H. Hitrec/Hrvatska – zemlja uzor svima ostalim i zaostalim u Europi i šire

Na prijelazu rujna u listopad

Ljetni dani, noći jesenske, prohladna jutra i naravno – smeće od auta već se priprema za zimska gunđanja, sve nešto misli bi li upalio ili ne bi, kašljuca neko vrijeme i pravi se blesavim, a kada (mu) krene proizvodi traktorske zvukove (mama kupila traktora). U stvari je sve sličniji meni kada ujutro odbijam krenuti u svijet, a da nema kave puta tri ostao bih zanavijek u kući. A što da radimo, svijet je pakostan, okrutan i opak, ljudi svakakvi, da nema životinja i biljaka bilo bi baš strašno.

Ipak, Hrvatska cvate kao da je proljeće, barem se tako moglo zaključiti iz splitskoga skupa europskih pučana, gdje se hvalilo Hrvatsku upravo neugodno, kao da svi mi imamo samo pučku školu pa ne znamo znanje. Ali lijepo je čuti, godi uhu – zemlja uzor svima ostalim i zaostalim u Europi i šire, s odličnim pravosuđem, upravom uvijek na usluzi građanima, dobro organiziranim zdravstvom u kojemu ne umiru svi na listama čekanja, neki i dožive, i tako dalje, napuštenu djecu voze od ustanove do ustanove dok se ne ustanovi da za njih nigdje nema mjesta, a i nenapuštena nemaju mjesta u vrtićima kojih nema ni izdaleka dovoljno, osobito u Zagrebu. Zašto vrtićku djecu ne šalju da čupkaju nepokošenu travu, nije mi jasno, bila bi na zraku, na livadi, a ne u zatvorenom prostoru, gdje se osim toga susreću s nazadnim običajima kao što su Dani kruha ili kićenje bora za Božić, a to su relikti konzervativne prošlosti koje će nemremovci istjerati, nema napredna sekta smisla za ostatke koji zaudaraju po religiji, opijumu za narod.

Kada sam nedavno pisao o suvremenim progonima kršćana, pa i u zemljama gdje su u apsolutnoj većini, nisam imao točne podatke o progonu katolika danas, u zemlji Hrvatskoj, tek sam u večernjoj tiskovini vidio statistiku vjerojatno poteklu iz omražene udruge U ime obitelji (Ujme obitelji, kako bi pisao Institut za jezikoslovlje) – i jest, podatci govore o onome što sam onako amaterski, intuitivno, zaključio. Dobro, nisu više ona vremena (a čini se da bi se ponegdje mogla vratiti) kada su hodočasnike predvođene tada još župnikom Kuharićem naprednjaci dočekivali na putu prema Mariji Bistrici i napadali letvama ili sličnim priručnim sredstvima, in odium fide. Ne, ipak su se stvari donekle popravile, ali većina ljudi dolazi u Mariju Bistricu za svaki slučaj u automobilima, dolazi i Hrvatska vojska i policija. Bože moj, zar je doista prošlo dvadeset i pet godina od proglašenja Stepinca blaženim, blago nama, manje meni jer sam shvatio kako vrijeme leti – kao da sam jučer bio ondje, u Mariji Bistrici, nekoliko metara od Ivana Pavla II. koji je govorio hrvatski bolje od nekih sadanjih ministara, hrvatskih, a papa Franjo ne zna ni beknuti, što je valjda razlog da Stepinca nije proglasio svetcem – premda su mu rekli da to može učiniti i na nekom drugom jeziku, recimo srpskom ili latinskom. Možda ni SPC ne bi imao ništa protiv, ne zato što ne bi, nego je zabavljen na drugim stranama, recimo u Crnoj Gori i drugdje, možda i na sjeveru Kosova kamo su se bili uputili beogradski teroristi bez Vučićeva znanja, je li, pa dobili po gubici i sada se sve svaljuje na jadnoga Radoičića koji valjda ima privatnu tvornicu oružja kakvu ni wagnerovci nemaju, sve protumačeno kao pobuna golorukog srpskog naroda protiv opakih Kosovara koji ne žele zajednicu srpskih opština jer znaju iz iskustva kako je to bilo u Hrvatskoj, recimo, odnosno kako je počelo, ali znaju i da su pupovčani htjeli nešto slično u Hrvatskoj i godinama nakon srpske agresije – zajednicu srpskih općina u istočnoj Slavoniji, formiranje koje je spriječila inače šarena Vesna, ali u tom trenutku inspirativna. Nije, znači, prošlo, pa su se pupovčani bacili na antifašizam, to jest privatizirali antifašizam (što god to značilo njima i Staljinu), i još jedini slave mutne datume iz Drugoga rata, a uputili su se i u polje umjetnosti da ožive komunističke spomenike kao što je onaj Vojinov posvećen slobodi „naroda Slavonije“ (uvijek isti trik da ne znaš je li množina ili jednina), slobodi koju je donijela crvena petokraka s masovnim ubijanjem Hrvata, pa i u Slavoniji, naravno, a kada je u Beogradu i drugdje zaključeno da ih nije dovoljno ubijeno (uostalom, rečeno je to i u Hrvatskom saboru), onda je izazvana vanjska i unutarnja agresija na Hrvatsku pa su i opet ubijani Hrvati, osobito Slavonci koji nikako nisu mogli shvatiti tko im je donio slobodu. No, rečeni je spomenik bio vrlo težak i masivan, pa ga je teško ponoviti i zato se Vlasi dosjetili modernoj hologramskoj projekciji. Hologrami su u modi, može se i Broz pojaviti u tom obliku kao da je živ i živahan, a valjda i hoće. Koliko će sva ta ujdurma stajati, nije rečeno, a tko ju financira, ne treba ni biti rečeno, pa zato je tu hrvatska država koja novaca ima, čuli smo, proračun se dobro puni, veli ministar financija, a to s hologramom ili kako se već zove – sitnica je. (Inače, uzgred, Vojin Bakić nije bio loš kipar, ne daj Bože da tko kaže.)

