H. Hitrec/Novi slogan za Hrvatsku je – uska zemlja s dugom granicom

Početkom jeseni 2023.

Vrlo neobičan fenomen: nakon zadnjega dana ljeta već sutradan prvi dan jeseni. I odmah grdne kišurine, čak su i u Veneciji ulice pod vodom. Turisti odlaze iz Hrvatske u zadnji čas, lokalci odahnuli, ali sada treba skupiti smeće koje su stranci ostavili za sobom, a ni domaći nisu bolji – vidim uz ceste na južnom dijelu Velebita krupni otpad, snašli se ljudi kao i uvijek, dovitljivi. I buku je stišao romon kiše, bolesnu buku basova iz zastrašujućih zvučnika, simbola primitivizma neodrživoga turizma, ruku pod ruku s apartmanizacijom, betonizacijom i eutanaziranjem prostora koji su bodulima namrijeli pradjedovi (i prabake). Ljetna dernjava u prepletu s ostalim deranjima, cjenovnim i inim. Još nismo osvijestili da je buka opako smeće koje zagađuje sve oko sebe, kao i doduše tiha, ali ubojita loše projektirana noćna rasvjeta, protuprirodna. Daleko smo još od pristojnoga turizma, a nekmoli održivog.

No dobro, mi na sjeveru imamo više ukusa. Eto, recimo, Zagreb u kojemu je nedavnih dana promovirana infantilizacija javnih prostora šarenim slikicama u novoj pješačkoj zoni, ma kako cukreno, je li, ali predvidljivo ako znamo iz kojih umova dolaze. A Zagrepčani, dječica naivna, za umove glasovali, pa će valjda i opet, takvi su kakvi su. Već su smetnuli smeće, a što se može, to je njihovo smeće i osjećaji su topli, a ako malo smrdi nema veze, samo prošeću do sličica i duša im je ispunjena mirisnim zadovoljstvom. Ne bune se previše ni na prometni kolaps nastao poradi razrovanih avenija u radno doba godine, malo vrište, ali se smire u smiraj dana kada se napokon dočepaju domova, malo odspavaju, a ujutro iznova. U svemu: Zagreb je zasluženo postao igraonicom nasumičnih sumanosti.

Zato odlazim u Zagreb ako baš moram, a moram rijetko, nikomu više nisam potreban niti oni meni. Ni moj mačak Mak ne želi u Zagreb, zapamtio je da su ga kao maloga izbacili iz automobila zagrebačke registracije. Zato se držimo kuće i čitamo novine, to jest ja čitam, a Mak gleda slike, premda vidim da već sriče slova. Pita me kakav je to novi Zakon o zaštiti životinja i kazne za one koji ostavljaju mačke i pse na ulici, prepuštene drogi i alkoholu. „Gazda, ti me ne ćeš ostaviti?“, pita Mak, a ja velim ne ću, već si jednom ostavljen i to bi bilo dovoljno, a ne mogu te ni prodati jer imaš falingu, ne mogu prodati ni Tora jer nije čistokrvan, nepoznata je podrijetla, u stvari nova vrsta, mješavina labradora i šišmiša, kao što je poznato. Jest, ljudi su okrutni, nastavljam čitati, tuku konje kolcima uz blagonaklonu potporu veterinara usprkos onoj staroj da svaki Cigo svoga konja hvali, usmrćuju svinje trebalo ili ne, a jedini koji pružaju aktivan otpor još su samo vukovi i veprovi. No oni su pretjerali, postali i sami razbojnici, pa sada već u Hrvatskoj ima gotovo isto toliko vukova koliko i vukovaca. Potonji se vuku rubovima šuma i zavijaju na prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku. Eto, takva je situacija sa životinjama u suvremenoj Hrvatskoj (uz opasku da Belgija još nije izručila našega zoofila zaposlenog u Europskom parlamentu, pa nije on BBB da ga se izručuje). Ptica još ima svakakvih, golubovi ciljaju političare, vrane dobro pamte i napadaju ljude koji im se zamjere, a rode šire rodnu ideologiju.

Tako mi razgovaramo kao narod slovinski, pa i čitamo zajedno, preskačemo kolumnu koju piše Gege, borbeni jurišnik protiv kršćanstva u ovo naše vrijeme kada je kršćanstvo progonjeno u mnogim dijelovima svijeta, pa što ne bi i u Hrvatskoj gdje se još kako-tako održava, načeto, a društvance gospođe s obrtom koja se vidi u Banskim dvorima, kao banica ili što, obećava za početak razvrgnuće ugovora s Vatikanom, što je valjda u hrvatskom narodu preporuka za kandidaturu.

Zastajem na pitanju kako se čuva dostojanstvo hrvatske države, a na primjeru naših mladića učamljenih u grčkim zatvorima, u vjerojatno najgorim europskim tamnicama, prljavim, zlim i na svaki način odurnim. Već i zatvaranje stotinu plavih navijača trebalo je izazvati snažnu reakciju iz Zagreba, „država“ je trebala lupiti šakom o stol i poručiti Grčkoj da to tako ne ide i ne može jer nikada ništa slično nije viđeno u događajima povezanim s doduše neugodnim navijačkim navikama, da se ne može – karikiram – zbog jedne prometne nesreće s jednim stradalim uhititi sve vozače koji su se našli u koloni automobila. Iz Zagreba nije puno učinjeno ni s pravom strašću, kao da su u Ateni uhapšeni državljani neke druge zemlje, a ne hrvatski državljani. Kako je vrijeme prolazilo, sve je prekrila prašina šutnje, zašutio i predsjednik države koji je normalno reagirao, začudo, pa otišao u New Orleans. A nisu ništa radili ni Grci, poznati po sporosti i ljenčarenju, njihova tijela uključujući sudce i vrhuške policije bila su na odmoru u kolovozu, možda koji od njih i u Hrvatskoj, u što sumnjam, i odvjetnici se malo izležavali, našim dečkima ostali kao utjeha samo očajni roditelji koji im šalju nešto eura da ne umru od gladi.

I onda novi šok: Grci traže i one navijače koji su napustili Grčku i nisu se našli u stotini uhićenih. Eto nam slavnog europskog uhidbenog naloga, i to iz zemlje koja nikada nije usvojila europske pravne stečevine, kao što smo vidjeli, zemlje čija policija i kriminalistički laboratoriji nisu u stanju ama baš ništa ustanoviti. Jedino što su u stanju još malo poniziti Hrvatsku, koja bi trebala biti natjerana da im izruči još desetak svojih državljana, jer ih u grčkim zatvorima nema dovoljno. Kad već „država“ nije podignula galamu kao što je trebala, pa i u Bruxellesu i svugdje gdje je navodno vrlo cijenjena, kada nije našla snage da s Grčkom prekine diplomatske odnose, zaoštri pitanje do kraja, sada je trenutak da pokaže kako Hrvate ne će ostaviti na cjedilu, a svakako da ne će izručiti još i one koji za Grčku valjda imaju dodanu vrijednost, za Grke koji nisu u stanju učiniti ni DNK analizu ni sve drugo što je odavno trebalo uraditi. Jest, u pitanju je sada vjerodostojnost hrvatskih vlasti i, što je važnije, dostojanstvo Hrvatske. Jedan je ispit položen nedavno, kada je Hrvatska odbila i pomisao da izruči Srbiji pilote iz devedeset pete. Reći ćete – nije usporedivo, a jest, reći ćete Srbija nije u EU, a Grčka jest. Pa što ako jest, nismo ušli u Uniju da budemo ponižavani od druge članice, i to baš one koja po svim kriterijima (posebno pravosuđu) nije ni trebala postati članicom, a kada je postala cijela se Unija zaljuljala u spašavanju Grčke od potpunoga bankrota.

