Vladimir Trkmić:: Srdžba, ljutnja i mržnja

Tri teška utega čovjekove duše

Nedavno sam pročitao kratko i mudro razmišljanje: „Jedan je mudrac jednom rekao, ako si ljut to je znak da živiš u prošlosti, ako si zabrinut onda živiš u budućnosti, a ako si smiren to je znak da živiš u sadašnjosti i to je trenutak kada sve počinje imati smisao u životu.“

Ljubav prema samom sebi

U katoličkoj duhovnosti premalo pišemo i govorimo o ljubavi prema samom sebi. Puno pažnje, tekstova, govora, propovijedi, promišljanja posvećujemo ljubavi prema Bogu, ljubavi prema ljudima s kojima živimo, pa čak i ljubavi prema neprijateljima. A ljubav prema samom sebi kao da je zanemarena, kao da o njoj rijetko tko želi pisati i govoriti. Dakako da je ona važna, potrebna u našem svakodnevnom životu. Svaki je čovjek hram Duha Svetoga. Svatko od nas je Božji original, svojevrstan biser kojeg čitava život treba polirati i brusiti da bude sjajan i da sjaji. A to možemo postići onda kada duhovno i umno radimo na samom sebi, kada sebe stavljamo u red, u balans zdravog odnosa duše i tijela. Kada ni u čemu ne pretjerujemo, kada ne idemo u neke nepotrebne krajnosti. Čovjeku nije dobro živjeti u prošlosti, ali nije mu dobro kada zabrinuto živi misleći na budućnost. Svaka jača srdžba, duža i mučna ljutnja, mržnja prema nekome je duhovno emotivni i umni rat protiv samog sebe, protiv cjelovite sretne osobnosti. Sve što proživljavamo, sa čime se borimo, što nas opterećuje je već viđeno i zabilježeno i filozofski mudro proživljeno u prošlosti. Zato je važno biti mudar: čitati, razmatrati mnoge biblijske tekstove, te filozofske mudre zapise.

Mudrost

Mudrost je u naše vrijeme pomalo zastarjela riječ. Rijetko se koristi u našim razgovorima, a ponekad ljudi čak ni ne znaju njeno pravo značenje. U starini je mudrost bila na posebnoj cijeni. U Bibliji postoji nekoliko knjiga koje se ubrajaju u mudrosnu književnost: Izreke, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova, Propovjednik…U Knjizi Sirahovoj čitamo: “Mudrost se sama slavi i u Bogu časti i sred puka svoga se hvali… Posred naroda svoga se uzvisuje i u punom svetom zboru pobuđuje divljenje.” Mudrost? Što je to? Znanje? Inteligencija? Možda. Međutim, znamo da se koji put upravo vrlo inteligentni ljudi slabo snalaze u svakodnevnom životu, što je pokazatelj da nemaju životne mudrosti. Mudar čovjek, pretpostavljamo, posjeduje i iskustvo i inteligenciju, ali rekao bih, životna mudrost je znati svojstveno razlikovati u životu bitno od nebitnoga, nevažno od važnoga, istinski vrijedno od lažnoga sjaja. Mudrost počiva na temeljima pravog mudrosnog sustava vrednota u životu.

Starozavjetna Sirahova knjiga

Knjiga Sirahova jedna je od knjiga Svetoga pisma, dio Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. Kratica knjige je Sir. U originalu je pisana na hebrejskom jeziku u Jeruzalemu oko 180. godine prije Isusa Krista. Autor je Židov Ben Sira iz Jeruzalema (punim imenom Ješua ben Eleazar ben Sira), kasnije je živio u Aleksandriji. Njegov unuk je u Egiptu preveo knjigu s hebrejskog na grčki jezik i dodao kratki uvod. U 12. stoljeću, izgubio se hebrejski izvornik. Dvije trećine su pronađene u Kairu 1896. g. Knjigu priznaju katolici, pravoslavni i manji broj protestanata. Ne nalazi se u židovskom biblijskom kanonu, ali se citira u Talmudu i rabinskoj literaturi. U prvim kršćanskim zajednicama knjiga je bila vrlo omiljena.

Mržnja i srdžba u Sirahovoj knjizi

„Mržnja i srdžba jednako su gnjusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi. Tko se osvećuje, njemu se Gospodin osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove. Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? On, koji je sâm od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe? Misli na konac svoj i prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti i vrši zapovijedi. Misli na zapovijedi i ne mrzi na bližnjega i na savez Svevišnjega pa oprosti krivicu.“

Sir 27, 30 – 28, 7

Značenje riječi srdžba, ljutnja i mržnja

Srdžba je osjećaj ili stupanj bijesa. Kod djeteta kad dijete ne dobije željeno (željenu stvar ili nešto nematerijalno) počinje se bacati po podu, vikati, vrištati i na druge načine vrlo emotivno izražavati svoj bijes. Takvo ponašanje zovemo djetinjom srdžbom. Ljutnja, srdžba, ili bijes, ili gnjev je emocionalna reakcija, koja može biti izazvana vanjskim objektivnim događajima, ali i iracionalna, ponekad nerazumna, izazvana autosugestijom. Relativno je stabilna i trajna osobina koja usmjerava ponašanje u različitim društvenim situacijama, a očituje se u doživljaju srdžbe ili gnjeva, u nasilnom ponašanju, negativizmu prema autoritetima, namjeri da se nekoga fizički ili psihički povrijedi.

Ljutnja je emocija frustriranosti, osobne razočaranosti, kada je osoba spriječena u postizanju cilja, onemogućena u onome što pokušava raditi ili nekim tko osobu sprječava. Onemogućava ili pokazuje premalo obzira u onome što osoba pokušava postići. Ako se čini da se frustracija može ukloniti, barem u određenoj mjeri, ljutnja frustriranu osobu ponekad može učiniti agresivnom i osvetoljubivom. Razlikuje se ljutnja koja je nastala nekim konkretnim povodom i agresivnost kao stil ponašanja pojedinca.

Mržnja je ljudski osjećaj jake antipatije, netrpeljivosti. Temelji se na svojstvu snažnih negativnih osjećaja, i općenito se smatra da je mržnja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti prema osobi ili nekoj zajednici. Uzroci mržnje često mogu biti sebičnost, zavist, povreda osobe, ljubomora ili neuzvraćena ljubav.

Filozofska definicija mržnje

Mržnja kao suprotnost od kreposti ljubavi ne samo da prezire određeno ljudsko biće, nego mu želi i naštetiti ili ga na bilo koji način povrijediti. Predmeti se u osnovi ne mogu mrziti, samo se može osjećati odbojnost ili gađenje prema njima. Jer neku se stvar ili predmet može uništiti ili ukloniti, ali ju se ne može ozbiljnije i na duže vrijeme mrziti. Mržnja je osjećanje intenzivne odbojnosti prema nekome. Kroz povijest različiti filozofi, iz različitih vremena i okolnosti su davali različite definicije mržnje i njenih uzroka.

Neki filozofi o mržnji

Indijski filozof i utemeljitelj budizma S. G. Buddha je istraživao porijeklo mržnje i filozofski zaključio: »Mržnja se nikad ne smiruje mržnjom, već jedino njenim odsustvom. Ovo je vječni zakon.« Filozof Renes Deskartes je definirao mržnju kao svjesnost da je netko ili nešto loše, u kombinaciji sa jakom potrebom da se od toga treba udaljiti. A filozof Baruch de Spinosa je definirao mržnju kao tip čovjekovog bola čiji uzrok leži u vanjskim izvorima, izvan njega. Aristotel je promatrao mržnju kao želju za uništenjem nečega ili nekoga što je neizlječivo vremenom. U knjizi Penguin Dictionary of Psychology (psihološki riječnik) mržnja se opisuje kao „duboko, trajno, jako osjećanje koje izražava animozitet, ljutnju i neprijateljstvo prema osobi, grupi ili predmetu“. Pošto se smatra da je mržnja dugotrajno osjećanje, mnogi psiholozi smatraju da je to više trajni stav osobe nego (privremeno) emocionalno stanje.

Isus o srdžbi

U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: ”Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.’ A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne: ‘Glupane!’ bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’ bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš posljednjeg novčića.”

Mt 5,20-26

Prva Ivanova poslanica o mržnji

Ljubljeni, pišem vam ne novu zapovijed, nego staru zapovijed, koju ste imali od početka. Ta stara zapovijed jest riječ koju ste čuli. A opet, novu vam zapovijed pišem – obistinjuje se u njemu i vama – jer tama prolazi, svjetlost istinita već svijetli. Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada. Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči.

1Iv 2:7-11

Srdžba, ljutnja i mržnja – duhovni rat protiv samog sebe

Čini mi se da svatko od nas ponaosob premalo razmišlja o razornosti naše srdžbe, ljutnje i mržnje. Kao da sve naše kratkotrajne srdžbe u obitelji, na poslu, u prometu smatramo sasvim normalnom pojavom. Pojavom koja nas ne bi trebala previše zabrinjavati i opterećivati. Slušajući nekoga tko tvrdi da je zamrzio nekog bliskog rođaka, osobu s kojom je nekad živio ili surađivao, obično zašutimo. Ne kažemo baš ništa. Nažalost je često tako. A zapravo je riječ o teškom stanju duhovne opterećenosti kada bilo koga mrzimo: „Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada.“ U kakvoj tami? Na što je mislio sv. Ivan Evanđelista? Na kakvu tamu se odnosi taj novozavjetni citat? Dakako na duhovnu tamu, na sljepoću duše, na um koji više od jake mržnje ne razabire što je dobro, a što je loše. Zato zbog ljubavi prema samom sebi, zbog osobnog duhovnog i tjelesnog zdravlja trebali bismo se kloniti, izbjegavati srdžbu, svaku ljutnju, mržnju, i ne daj Bože nekakvu osvetu. Kao što postoje trenuci svjetla, isto tako postoje trenuci tame. Hodati u svjetlosti znači mudro živjeti. Hodati u tami znači ludo živjeti. Sjetimo se prispodobe o mudrim i ludim djevicama. Sjetimo se onih bolnih trenutaka naših različitih djetinjih, mladenačkih i drugih srdžbi, strahovitih ljutnja kojih smo se teško oslobodili. Bog ne želi da smo u tami, da u tami životarimo opterećeni mržnjom. Ne želi da smo opterećeni teretom, utezima bilo koje vrste zla. Želi da se oslobađamo konstantno svih pokušaja srditosti, nezrele zavisti, osobne oholosti, ili moguće mržnje. Na tu nakanu trebamo moliti, za nju se boriti, u duhovnom boju za čistoću naših emocija, uma, duše i tijela.

Molitva zaštite od Zloga

† U ime Boga Oca, † U ime Boga Sina, † U ime Boga Duha Svetoga,

† U ime Isusa Krista jedinoga Gospodara i Spasitelja našega,

† U ime preblažene Djevice Marije Njegove i naše Majke: zapovijedam ti, Sotono, i svaki oholi, lakomi i bludni duše, duše srdžbe, mržnje i svake zle volje; duše tjeskobe, straha, malodušnosti i očaja; duše laži, prijevare, zavisti i ljubomore i svakog drugog zla, da odstupiš od mene (od ove kuće, od moje obitelji, od ovog skupa, od ove zajednice, od moje župe, od moje biskupije, od moga naroda, od te i te (ime) osobe, od cijeloga svijeta, itd.) i dadeš mjesto Duhu Svetomu Utješitelju!

(križajući se križem † na sve četiri strane)

Evo križa Gospodnjega, bježite stranke protivnikove, pobijedio je lav iz plemena Judina, korijen Davidov, aleluja!

(i poljubi križ)

Molitva pape Lava XIII.

Tu je molitvu svaki dan molio ujutro i navečer blaženi kardinal A. Stepinac i preporučivao je moliti drugima, osobito župnicima, poglavarima zajednica i obitelji, ali i pojedincima. Molitva se moli sa blagoslovljenim raspelom u ruci i živom vjerom.

Hrvatsko nebo