No dobro, i ja sam se uputio u Slavoniju, kamo rijetko idem u miru, puno češće u ratu. A zašto sam se uputio, i kamo točno? U Oriovac, gradić i općinu blizu Broda na Savi, gdje su održani Dani Stjepana Babića rođenog u Oriovcu 1925., pa će skoro biti i stogodišnjica. U stvari je organizirano trodnevlje, s prvim danom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je Babić proveo cijeli radni vijek, a sljedeća dva dana u Oriovcu, mjestu ugodnom i lijepo uređenom, pokošenom, s agilnim načelnikom općine Antunom Pavetićem. U središtu park s turskom česmom i obeliskom u slavu baruna Franje Filipovića koji je dao sagraditi savski nasip 1880., nekoliko godina nakon velike poplave. U blizini i biste znamenitih Oriovčana, Babićeve još nema, ali će biti. A bilo ih je zaslužnih, i te kako, Stjepan Ilijašević pjesnik i pedagoški pisac, recimo, a Frana Gudruma Oriovčanina upoznali su i Bugari jer je i među njima boravio, nisu ga zaboravili. Blizu je crkva sv. Emerika, onoga mladog sina sv. Stjepana koji je rano umro (poginuo) – eto, sva je loza prvotnih Arpadovića podignuta na oltar, pa se zadržala i u Slavoniji koju su Mađari ipak držali pomalo zasebnom, a ondje je banovao Zvonimir, potom hrvatski kralj. Pustimo povijest, crkva sv. Emerika je lijepo restaurirana, ukusno, ulazim navečer, a u klupama školska djeca, vjerojatno završava sat vjeronauka. Župnik jedan od onih narodnih, žovijalan i srdačan.

O Danima Stjepana Babića glede jezikoslovlja ne ću vas mučiti, samo reći da su zagrebačkom dijelu bili nazočni i govorili vodeći ljudi najznačajnijih znanstvenih i kulturnih institucija, a cijelim je pothvatom ravnala Sanda Ham, kao i u Oriovcu gdje se okupio cvijet hrvatske lingvistike srednje i mlađe generacije, sa zanimljivim predavanjima, a bio je ondje i Mario Grčević, pisac prijedloga zakona o hrvatskom jeziku. Govoriti mi je o predstavljanju autobiografije Stjepana Babića pod naslovom Na Božjim putovima, doista impresivnoj – od djetinjstva u Oriovcu i opsežnoga portreta svestranog oca koji je znao desetke zanata, preko školovanja u Brodu na Savi, prekida i naukovanja kod mlinara, gdje je teško stradao, do odlaska salezijancima u Donjem Miholjcu, a poslije i u Daruvaru (Marijin dvor). Ratno je doba, Babić pamti glad, ali i glad za čitanjem. Najdramatičniji dio životopisa iz toga razdoblja je gotovo nevjerojatna priča o događajima u kojima se našao (i snašao) kada su partizani ušli u Daruvar i brzo ustanovili da u Marijinim dvorima „leže“ mladići, đaci, koje bi se moglo mobilizirati, pa su to i učinili. I tako se Stjepan Babić, od najranijih dana nesklon komunizmu, našao u – partizanima. Kao pomoćnik mitraljesca, nosač streljiva. Nakon dvadesetak dana uspio je pobjeći, dokopao se Zagreba i našao utočište i opet kod salezijanaca, zagrebačkih. Kada se hrvatska vojska povlačila zajedno s civilima prema sjeverozapadu, krenuo je i Babić i stigao do Zidanoga Mosta, negdje u blizini pao u ruke partizana i odveden u logor u Sevnici, našao se „zabunom“ među osuđenima na smrt, ali nije strijeljan kao stotine drugih iz te skupine, opet se izvukao i opet pobjegao, uskočio u vlak prema Zagrebu, gdje je ostao i sačuvao glavu, zaposlio se, a na Filozofski se fakultet upisao s već dosta godina za jednoga brucoša, svidio se Jonkeu i postao demonstratorom, a po diplomi i asistentom. Ostalo je poznato: profesor, akademik, žustri zastupnik posebnosti hrvatskoga jezika, znanstvenik velikoga formata, u široj javnosti prepoznat kao autor prvavopisnoga „londonca“, među stručnjacima prvenstveno po antologijskoj Tvorbi riječi u hrvatskom književnom jeziku, među prijateljima jezikoslovcima kao opor i tvrdoglav, sklon polemikama, ali i šalama, vicevima. Osobita još zasluga: dugogodišnji urednik časopisa Jezik. Naslijedila ga je Sanda Ham. Uredništvo nedavno izbačeno iz prostorija, našlo utočište u Školskoj knjizi. Nastoji se Jezik i financijski ugušiti (za što navija Institut za jezik), ali još nije uspjelo, uskočili dobrotvori.

Knjigu Na Božjim putovima uredile su Babićeve kćeri, Zrinka Jelaska i Višnja Babić. Na predstavljanju u Oriovcu prisjetile su se obiteljskih zgoda u kojima je dolazila do izražaja “profesorska rastresenost“ njihova oca, što je izazvalo veselost publike.

Rukopis (strojopis) je deset godina prije pripremio Slavko Mirković, a napokon se teksta mašio Babićev unuk Lovre Jelaska uzimajući ga kao podlogu za diplomski rad. Bilo je, znači, vrijeme da autobiografija bude objavljena, što je sada, Bogu budi hvala, i učinjeno. Zanimljivost: misleći da će knjiga biti tiskana 2013., Stjepan Babić je, još u snazi, napisao predgovor koji je sada, 2023. i objavljen. U tom tekstu kaže da ga je Bog vodio do cilja. „Vodio me sigurnom rukom“, piše i nastavlja „Jednom sam pročitao da Bog zna i po krivim crtama ravno pisati.“

I na kraju dvije (ravne) crtice. Prva: Babić nije (samo) Slavonac. Roditelji su mu Zagorci, otac iz Razdrtoga pokraj Tuhlja, majka iz Risvice. Druga: sredinom pedesetih bio je Babić lektor u zagrebačkom, latiničnom izdanju dnevnika Borba i vodio borbu s pristašama srpskohrvatskoga nepostojećeg jezika. Dodao bih i treću crticu: početkom šezdesetih bio je lektor (i korektor) u zagrebačkoj Borbi i potpisnik ovih redaka. Kako je Babić napustio Borbu, burno ili ne, ne znam, ali za sebe znam, a znaju još i mnogi – dobio sam otkaz i dobro prošao, mogao sam i puno lošije, jer radilo se o „previdu“ u Rankovićevu govoru, a Aca je te 1964. još bio strah i trepet.

Posve na kraju: za razliku od nekih svojih kolega, Babić nikada nije ušao u svemoćnu „Partiju“. Opisuje kako ga je neizravno vrbovala omladinka Vera Gerovac s kojom se sprijateljio. Na vrijeme je shvatio.

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo