Nataša Božinović/Sramota

Ljevičarsko jugoslavenski napadi na Crkvu, vjeru, tradiciju i bilo koje hrvatske pojedinačne vrijednosti, pa čak i one gospodarsko-ekonomske prirode, za krajnji cilj imaju urušavanje hrvatske države. Iako su im argumenti pri napadima, ravnozemljaški, opstaju i fluidno struje društvenom scenom. Konkretni Milanovićev i Davorko Vidovićev odgovor Kolindi na temu upletanja ruskih službi u izbore, također spada u ravnozemljaški opus bisera kao djelića cjelokupnoga napada na hrvatstvo. Svaki je medij njihov neozbiljni osvrt u vidu optuživanja Kolinde same za vezu s Putinom, potkrijepio čuvenom fotografijom na kojoj bivša predsjednica daruje dres hrvatske reprezentacije Putinu.

Možeš dovijeka trubiti da je jedina i među prvima bila za LNG terminal, što Putinu nikako ne odgovara, taj je dres kod ravnoglavaša, odradio svoje. Kako god okreneš, krajnja žrtva je hrvatstvo. Crkva, vjera, Kolinda…, sporedni su likovi. Dovoljno je uočiti da su papa Franjo, Porfirije, i neki jugoslavenski svećenici ili biskupi, uzor ateistima,odmah biva jasnijim da Crkva i vjera, nisu meta. Da ne govorim o poštivanju tradicije drugih vjera i nacija gdje se zakidaju po svim uzusima ženska prava, a kad je hrvatska tradicija u pitanju koja pače, u liku Gospe itekako slavi ženstvo, onda je to primitivizam.

Zgodan primjer je kako je Porfirije opleo u Srbiji na temu ugroženosti žena, obraćajući se borkinji za ženska prava. Sav zapjenjen je vrisnuo: bedo i jadnice. Kada su mu isti takvi došli na vlast u Zagrebu, Možemovci, on je citirao Štulića:“ Zagreb izranja iz sna“. Porfirije se u zagrebačkom slučaju opredijelio za feministe, ateiste, dugine boje i komuniste, ili kako bi on to skraćeno rekao: bednike, a u srbijanskom, žestoko se bori protiv takvih.

“Ja i Zagreb se volimo javno”, naslov je Porfirijeve knjige dok je bio, onog bednog dijela zagrebačkog pučanstava, rockstar. Ovako će tom prilikom, ljubavno zacvrkutatati bednički portali:“ …knjiga u kojoj su skupljeni intervjui i obraćanja tog, kako je istaknuto, zagovornika dijaloga, ljubavi i pomirenja.”. 

Poslije je dijalog proširio zrakomlat desantom na Crnu Goru. Mogu li nakon toga protagonisti Porfirijeve knjige „Ja i Zagreb se volimo javno“, javno reći da su mu te izjave ljubavi spram njih bile mlaćenje prazne slame? Ne! Normalno je da se antihrvati, gdje god bili, gdje god stolovali, vole. Između njih je zagarantirana bezuvjetna ljubav i potpuno je nepotrebno pomirenje. Jer, do svađe, teško da će doći. Krajnje obrnuti vjerski svjetonazori stapaju se u antihrvatovanju . To je ta znamenita tolerancija različitosti, antihrvatovanje. Mogli bismo ju izvoziti. Papa ju je, također zagovornik dijaloga, dočim je s Porfirijem imao dijalog, usvojio. I promptno reagirao stavivši blaženog Stepinca na čekanje u SPC limbu.

Čovjek se pita je li hrvatski narod toliko glup da u tolikoj mjeri puši sve to? S obzirom da je Zoka, poznat po svojim infantilnim doskočicama, pobijedio na demokratskim izborima za predsjednika, odgovor je pozitivan. Učinak negativan. Kao i kod bolesti. Hrvatska je bolesna i treba joj pomoć. E sad, tko su dobri dijagnostičari i propisivači adekvatnoga lijeka? Osnovne kvalifikacije: da niste zaokružili broj tri, da niste doprinijeli izboru Milanovića, Josipovića i Mesića(dva puta), mogli bi vam dati nekakvo pravo na pokušaj.

Kultura je, po meni, jedini lijek. Dozira se obrazovanjem. U Hrvatskoj je nestašica lijeka i kadra koji bi ga omogućio.

