Šiljo: Šareni izlozi i bučni štandovi predizborne Hrvatske služe i samozavaravanju ’širokih slojeva’
Vrijeme:6 min, 5 sec
Sve u svemu, predizborna Hrvatska – a ona takvom nikada posve i ne prestaje biti – čudnovata je zemlja u kojoj su u konkurenciji po izlozima raspoređeni ušminkani lutci, a po štandovima gromoglasni glumci, skupa s raznobojnim balonima, šlagerima i programskim sloganima. Hrvatska je uvelike zemlja ispraznih predizbornih parola i drečavih plakata. No vara se onaj tko misli da su takvi i ostali prividi potrebni samo strankama i političarima. Oh, ne! – Potrebni su oni svima kojima je draže odlučiti se između ’lijepih’ privida i ’vjerodostojnih’ vjerolomstava negoli birati između ružnih mušketira i grdih kavalira. Ili između pokvarene vladajuće egzekutive i opake vlastohlepne alternative. Izlozi i štandovi služe i samozavaravanju ’širokih slojeva’ – stotinā tisuća onih koji se rado prave da su se zatekli ’nevini u kupleraju’. S kim si (=za kog si) – takav si!
Kako se više bliže troji ’super-izbori’, politička slika vrle nam domaje poprima sve oštrije konture. Sastoji se od predizbornih izloga pred kojima su postavljeni uzdignuti štandovi. S njih se sve češće okupljenim pristašama, radoznalima, mikrofonima, diktafonima i kamerama obraćaju prva lica dotičnih ’butiga’. Dotjerane lutke iz izloga izlaze na vrata i obraćaju se s visoka javnosti. Nastupaju uglavnom kao glumci, svaki s naučenom ulogom, izgovaraju ono što su ’nabiflali’ ili čemu su ih oni iz sjene ’brifirali’, gestikuliraju i prave upečatljive grimase. Sve to samo s jednim ciljem: da što više birača pridobiju za sebe i svoje opcije i pokrenu ih da svoj pristanak ovjere dogodine i na biračkim listićima.
Izlozi i štandovi poslagani desno i lijevo od glavne ulice, a ima i pomičnih
Kako to uvijek i svagdje pred izbore u demokratskim zemljama biva, crta podjele proteže se između onih na vlasti i onih koji nisu na vlasti, a navodno bi na vlast željeli doći. Tako je sada i kod nas: Najveći izlog i najviši štand nalazi se desno od središnje ulice koja presijeca glavni trg okruglastog oblika. Dobro je ograđen od ostalih desnijih izloga i štandova. Nasuprot njemu, lijevo od središnje ulice, nalaze se jedan poveći, jedan nešto manji i još ponešto sitnih izloga i štandova. Ima i pomičnih izloga i štandova, koji su sad na ovoj, sad na onoj strani središnje ulice.
Takva je slika koju nam složno dočaravaju pred očima – slika prividna kao i sve slike koje imaju poslužiti izbornim i svakojakim s time povezanim interesima. U ovom slučaju, slika ima poslužiti svima njima skupa, a osobito onima koji su okusili što je vlast, moć, imućnost i ugled – nasuprot publici, koja bi vlast, moć, imućnost i ugled imala među njima i općenito još jednom (pre)raspodijeliti.
Sa štandova dolazi sve glasnija i sve zaglušnija buka. No želimo li biti precizni, morat ćemo primijetiti da imamo dvije različite vrste buke. Jedna se sastoji od samohvala i hvastanja. Druga se sastoji od napadanja nekih ili svih na ostalim štandovima.
Najviše se, razumljivo, napada, prokazuje i obezvrjeđuje one koji su sada na vlasti, i to već sedam godina. Uostalom, glavna uloga opozicije i jest kritiziranje vlasti, zar ne? Uloge su što se toga tiče dobro raspoređene, u skladu s pravilima. No imamo u ovako čudnovatoj demokraciji i prave kampanje vladajućih u kojima se napada opoziciju i nju se okrivljuje za ono što vlast nije ili jest učinila. Tada dolazi do zamjene dodijeljenih im uloga. To je kao kada igrač momčadi koji ima loptu u nogama načini prekršaj nad onim koji bi mu je tek htio oteti, pod izgovorom da je on prethodno počinio ili da tek namjerava načiniti prekršaj nad njim.
Obje vrste buke mogu praviti oni koji su sada na vlasti ili na položaju
Obje vrste buke mogu praviti oni koji su sada na vlasti ili na položaju. Oni mogu i druge napadati i sebe braniti, hvaliti i veličati. Oni mogu birati oružja za dvoboj.
Opozicija ih ne može birati. Ona se, jadna, nema čime ni pohvaliti. Oni koji nisu nikada bili na vlasti, u vlasti ni pri vlasti ne mogu imati nikakvih posebnih zasluga kao jakih oružja odnosno političkih aduta. Imaju samo svoje jezike. Njima preostaje, da bi se i po čemu istaknuli, samo kritizirati one na vlasti, ili eventualno pohvaliti se nekom osobnom zaslugom prije ili mimo bavljenja stranačkom politikom.
No u ovoj kampanji ima u opoziciji na državnoj razini i onih koji su bili na vlasti na toj razini ili koji su ponegdje, recimo u glavnom gradu, na vlasti na nižim razinama. Unatoč tomu, opozicijske snage uglavnom se ničim ne hvale. Valjda procjenjuju da to ne bi ispalo uvjerljivo. Ili ne znaju bolje zapakirati svoje lutke u svjetlucave kostime po vlastitim izlozima niti se virtuozno verbalno izražavati sa svojih štandova.
No zato i njihovu i vlastitu nesposobnost ili svakakvost ili nikakvost nadoknađuju, i to široke ruke, vladajući. ’Nije beg cicija!’ Oni se toliko hvale postignućima i dobročinstvima za narod, društvo i državu da se njihova samohvala čuje nadaleko. Gromoglasna je, ’zaobljena’ (tako da se ne pisne ni o kojem realnom problemu, počinjenoj šteti, neuspjehu, blamaži, pronevjeri, iznevjeri ili izdaji) i dobro potkrijepljena.
Ankete i ispitivanja javnog mnijenja služe sondiranju terena i dopunskom zablješćivanju i drugih i samih sebe u prostranoj sobi sa zrcalima umjesto zidova, pokućstva i prozora. Evo najnovijeg primjera. Jedan uglavnom prohadezeovski i domoljubni portal (s većinski tako ’baždarenom’ i publikom) objavio je anketno pitanje o tomu koga bi najviše ljudi željelo za “premijera” između probranoga niza političara odnosno kandidata koji simboliziraju različite političke opcije. (Stvarno ili samo naoko različite, to za sada zanemarimo.) Tko ispuni anketu, može vidjeti i rezultate. Šiljo je to učinio, i ugledao je ovo kao potvrdu prethodno rečenoga:
Hrvatska je uvelike zemlja ispraznih predizbornih parola i drečavih plakata
I stranac namjernik koji ne poznaje stvarno stanje i perspektive u narodu i državi mogao bi povjerovati da govore istinu, toliko su uvjerljivi u svojoj glumi. Istina, iznesu oni i poneku pozitivnu istinu, mora im se i to priznati, ali pomiješanu s mnoštvom poluistina i neistina. Lišenu spominjanja ili priznavanja ičega što je za njih same nepovoljno. A što je istinitije i od onih nekoliko istina kojima mašu i na čijim krilima samo što ne polete i ne vinu se visoko u nadzemaljske prostore, kako bi odande svima u domaji i šire od nje zasjali kao jake nebeske led-žarulje. Priključene na autonomne ’obnovljive izvore energije’.
Sve u svemu, predizborna Hrvatska – a ona takvom nikada posve i ne prestaje biti – čudnovata je zemlja u kojoj su u konkurenciji po izlozima raspoređeni ušminkani lutci, a po štandovima gromoglasni glumci, skupa s raznobojnim balonima, šlagerima i programskim sloganima. Hrvatska je uvelike zemlja ispraznih predizbornih parola i drečavih plakata. No vara se onaj tko misli da su takvi i ostali prividi potrebni samo strankama i političarima. Oh, ne! – Potrebni su oni svima kojima je draže odlučiti se između ’lijepih’ privida i ’vjerodostojnih’ vjerolomstava negoli birati između ružnih mušketira i grdih kavalira. Ili između pokvarene vladajuće egzekutive i opake vlastohlepne alternative. Izlozi i štandovi služe i samozavaravanju ’širokih slojeva’– stotinā tisuća onih koji se rado prave da su se zatekli ’nevini u kupleraju’. S kim si (=za kog si) – takav si!
Povezano:
Šiljo: Jesu li Grbin ili Benčić najvrsnija čeda koja je Partija uspjela iznjedriti nasuprot… Njemu?
Šiljo/Hrvatsko nebo