Kada je riječ o ponižavanju, u nešportskoj temi, na sličan način, ali još tragičnije ponižava nas i susjedna Austrija kada je u pitanju komemoracija u Bleiburgu, ne dopuštajući Hrvatima da se okupljaju na mjestu gdje je počela tragedija hrvatskih vojnika i civila, proglašujući takav skup neonacističkim ili slično – gesta u svojoj punini nehumana i necivilizirana, jer je riječ o sjećanju na masovna ubojstva, dotično genocid nad Hrvatima, razoružanim vojnicima i civilima, uglavnom članovima njihovih obitelji. A da se vratim nogometu i sadašnjosti, isti oni iz Hrvatske koji su Austrijancima davali „podatke“, plaćenici iz poznatih udruga i nepoznatih podruma, švrljaju po nogometnim terenima, potplaćuju klatež da izazovu incidente i štete hrvatskim klubovima, ali i hrvatskoj reprezentaciji zato što je hrvatska i još k tomu uspješna, a to rečeni stevanovići ne mogu svariti, to više što je s Dalićem u nacionalnu vrstu uveden stanoviti kršćanski, katolički duh i vjera, svakako vjera u pobjedu. Vidim u subotu među partama iliti osmrtnicama, sjećanje na Vlatka Markovića, mojega dobrog poznanika iz osamdesetih, koji je u vrijeme ministara poput raznih jovanovića u novom stoljeću kao predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza doživio kojekakve podlosti i progone, a oni su mu vjerojatno znatno skratili život. (Kada su to obavili, rečeni se ministri prebacili na jezik, jezikoslovlje i tako dalje, pa i tu „isušili močvaru“.) Eh, tako je to u Hrvatskoj, ili se ide đonom s pozicija vlasti, ako ne ide tako, onda se plaćaju dežurne tužibabe koje prodaju kokice mržnje po stadionima. Nismo daleko od jugoslavenske Udbe, štoviše, sve smo bliže. Eto, čovjek (nema veze s nogometom) mi kaže da je imao problem koji nije nikako mogao riješiti, a onda su ga uputili postjugoslavenskim postudbašima i problem je bio vrlo brzo riješen. Bez problema. Pa ako mi netko veli da ne postoji duboka država i u tom smislu, reći ću mu da je naivni idiot. (Možda se ponavljam, ali neka.)

Tko nam još pokušava izvana (iznutra znamo) napakostiti? Tek je sada otkrivena cijela priča o incidentu koji su uzrokovali talijanski „socijalisti“ – namjeravali su prijeći hrvatsku granicu ondje gdje nema službenoga prijelaza, a sve kako bi „proučili“ i potom cinkali hrvatsku policiju koja odvraća migrante na razne načine, ne uvijek u bijelim rukavicama, ali uvijek u stvari s glavom u torbi jer među migrantima ima svega i svačega, a vidjeli smo (čuli) da su neki naoružani, ili barem njihovi vodiči. Novi slogan za Hrvatsku je – uska zemlja s dugom granicom. Rješenje je integracija Bosne i Hercegovine u Europsku uniju, tako da se eurogranica znatno smanji i bude ondje gdje i treba biti, to jest na Drini.

Jezik naš nesvagdašnji

Bilo je to onoga dana kada su igrali Bayern i Manchester United, sjajna utakmica. Kada je završila, okrenem raznolike teletekstove, po navici, da vidim što ima. Šta ima, rekli bi štakavci. Kadli se na portalu Nove TV pojavi vijest o engleskom Charlesu i francuskom Macronu, valjda je prvi posjetio drugoga. Nego, u tekstu ne piše Charles nego Čarls, ne piše Macron nego Makron, spominje se grad – Bordo. Je li se to netko na Novoj uključio u raspravu o hrvatskom jeziku sitnom provokacijom, neki „fonetičar“ ili tko? Za svaki slučaj, tekst sam snimio, da ne bude nije bilo.

Matoševa kuća u Tovarniku

Nakon dugoga vremena pojavila se tragična saga oko Matoševe kuće u Tovarniku – u Dnevniku HTV-a. Lijepo. Govorilo se o potrebi revizije na koju sve strane pristaju, s tim da Društvo AGM poručuje da će se odreći vlasništva ako revizija ustanovi da je tu bilo nekih nejasnoća. Barem koliko sam razumio. Nego, u prilogu je snimljena Matoševa rodna kuća u sadanjem stanju, izvana izgleda dobro, unutra još, kao i produžetku, bivšoj učionici u kojoj je učiteljevao Matošev otac, nisu dovršeni interijeri, inače odlično projektirani, baš moderno. Snimke vrlo dobre, snimatelj odličan, ali… zašto je kamera tu zastala i nije snimljen, ili je odrezan, veliki kulturni centar od šest stotina kvadrata, također građevinski dovršen, također još neuređena interijera. Naime, u tih šesto kvadrata utrošen je veći dio svote koja se stalno spominje, a publika misli da je sve utrošeno na neveliku rodnu kuću, pa se postavljaju neumjesna pitanja o utrošku novca države i Grada Zagreba, želi se prokazati Tovarničane valjda kao mutne likove, u najmanju ruku. Ponavljam: bio sam ondje i mislim da znam sve o tome, a ako treba i velika revizija, neka. Još nešto, svidio mi se u rečenom prilogu načelnik općine Tovarnik, mlad i pametan čovjek, koji bi želio da na kraju balade svi budu pobjednici. Pa hajdmo biti pobjednici, riješimo to jednom zasvagda.

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo