godine, pa koga zanima može se obavijestiti.

Antizapadnjačka Srbija

Pogrješno protumačena povijest, trula daska četničkih kolaboranata ne zvuči kao dobar temelj na kojem bi se moglo zasnovati čvrsto savezništvo. To je slika i prilika lažnog savezništva Srbije i SAD-a danas, i prividnoga zapadnjačkog puta Vučićeva režima. U stvarnosti, Vučićev režim već godinama podgrijava ekstremno protuzapadnjačko raspoloženje, šireći kremaljske propagandne priče o trulom, dekadentnom Zapadu koji će nam promijeniti nacionalni identitet i uzeti dušu.

Propaganda je urodila plodom, pa je potpora europskim integracijama Srbije na povijesnom minimumu. O ulasku Srbije u NATO nitko ozbiljno i ne razmišlja, za tu opciju pledira manje od deset postotaka stanovnika naše zemlje. Za demokratske zapadne zemlje rezervirani su prijezir i mržnja, dok su neke nježnije, ljubavnije emocije upravljene prema diktatorskoj, zločinačkoj Rusiji, a nešto manje prema drugim autoritarnim državama poput Kine. Uzalud američke diplomati proklamiraju stavove tipa “Prijateljstvo Srbije i SAD čvršće je nego ikada!”, to su puste tlapnje, ni uskličnik na kraju ne pomaže da postanu uvjerljivije.

Slom politike popuštanja

Otkad je počeo rat Rusije protiv Ukrajine, Europska unija i SAD vode prema Vučićevu režimu politiku appeasementa, umirivanja, popuštanja. Njihova logika donekle je razumljiva, ne žele novi sukob u Europi dok traje rat u Ukrajini, pa čine sve da odobrovolje Vučića, koji bi mogao zapaliti Balkan, popuštaju mu, prepuštaju mu utjecaj na Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo. Kao i svako povlađivanje nasilniku, i ovo je od početka osuđeno na propast, a sve tri države odavno pate zbog toga.

Ne mislim o takvu pristupu ništa dobro, ali donekle ga mogu razumjeti. Na kraju, nisu ni Christopher Hill, ni Amerikanci, ni ostali zapadni veleposlanici glasovali za Vučića, naprednjake i socijaliste, to je djelo građana Srbije. I tu je manje važna potopra Angele Merkel i ostalih zapadnih državnika stabilokraciji, da birači zaista ne žele Vučića na vlasti, nikakva potpora sa strane ne bi mu pomogla da se održi na poziciji moći. Ne mogu zapadni diplomati raditi s nekim fiktivnim političkim predstavnicima, medijima, društvenim snagama, već s onima koji su prisutni na terenu.

Takva politika popuštanja mogla je nekomu djelovati razumno sve do 24. rujna. Nakon terorističkog napada u Banjskoj pod komandom bliskog Vučićeva suradnika Milana Radoičića, jasno je da je politika appeasementa doživjela totalni slom. Christopher Hill, Gabriel Escobar, Miroslav Lajčak, Josep Borrell, Peter Stano, Vladimir Bilčik i ostali zapadni predstavnici toliko su tetošili Vučića da se to na kraju moralo završiti nekom katastrofom. Nakon svega, Hill i dalje govori kako “Srbija nema izbora, osim da bude dio Zapada”. Pa Vučić i njegova družina ne žele da Srbija bude dio Zapada, ne žele uređeno društvo, podjelu vlasti, vladavinu prava, jednakost pred zakonom, slobodu govora, to im se zgoljno ne isplati. Šta još trebaju uraditi kako bi to postalo razvidno? Započeti neki rat?

Razumijem težnju američkih diplomata da Srbiju izvuku iz ruske orbite i okrenu ju prema Zapadu. Razumijem i zabludu da se od radikala, zadrtih nacionalista i prodanih propagandističkih duša mogu načiniti poklonici demokracije. Sve razumijem, samo mi nije razvidno zašto nas prave budalama. Za tim nema nikakve potrebe, jer su za to već zaduženi spomenuti TV Pink i svi ostali režimski mediji, Vučić, Brnabić, Đurić, Mitrović, cijela Srpska napredna stranka, SPS, opozicijska desnica, tabloidi, SPC, veći dio kulturne, akademske i intelektualne elite, praktički čitav establišment, a i mnogi njegovi protivnici. Praviti građane budalama, uz njihov dobrovoljni pristanak – to je vrlo popularna gospodarska grana u Srbiji, od koje raskošno živi na tisuće parazita. Prevelika je konkurencija na tom polju, američki diplomati od početka nisu imali nikakve šanse.

Povezano:

Šiljo: Tko sve štiti leđa Vučiću, Srbiji i ’Srbima’ i podupire ih, i zašto?

AlJazeera/Hrvatsko nebo