Zdravko Gavran: Ukrajinska tragedija

U „ukrajinskoj tragediji“ – a tamošnja i s njima povezana globalna zbivanja već su po dosadašnjim posljedicama “tragedija” odnosno velika nesreća za mnoge – svatko će proći „po zasluzi“. Pokaže li se rat kao neuspješan, a političko rješenje kao nepovoljno, Zelenski će za to platiti. Putina će „ruka pravde“ stići prije ili poslije. Biden će „otplesati“ u nepovrat. Lakoumni mu saveznici, podupiratelji, stratezi i propagandisti požnjet će što su posijali – ne pokušavši izbjeći rat. Čovječanstvo će pokusati što je dosad, ne samo politički, sebi (s)kuhalo. I „bogovi“, ostanemo li u okviru pojmova grčke mitologije, podvit će svoje repove, pokunjeni i nesretni. Nad svima će volju Sudbine provoditi Suđenice. „Preskočimo“ li na Stari zavjet, potvrdit će se prijetnja Božja da će On „krv slugu svojih osvetiti, istom mjerom vratit’ dušmanima, naplatit će od onih koji njega mrze, očistit’ od grijeha zemlju svog naroda“ (Pnz 32,43). Ukrajinska tragedija ima naime šire i dublje uzroke i protežnice nego što, naivno i bez-božno gledano, obično mislimo. U duhu i slikovnosti novozavjetnih apokaliptičkih poruka rečeno: S ratom u Ukrajini više smo približeni „posljednjim vremenima“. Antički rečeno: raspletu tamošnje tragedije.

Nepovoljne vijesti i nevesele prognoze o stanju i daljnjim izgledima ukrajinsko-ruskog rata posljednjih dana prestižu jedna drugu, koliko god i dalje većina ’dežurnih’ tumača drži optimistički kurs i na zbivanja gleda kroz ’ružičaste naočale’. No ni oni ne mogu zanemariti, a još manje ismijati informacije i procjene koje stižu iz mjerodavnih zapadnih metropola i stožera: od Washingtona do Berlina i od Londona do Varšave. A one govore da dugo najavljivana pobjedonosna ukrajinska ofenziva nije uspjela, osim vrlo parcijalno, uzdrmati rusku ’Maginotovu’ liniju, da (unatoč svekolikim sankcijama, embarzima i zapljeni imovine) Rusija nije ekonomski slomljena, da Putin nije pao niti mu se carstvo urušilo, da se ruska vojna sila konsolidirala i da Rusija uvodi u svoje naoružanje toliko ’napredne’ nuklearne rakete te vijesti o njima ispunjavaju čitav svijet zebnjom i strepnjom.

Zapadne sile uvelike su ispraznile svoja skladišta…

Koliko se iz svega što čitamo može razabrati, zapadne sile uvelike su ispraznile svoja skladišta strjeljiva, osobito topničkog i raketnog, koje treba Ukrajini. Što je gore, one nemaju industrijskih kapaciteta ni proizvoditi ga u količinama potrebnima i samima sebi i Ukrajini. Strjeliva su, kako se tvrdi, uzeta iz vlastitih skladišta, koja su ostala poluprazna, a industrijska proizvodnja ne može popuniti nastale praznine. A Ukrajina je tog streljiva potrošila u golemim količinama ne postignuvši ni minimalno presudne ciljeve svoje proljetno-ljetno-jesenske ofenzive. Istina, poduzimaju se dodatne mjere, strjeljivo, oružja i industrije traže se na raznim stranama, nastoji se ojačati proizvodnju strjeljiva i oružja u samoj Ukrajini. No za sve to treba mnogo više vremena od nekoliko mjeseci ili godina, a i uvjeti za industrijski razvoj nisu povoljni, nedostaju i razne komponente, a i proračunski izvori zapinju, iscrpljeni su ili ograničeni.

S druge strane, Rusija može ’u realnom vremenu’ proizvesti više potrebnoga strjeljiva nego zemlje NATO-a, koje su njom u zamjenskom (proxy) ratu, ali za sada bez izravnog angažiranja vlastitih vojnika i postrojbi. Ona to i čini, što se vidi po neposustalim napadima na njoj neprijateljske ciljeve diljem Ukrajine, a i po potencijalnoj spremnosti da udari i na još poneku zemlju koja je pod zapadnim sigurnosnim kišobranom. Osim toga, Rusija uživa ili nalazi vojno-logističku potporu u zemljama kao što su Kina, Iran i Sjeverna Koreja. Ukratko, Rusija se – za razliku od Ukrajine i od zapadne vojno-sigurnosne alijanse – pokazuje unatoč svim ograničenostima sposobnom za dugotrajan iscrpljujući rat. Dapače, moglo bi se dogoditi da se povijest ponovi te da ona nakon što su ju Francuzi bacili na koljena u 19. stoljeću, a Germani dvaput u 20. stoljeću, krene u nezaustavljiv protunapad – da se iz osramoćenog gubitnika prometne u pobjedonosnog dobitnika.

Na djelu je ’dvoboj’ na vrlo konkretnom i vrlo ograničenom ’igralištu’

Naravno, Rusija općenito po ekonomskim, demografskim i brojnim drugim parametrima nije zapadnim silama dorasla. Toga je i svjesna i ona i oni. No ovdje sada imamo na djelu ’dvoboj’ na vrlo konkretnom i vrlo ograničenom ’igralištu’, a njegov ishod postaje pred očima objektivnih promatrača koji ’navijaju’ za Ukrajinu i njezinu teritorijalnu reintegraciju sve više upitan. I ne samo da postaje upitan, nego se u Europi i u samom SAD-u pojavljuju sve dublje unutarnje pukotine i pre(do)mišljanja, koja su izrazi raznih nezadovoljstava, bojazni i računica. In ultima linea, to su izrazi unutarnjih otpora ili, zapravo, neodobravanja dosadašnjih politika. Oni su i pokazatelji nemoći ili ne-htijenja da se Rusiji zada odlučujući udarac.

U Washingtonu je sve dramatičnija unutarnja političko-proračunska kriza i zbrka, povezana s daljnjim financiranjem i potpomaganjem Ukrajine, a u Europskoj uniji jača nesloga u pogledu daljnjih politika prema Rusiji i prema vojnom i financijskom pomaganju Ukrajini as much and as long as it takes, to jest onoliko i onoliko dugo koliko to bude potrebno. A njemački vojni stožer upravo je iznio procjenu da treba računati s nastavkom rusko-ukrajinskog rata sve do g. 2032. Od takve prognoze svakoga će u Europi i Americi uhvatiti vrtoglavica. Nijedna zapadna zemlja nije spremna dugoročno financirati goleme potrebe Ukrajine u ovom ratu koji guta valjda već pola ukrajinskog proračuna i koji troši više oružja i strjeljiva nego što ga je moguće redovito pribavljati.

Iako je ozbiljnim političkim i vojnim analitičarima, geopolitičarima i geostratezima već od početka ruske invazije na Ukrajinu, a osobito u njezinu nastavku, ma kako do prošle zime Ukrajinci ostvarili neočekivano velike uspjehe na bojnom polju, bilo razvidno da rusko-ukrajinski sukob odnosno rat ne će imati ishod kakav su po zidovima i zaslonima crtali zapadni i prozapadni propagandisti i oni koji promiču ideju željenoga (wishful thinking). Pri čemu su zanemarivali, potiskivali ili izrugivali svaku drukčiju ili kritičku procjenu ili ideju koja se u nju ne uklapa ili joj ne služi kao potkrjepa. Sada i oni počinju uviđati da postoji i ’tamna strana mjeseca’. Dobro jutro!

Tako i u medijima glavne struje svjedočimo sve vidljivijem analitičarsko-komentatorskom preokretu. Istina, najozbiljniji američki i neki drugi stručni časopisi još su lani upozoravali kako izgledi da Ukrajina povrati sav svoj teritorij nisu veliki, ili ih uopće nema. Upozoravalo se i na moguće nepovoljne implikacije i rizike. No takve procjene i prognoze službene su politike i mediji glavne struje gurali pod tepih. Bidenova vlada slala je izdašnu financijsku i vojnu pomoć, a pritom je jedino pazila da ne prijeđe neku fiktivnu ’crvenu crtu’, kako ne bi i vlastitu državu učinila sudionicom u ratu i time bila  izložena ulasku u otvoreni, a ne zamjenski kao dosad, rat s Rusijom. Ohrabrivala je pa i uvjetovala europske i druge zemlje da budu privržene kursu Washingtona. Sada je, kako se bliže izbori i kako SAD ima golemi i već u Kongresu limitirani javni dug, taj kurs na neugodnoj provjeri i u samom Washingtonu.

Zašto je riječ o „tragediji“ i što taj pojam izvorno znači?

Kada se danas izgovori riječ „tragedija“, svi pomisle na neku tešku ili veliku nesreću. Ona naravno znači i nesreću, no bit izvornoga pojma nije u nesreći, nego u nečemu sasvim drugomu. Grčka tragedija (=jarčeva pjesma) nosi u sebi dimenzije kojih je dobro prisjetiti se. Nije ona postala slavna samo zato što je riječ o velikim i slavnim književnim djelima, nego još više zato što se u njima izražava spoznaja onih protežnica (dimenzija) života ljudi i naroda, onih značajki ljudskih karaktera i odnosa te onih zbivanja i utjecaja nadljudskih sila koji u konačnici dovode do „tragičnog“ ishoda – dakle ne do hollywoodskoga happy-end-a, nego do nečega mračno-nesretnoga, a pogotovu do nečega naposljetku neminovnoga, što više ni ljudi ni bogovi ne mogu izmijeniti.

O sadržaju, značenju i dosezima pojma „(grčka) tragedija“ napisane su nebrojene knjige, teoretski i stručni članci i eseji. Ovdje istaknimo samo ponešto o njegovu značenju, da nam razumijevanje smisla i dinamike tragedije pomogne razumjeti smisao i unutarnju dinamiku ukrajinsko-ruskih te rusko-zapadnih i globalnih odnosa, a napose ovoga dosad jednoipolgodišnjeg rata. U pravoj tragediji sve počinje nekako „obično“ i kao slučajno, a glavni lik (protagonist) i ne sluti u kakvoj će se zamršenoj ili bezizlaznoj situaciji naposljetku naći.

U pravoj tragediji, kao i u svakoj drami, ali neusporedivo izoštrenije i neopozivije, svi likovi idu po svojim naoko slobodnim putanjama i donose životne odluke za koje im se čini da ih slobodno, svjesno i po najboljoj pameti donose. I tako, radnja se nastavlja, događaji se nižu, kretanje se nastavlja, odnosi među likovima, a osobito odnos glavnoga lika prema njemu suprotstavljenom liku ili sili (antagonistu), materijaliziraju se, okolnosti i uvidi postupno se mijenjaju, a spoznaja o onomu što se na počeku nije znalo postupno ili munjevito dolazi i glavnim likovima i publici na um i pred oči.

Prototip je kralj Edip, a iz novijih stoljeća kao prototip može poslužiti i Shakespeareov kralj Macbeth, odnosno njegova ambiciozna žena, „krvava“ Lady Macbeth. I jedan i drugi i likovi ostalih tragedija naposljetku spoznaju da su sami sebe doveli u toliko bezizlaznu poziciju te da im je jedini izlaz – samoubojstvo, smrt, doživotna nesreća, osramoćenje, osakaćenje ili progonstvo.

Naoko slobodni likovi, životi, Suđenice, osveta…

Za grčku tragediju recimo još i to da su u njoj na sceni naoko ili stvarno slobodni likovi, koji sami donose vlastite odluke. No kontekst je u njoj posve drukčiji od današnjega bezbožno-materijalističkoga. U radnju, u odnose među ljudima i u postupke likova  miješaju se i bogovi. Oni ’tamo negdje gore’ imaju neke svoje razmirice, zavisti, užitke, zluradosti, obračune, ambicije i taštine, baš kao i ljudi. Osim toga, glavni likovi nose na sebi (starozavjetno rečeno: Kainov) žig „prokletstva“, baštinici su krivnje vlastitih predaka i na njima se ona naplaćuje. Snagom vlastitog karaktera oni bi možda mogli izbjeći to prokletstvo ili osvetu bogova zbog vlastitih čina ili zbog zlih čina svojih predaka, no i oni se u kritičnim trenutcima pokazuju slabima, nedoraslima, nesvjesnima, nepoštenima, taštima, nasilnima. Sve skupa zapliće se u neraspletivo klupko, koje se na kraju može i koje se mora „rasplesti“ jedino mačem odnosno ’višom silom’. Kraj je uvijek „tragičan“, a ni sredina nije lišena krvoprolića ili drugih zala, no njih se još nastoji razumjeti kao nužna sredstva e da bi se došlo do dobra svršetka. Tragedija je u tomu da se do njega ne dolazi.

Još nešto mora se istaknuti kada govorimo o grčkoj tragediji. Iako i ljudi i bogovi, koji poput ljudi imaju ograničenu moć i utjecaj, pa ni vrhovni bog Zeus nije svemoćan, ili se uglavnom drži postrani – puštajući ostale bogove ili polubogove da poput miševa „kolo vode“ dok se mačka negdje tamo odmara i ne želi se zamarati njihovih razmiricama i obračunima – i nad ljudima i nad bogovima prevlast ima ili se naposljetku pokaže da ju ima nadljudska, pa i nadbožanska sila, a to je Sudbina – Moira.

Riječ je o trima sestrama, grčkim Suđenicama (moirama), a koje su se u pučkom vjerovanju stopile u jedno, u Moiru. Klota je počinjala presti nit života, kada bi se tko rodio, tj. nastao. Uglavnom su ju prikazivali kao stariju ženu s vretenom na koje se namata nit života, ili sa svitkom, to jest s knjigom sudbine. Laheza je dalje prela tu nit, to jest čuvala život. Mjerila je nit života svojim štapom te svakoj osobi određivala njezin životni tijek. Atropa (ili Aisa) izabirala je način smrti svake osobe, a kada bi došao trenutak smrti, ona je nit života te osobe prerezala svojim škarama. Tada bi došao kraj.

U grčkoj tragediji polazi se od nekršćanske, determinističke postavke da je čovjeku – a ako možemo reći i narodu, i svemu – vlastiti usud predodređen od rođenja. Sve što je pojmom sudbina/usud/kob obuhvaćeno nepromjenjivo je i ne ovisi o slobodnoj volji ni čovjeka ni bogova. No tri sestre moire zapravo su samo izvršiteljice višnje Sudbine, koja vlada i nad njima. Vrhovni bog Zeus mogao bi se uplesti u događanje, ali samo tako da bi ih usmjeravao prema cilju za koji je unaprijed znao da je neminovan. Ni on Sudbinu nije mogao izmijeniti. Riječ je o nekoj vrsti vrhovnog zakona postojanja i svemira koji je nad svima i o nekoj vrhovnoj volji. Tri božice pojavljivale su prve tri noći djetetova života da bi odredile kakav će taj život biti. No na kraju su se pokazivale kao božice smrti.

U zbivanjima u Ukrajini i naspram Ukrajini imali smo „na sceni“ i protagonista (Zelenski) i antagonista (Putin). Imali smo i podijeljen božanski zbor: dio (zapadnih i ostalih) bogova i božica djelovao je i zauzimao se za jednoga, a dio za drugoga. Imali smo odnosno imamo i Suđenice: one su odredile i trenutak rođenja i protagonista i antagonista i njihovih saveznika i pokrovitelja, i Ukrajine i Rusije, i Zapada i Istoka i Sjevera i Juga, te bdiju u doslovnom i prenesenom smislu nad njihovim životnim vijekom, spremne u danom trenutku proglasili (tragičan) kraj odnosno smrt.