Nazočila sam jazz koncertu Antonia Forcionea u prelijepom ambijentu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, domaćina Jazz festivala u Splitu. Bez obzira što nisam osobita fan-ica jazza, umijeće izvođača koji samo s gitarom uspijeva postići više instrumentalnu čaroliju, je apsolutno zadovoljilo moje nesavršeno glazbeno konzumersko nepce. Osim pomalo građanske, skoro pa dužnosti da se pohodi takav događaj, igralo je ulogu i to što je splitska scena siromašna rock glazbom kojoj najviše pripadam, posebno za izvođače takvih dosega kakav je talijanski jazz gitarist Antonio Forcione. Ne znam jesam li počela umišljati, jer netko reče da je na popisu stanovništva, Jugoslavena samo 0.02 posto, ali neke poznate gradske face i nepoznate široj javnosti, kojih se moglo vidjeti među publikom, po političkoj vokaciji su Jugoslaveni. Statistika je stvarno nesamostalna znanost. Kako je 0,02 posto javno uočljivije, kulturno aktivnije od golemoga ostatka? Za odgovor je potrebna šira stručna socio-psihološka analiza. Treba napomenuti da ih je ipak nešto više od 0,02 posto, ali za sada nemaju hrabrosti tako se izjasniti. Rade to na druge, ubojitije načine. Ne vjerujem opet da prelaze 10 posto, a što isto spada u manjinu, ali poznato je, Hrvatska je raj za manjine. Jazz koncert definitivno nije megdan na kom bi se to ispitivalo, samo inspiracija za konstataciju bez statističkoga istraživanja. Možda sam pomalo deluzivna, ali čini mi se da su svi kulturni događaji, osim oni koji su u uskoj vezi s hrvatskom tradicijom, postali megdan gdje je neprijatelj brojčano, ako ne nadmoćniji, svakako uočljiviji.

Ovaj konkretni koncert je zanimljiv i zbog konteksta. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Svaki se Jugoslaven doslovce mogao očešati o Višeslavovu krstionicu. Oskrnaviti ju, ako treba. Okey, pretjerujem. Kulturni su to ljudi. Nisu to oni koji crtaju svastike ili razviju ustašku zastavu na Rujevici. Ali po svoj prilici stoje iza takvih. U najmanju ruku, sretni su kad se to dogodi, kad Uefa ili Fifa oplete po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. I, da se ne zaboravi; kad Haški sud oplete po hrvatskim generalima, gdje god bili i ratovali.

Sve je to isto i najmoćnije oružje nisu nikakve haubice, rakete, razni projektili, kultura je to, rođo! Točnije; kulturna politika! Pa ti okreći janjetinu, gasiraj u BMW-u, i puštaj cajke. A u blažoj varijanti pohodi skrušeno crkvena okupljanja i javno ispovijedaj koliko si općio, ili nisi, prije braka i koliko te pali, po tvojoj ocjeni, nepropisno odjevena tuđa žena.

I u tom skrušenome izričaju, mišljenja sam da je žrtva hrvatska nacija i država. Snobovsko građanskom i prije svega jugoslavenskome svojatanju kulture, postavlja se kao suprotnost snobovsko provincijski primitivizam u stilu jajakanja: ja, ja i moje. Moja vjera, moja obitelj, moja žena, moj sin, moja kći. Vrijednosti koje nisu opće. Jer nije: obitelj, nego: moja obitelj, moja djeca…., i sve moje. Tvoje cajke koje ne slušaš u četiri zida, nego ih moraš rasprostraniti s najskupljim zvučnicima u najskupljem autu. Vjeru koju ne ispovijedaš u ispovjedaonici nego ju stavljaš na društvene mreže i trgove. Nameće se da su životi takvih ljudi, njihove obitelji, njihovi sinovi,njihove osobne ispovijesti grijeha, vrjednije od ostalih.

Potpuno mi je jasno da nacija, da bi opstala treba imati svoje uzore: heroje, svece i velike političke vođe, ali ovo što se događa, je china shop, masovna produkcija kič uzora(ka). U tome svaku vrijednost gubi: Višeslavova krstionica, Marulić, Stepinac , Tuđman, Zrinski i Frankopani. Utopiše se u moru jajakanja.

S druge pak strane političkoga spektra, nevezano za, ni kriv ni dužan, Jazz festival u kontekstu MHAS-a, znamo da je Možemo zaposjelo Muzej suvremene umjetnosti, da je Jergović promovirao knjigu u Hrvatskome državnom arhivu, Goldstein u Novinarskome domu, Dežulović u Domu mladih … itd. Uglavnom, sve su to hrvatske građanske institucije. Dostupnije Jugoslavenima negoli Hrvatima. Hrvatima ostaju crkve, samostani i sjemeništa. Ne mogu reći, naši ljudi se trude. Dujmović je nedavno svoju knjigu pokušao promovirati u jednom od najstarijih kazališta u Europi, u hvarskom kazalištu, ali mu je doslovce svjetovna vlast zatvorila vrata i potjerala ga u crkvu. Svaka čast svećenicima koji su uvijek spremni, ali možemo li zamisliti da svjetovna vlast Goldsteina potjera u prostorije sinagoge. Nemoguće, niti bi to bilo nešto dobro za Hrvatsku, ali jednako tome je loša i situacija u kojoj se hrvatskim intelektualcima zatvaraju sva svjetovna vrata te su osuđeni na crkvenu milost. Takva raspodjela kulturnih dobara, rekla bi Peovićka, nikako nije dobra za Hrvatsku. Jugoslavenima muzeji , kazališta, arhivi, javna televizija, većina novina, a Hrvatima crkve.

Dok s jedne strane(kolokvijalno naše), slušaš javnu ispovijed koliko ih je lik skoro pa napumpao prije braka, pa onda iz nečistoće s nečistim ženama, prešao u predbračnu čistoću sa ženom koja je cijelo vrijeme bila čista, s druge strane ti Jugoslaveni nakon braka, natežu do balčaka. I nemaš kome ispovjediti tu sramotu. Nečistoću, šporkicu…wtf.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo