Milorad Dodik u „autorskom tekstu” izložio svoja tumačenja Daytonskog sporazuma i njegovih aneksa

U „autorskom tekstu” što ga je pod naslovom „Granica postoјi” objavila izvještajna agencija Republike Srpske „Srna” predsjednik tog entiteta Milorad Dodik iznio je svoja uobličena gledišta o Bosni i Hercegovini, entitetima i ostalomu. Prenosimo tekst u cijelosti rad boljeg uvida u njegova politička gledišta i stajališta.

Granica postoji, kako ona granica ovjerena u Aneksu 2 Daytonskog sporazuma, tako i granica dokle nešto može ići ili dokle se nešto može trpjeti, a kada se mora reći – DOSTA. Granica postoji – ne samo kao granica razgraničenja Republike Srpske i Federacije BiH, nego granica postoji i u strpljenju, toleranciji, u prihvaćanju.

BiH je entitet sastavljen od dviju država: Republike Srpske i Federacije BiH

Granica po Aneksu 2 Daytonskog sporazuma nije samo granica između dviju država – Republike Srpske i Federacije BiH, od kojih je u Daytonu nastala “Bosna i Hercegovina”. To je takozvana “država”, ali bez određenja šta je ona po državnoj strukturi. Najbliža je definicija te i takve BiH da je to entitet s međunarodno priznatim granicama i kao takva članica Ujedinjenih naroda.

Neodređenu “BiH” čine Republika Srpska na 49 posto teritorija predratne SR BiH i muslimansko-hrvatska federacija pod službenim nazivom “Federacija BiH” na 51 posto teritorija. Po daytonskom Ustavu BiH, Republika Srpska i Federacija BiH kao dvije države unutar Daytonskog okvira imaju svoja zakonodavna, izvršna i sudbena tijela, svoje vojske i policije, svoje carine i svoje granične službe, svoje poreze i svoje financije iz kojih financiraju ono minimalno i prijeko potrebno na nivou “BiH” što je propisano Aneksom 4 Daytonskog sporazuma kao Ustavom BiH.

“Država BiH” po Daytonskom sporazumu nema ništa, a Republika Srpska jest „država srpskog naroda“

“Država BiH” po Daytonskom sporazumu nema ništa, osim onoga što joj dozvole i dadu dva državotvorna entiteta. Daytonska “BiH” ima samo tri tijela – Predsjedništvo, Ustavni sud i Središnju banku, sve to s vrlo ograničenim i točno pobrojenim nadležnostima. Sve ostale nenavedene državne nadležnosti, funkcije i tijela – pripadaju dvjema državama – Republici Srpskoj i Federaciji BiH.

Granica između dva državotvorna entiteta postoji i jasno je propisana Aneksom 2 Daytonskog sporazuma u kome piše: “Granica između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (“međuentitetska linija razgraničenja”) bit će onakva kakva je ucrtana u geografskoj karti koja se nalazi u Prilogu”.

Prema međunarodnom pravu, narod je nositelj suverenosti i iz toga izvire i suverenitet država. Deklaracijom od 9. siječnja 1992., zasnovanoj na plebiscitu srpskog naroda od 9/10. studenoga 1991., srpski narod u BiH osnovao je svoju političku i upravnu jedinicu u tadašnjoj Socijalističkoj Republici BiH kao jednoj od administrativno-političkih jedinica tadašnje SFRЈ.

Korišteno je pravo na samoodređenje po tada važećem Ustavu SFR Јugoslavije, u čijim osnovnim načelima piše: “Narodi Јugoslavije polazeći od prava svakog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, na temelju svoje slobodno izražene volje itd.”. Dakle, riječ je o pravu naroda (a ne i republika u sastavu SFRЈ) da koristi svoje pravo na samoodređenje.

I brojni akti međunarodnog prava regulirali su pitanje prava naroda na samoodređenje. Tako u Povelji Ujedinjenih naroda, kao najvažnijem dokumentu međunarodnog prava, piše: “Razvijanje prijateljskih odnosa među narodima koji su zasnovani na poštovanju načela ravnopravnosti i prava naroda na samoodređenje”. U dvama međunarodnim paktovima koji su postali i sastavni dio Aneksa 4 Daytonskog sporazuma – Ustava BiH, a to su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima iz g. 1966., piše:

“Svi narodi imaju pravo na samoodređenje. Na temelju tog prava, oni slobodno određuju svoj politički status i slobodno osiguravaju svoj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj. Da bi postigli svoje ciljeve, svi narodi mogu slobodno raspolagati svojim bogatstvima i svojim prirodnim izvorima, bez štete za obveze koje proistječu iz međunarodne gospodarske suradnje, zasnovane na principu uzajamnog interesa i međunarodnog prava. Јedan narod ne može ni u kojem slučaju biti lišen svojih vlastitih sredstava za život.

Države članice tog pakta, uključujući tu i one države koje su odgovorne za upravljanje nesamostalnim teritorijima i teritorijima pod skrbništvom, dužne su pomagati ostvarenje prava naroda na samoodređenje i poštovati to pravo sukladno odredbama Povelje Ujedinjenih naroda”.

Strani sudci s OHR-om oduzeli Republici Srpskoj zemljišta, šume, vode, rudna bogatstva…

Kako to zvuči u odnosu na neustavne odluke Ustavnog suda BiH donesene preglasavanjem i dogovorom troje stranih sudaca s OHR-om, kojima se srpskom narodu u Republici Srpskoj kao međunarodno priznatom državotvornom entitetu srpskog naroda, oduzima poljoprivredno zemljište, šume, vode, rudna bogatstva, oduzima pravo da raspolaže svojim bogatstvima i svojim prirodnim izvorima?

Zvuče protuzakonito i nevažeće, jer su suprotne imperativnim normama međunarodnog prava i Ustava BiH. Јoš gore kršenje prava namjera je neizabranog stranca, predstavnika Njemačke, a ne strana kako propisuje Aneks 10 Daytonskog sporazuma, da otme ono što Republici Srpskoj kao državi srpskog naroda i svih drugih koji s njim zajedno žive, neosporivo pripada.

Pripada joj po njezinu državnom statusu potvrđenom (a ne dobivenom) Daytonskim sporazumom, na 49 posto teritorija BiH, koji je nastao tek 21. studenoga u Daytonu, odnosno potpisivanjem Daytonskog sporazuma 14. prosinca 1995. u Parizu.

Republika je Srpska po Daytonskom sporazumu i njegovu Aneksu 4 kao Ustavu BiH, država srpskog naroda i svih koji zajedno s njim žive. To potvrđuju ustavne odredbe po kojima se bira srpski član Predsjedništva BiH i pet srpskih delegata za Dom naroda Parlamentarne skupštine na razini BiH.

„Falsificirane odluke Ustavnog suda BiH donesene preglasavanjem srpskih i hrvatskih sudaca“

Državnost Srpske i srpskog naroda ne mogu promijeniti ni falsificirane odluke Ustavnog suda BiH donesene preglasavanjem srpskih i hrvatskih sudaca o navodnoj konstitutivnosti svih na cijelom teritoriju BiH.

Nadležnosti koje su nakon rata nametanjem, prevarama i podmetanjima oteli Republici Srpskoj i dali razini BiH, nisu ustavne, jer nije promijenjen Ustav BiH. Zato su te be-ha nadležnosti privremenog karaktera.

Daytonska BiH na koju je Republika Srpska pristala potpisujući sve anekse međunarodnog ugovora, nije nam smetnja i problem. Naprotiv, daytonska BiH omogućava mir, stabilnost, razvoj. Problem je protupravna anti-daytonska BiH stvorena intervencijama stranaca, visokih predstavnika i Ustavnog suda BiH koja se danas pokazuje kao nepotrebna grješka i koja generira nestabilnost. Takva anti-daytonska BiH potrebna je samo strancima da održavaju tenzije u kojima će oni biti važni, određivati demokratski izabranim tijelima što trebaju raditi, što ne smiju raditi, a sve to bez ikakve odgovornosti. Ta njihova anti-daytonska BiH ide putem raspada i ne služi nijednom narodu ni građanima u BiH.

„Odbijamo priznati Christiana Schmidta sukladno dvjema osnovama“

Povelja Ujedinjenih naroda najvažniji je dokument međunarodnog prava, a tamo između ostalog piše: “Ništa u ovoj povelji ne daje ovlaštenje Ujedinjenim narodima da se miješaju u pitanja koja se po svojoj biti nalaze u unutarnjoj nadležnosti svake države, niti su Ujedinjeni narodi ovlašteni od članova zahtijevati da se takva pitanja rješavaju na temelju ove Povelje.” Kada ni Ujedinjeni narodi nisu ovlašteni miješati se u unutarnja pitanja država članica, onda to pravo nikako nemaju treće države. A treće su države u BiH okupljene u samozvanom Vijeću za provedbu mira (PIC), u PIC-ovu Upravnom odboru, OHR-u, ali još više u uredima nekih veleposlanstava u Sarajevu. Ti samozvanci došli su na kraj puta. Odbijamo priznati Christiana Schmidta, jer nije izabran za visokog predstavnika u skladu s Aneksom 10. Daytonskog sporazuma sukladno dvjema osnovama.

PRVO: Zato što je 10. ožujka 2021. odlučeno: “Narodna skupština Republike Srpske konstatira da su u skladu sa Aneksom 10 Općega okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, čiji je potpisnik i Republika Srpska, samo strane ugovornice nadležne ’tražiti postavljanje visokog predstavnika’. Republika Srpska ne može prihvatiti nametanje bilo koje osobe za visokog predstavnika, podsjećajući da je postavljenje visokog predstavnika uvjetovano suglasnošću strana potpisnica Aneksa 10 Daytonskog sporazuma.

S tim u svezi, Narodna skupština Republike Srpske smatra da su dosadašnja nominiranja, izbor i potvrđivanje visokog predstavnika, nedovoljno transparentni, jer nije uvažavana neophodnost konzultacija i pribavljanja suglasnosti strana, kako je predviđeno Aneksom 10. To predstavlja dovoljan temelj za odbacivanje bilo kojeg imenovanja visokog predstavnika bez procedure predviđene Aneksom 10.

Narodna skupština Republike Srpske smatra da je konačno došlo vrijeme da Bosna i Hercegovina sa svoja dva entiteta i tri konstitutivna naroda, preuzme odgovornost za vlastiti razvoj u skladu s Daytonskim sporazumom i međunarodnim pravom, koje je integralni dio pravnog sustava BiH.

Ako to ne bude na dnevnom redu u skorije vrijeme, treba pokrenuti razgovore o mirnom razlazu, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda koja jamči svakom narodu pravo na samoodređenje i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Paktom o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su po Aneksu 1 na Aneks 4, sastavni dio Ustava BiH”.

DRUGO: Samozvanac Christian Schmidt nije ni kandidiran od potpisnica Aneksa 10, već od Njemačke?! Tako da ga ni Vijeće sigurnosti UN-a nije moglo potvrditi kao visokog predstavnika. Treba reći da je ime Christiana Schmidta bilo na dnevnom redu zasjedanja Vijeća sigurnosti 21. srpnja 2021. ali nije potvrđen kao visoki predstavnik, jer je dobio samo dva glasa, dok je 13 članica bilo suzdržano.

Aneksi Daytonskog sporazuma bitni su za njegovu bit

Iako naziv “entiteti” ima široku definiciju, u ovom slučaju nesumnjivo je da je riječ o državama – sastavnicama BiH kao državne zajednice. To potvrđuje i Europska komisija za demokraciju putem prava – (Venecijanska komisija Vijeća Europe), mišljenjem pod brojem 337/2005 prihvaćenim na 63. sjednici od 10/11. lipnja 2005. Venecijanska komisija razmatrala je sljedeće pitanje: Jesu li aneksi 4 i 6 Općega okvirnog sporazuma za mir u BiH jednostrani akti Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi? U navedenom mišljenju, Komisija je između ostalog zaključila:

“Bitne obveze sadržane su u aneksima: stoga je jasno da je namjera strana Općega okvirnog sporazuma bila da on bude samo okvirni sporazum, dok bi aneksi uređivali njegovu bit. Komisija primjećuje da se i sam Ustavni sud BiH obraćao Venecijanskoj komisiji za tumačenje Ustava (Aneksa 4). Komisija misli da anekse Okvirnog sporazuma treba smatrati njegovim sastavnim dijelom, te se moraju smatrati međunarodnim ugovorima. Njihov karakter ili tumačenje stoga se vode međunarodnim pravom, osobito Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora.”

Prioritet međunarodnog prava potvrđuje i Ustavni sud BiH u Odluci 5/98 u kojoj između ostalog navodi: “Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu 4 Daytonskog sporazuma sastavni je dio međunarodnog sporazuma. Stoga se članak 31 Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opće načelo međunarodnog prava, a ta su načela sukladno članku 3.3.(b) Ustava BiH ’sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ – mora primjenjivati u tumačenju SVIH njegovih odredaba, uključujući i Ustav BiH”.

Dakle, Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora odnosi se i na međunarodni Daytonski sporazum. Člankom 34. te Konvencije propisano je da ugovor (u ovom slučaju Daytonski sporazum) ne stvara za treću državu ni prava ni obveze bez njezina pristanka, a člankom 35. “obveza za treću državu nastaje iz odredbe jednog ugovora ako strane ugovornice tog ugovora namjeravaju putem te odredbe stvoriti obvezu i ako treća država izričito pisanim putem prihvati tu obavezu”, zatim člankom 36., po kojem “pravo nastaje za treću državu iz odredbe jednog ugovora ako strane ugovornice tog ugovora namjeravaju putem te odredbe dati takvo pravo bilo trećoj državi ili grupi država kojoj ona pripada, bilo svim državama, i ako treća država na to pristane”.

Strane potpisnice Daytonskog sporazuma i njegovih 11 aneksa nisu dale nikakvo pisano pravo ni obvezu trećim državama, pa ni PIK-u kao samozvanom Vijeću za provedbu mira ni njegovom Upravnom odboru. Zato bi bilo korisno da se strani veleposlanici u Sarajevu počnu pridržavati jedne druge Bečke konvencije, one o diplomatskim odnosima, koja člankom 41. zabranjuje miješanje diplomatskim predstavnicima u unutarnje stvari države u kojoj su samo veleposlanici i ništa više.

Treba kazniti kršitelje međunarodnog prava; Republika Srpska pripravlja dokumentaciju za tužbe

Republika Srpska pripravlja dokumentaciju koja će poslužiti za tužbe putem prijateljskih država pred Međunarodnim sudom pravde i Međunarodnom kaznenom sudu za kršenje međunarodnog prava i međunarodnog Daytonskog sporazuma. Tužbe će biti i pred sudovima pojedinih država protiv njihovih državljana, ali i pred domaćim sudovima protiv su-dionika i pomagača, a i onih koji rade u radnim skupinama nepostojećeg OHR-a.

Nezavisne novine/Hrvatsko nebo