Nad svima njima – koliko god svatko donosio  odluke i postupao po ’svojoj slobodnoj volji’ – na djelu je bio viši odnosno najviši „zakon“: Usud. Koji – slobodnije odnosno šire misleći – možemo razumjeti i kao nešto što nije zadano, nego što i mi sami svojim životima i ponašanjima u vremenu određujemo. Recimo, ako nemilice ugrožavamo ili uništavamo prirodu ili vlastitu narav, ona će nam se „osvetiti“. Zato što smo si time na glavu navukli „prokletstvo“. Ako kršimo Božji zakon, starozavjetna kazna dosezat će i do trećega koljena, a novozavjetne kazne izvršit će se tako što ćemo završiti (u najbolje slučaju) u raju, u (manje dobrom slučaju) u čistilištu ili (u gorem slučaju) u paklu ili (u najgorem slučaju) u „devetom krugu pakla“. Takva je, slikovito kazano, „Sudbina“ odnosno božanska Pravda: hladna, objektivna, stroga, a u poganstvu obično i nemilosrdna, ne-umoljiva.

Grčka tragedija, Zelenski, Putin, Sudbina, kazna, Stari zavjet, novozavjetna “posljednja vremena”

Vratimo li se nakon ovoga kraćeg izleta u svijet antičke Grčke i u pitanja odnosa slobode i sudbine našoj Ukrajini, Rusiji i ostalima, reći ćemo ovo: Svatko je od glavnih likova, tj. od ljudi, bogova i suđenica, postupao po naoko svojoj volji i slobodnoj odluci. Sva ta postupanja imala su svoju pretpovijest, svoje aktualne razloge i motive, zasnivala su se na racionalnim procjenama, polazila su od nekih načela, imala su pred očima određene ciljeve, podlijegala „nužnostima“, oslanjala su se na određena jamstva, uzimala su pod račun određene rizike…

Pritom, Zelenski i Zapad kao da nisu uzeli u obzir pouku iz Isusove prispodobe, koja doduše ima sasvim drugu svrhu, ali koja je sama po sebi vrlo poučna. Ona glasi: „Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, ne će prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. (Luka 14,32-33)“ Ako je Zelenski odabrao politički smjer koji ne vodi k uspjehu, ili ako je uoči rata izglede loše procijenio, a što će se pokazati na kraju ove „ukrajinske tragedije“, ako je doista riječ o tragediji, pogriješio je što nije nastojao izbjeći rat. Tragičan kraj – ili apoteoza – doći će s raspletom te tragedije – ili drame. Isto vrijedi i za njegove zapadne saveznike, podupiratelje i savjetodavce.

Zaključiti nam je: U „ukrajinskoj tragediji“ – a tamošnja i s njima povezana globalna zbivanja već su po dosadašnjim posljedicama “tragedija” odnosno velika nesreća za mnoge – svatko će proći „po zasluzi“. Pokaže li se rat kao neuspješan, a političko rješenje kao nepovoljno, Zelenski će za to platiti. Putina će „ruka pravde“ stići prije ili poslije. Biden će „otplesati“ u nepovrat. Lakoumni mu saveznici, podupiratelji, stratezi i propagandisti požnjet će što su posijali – ne pokušavši izbjeći rat. Čovječanstvo će pokusati što je dosad, ne samo politički, sebi (s)kuhalo. I „bogovi“, ostanemo li u okviru pojmova grčke mitologije, podvit će svoje repove, pokunjeni i nesretni. Nad svima će volju Sudbine provoditi Suđenice. „Preskočimo“ li na Stari zavjet, potvrdit će se prijetnja Božja da će On „krv slugu svojih osvetiti, istom mjerom vratit’ dušmanima, naplatit će od onih koji njega mrze, očistit’ od grijeha zemlju svog naroda“ (Pnz 32,43). Ukrajinska tragedija ima naime šire i dublje uzroke i protežnice nego što, naivno i bez-božno gledano, obično mislimo. U duhu i slikovnosti novozavjetnih apokaliptičkih poruka rečeno: S ratom u Ukrajini više smo približeni „posljednjim vremenima“. Antički rečeno: raspletu tamošnje tragedije.

Povezano:

U Slovačkoj ljevičar Fico, favorit na izborima u nedjelju, najavljuje ukidanje pomoći Ukrajini

Zdravko Gavran: „Prigožinov poučak“ te ruske i izvanruske nepoznanice

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo