Andro Krstulović Opara/Mažuranićevom zaslugom hrvatski jezik u Hrvatskoj i Austro-Ugarskoj postao službeni

Ivan Mažuranić bio je narodni čovjek, pučanin, srčan nasuprot plemićkoj eliti, čovjek koji je osjećao i tumačio bilo svoga naroda, htio je da hrvatsko dijete u školi i na Sveučilištu, koje je osnovao, govori hrvatskim i da hrvatski seljak i težak pred sudom govore hrvatskim

Saborski zastupnik Andro Krstulović Opara (HDZ) svoj slobodni govor 20. rujna u Hrvatskom saboru posvetio je 150. obljetnici imenovanja Ivana Mažuranića banom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Krstulović je podsjetio kako se upravo Mažuranić, prije banovanja, kao kancelar u Beču izborio da hrvatski jezik prvi put u povijesti bude zakonski uređen i to pod hrvatskim imenom.

„Prijedlog o jugoslavenskom imenu jezika saborski zastupnici poslali su caru na odobrenje. Mažuranić je to prekrižio i nazvao ga hrvatski. Time je hrvatski definitivno postao službeni jezik u Hrvatskoj, ali i jedan od službenih jezika Austro-Ugarske“, napomenuo je.

Podsjećajući na njega pozvao je na potrebu da danas, kada je naš jezik jedan od 24 službena jezika EU, u ovom sazivu Hrvatskoga sabora donesemo što kvalitetniji i sadašnjemu trenutku primjeren Zakon o hrvatskom jeziku.

„Valja nam o tom govoriti i to posebno zbog meni nerazumnih, a rekao bih nedomoljubnih rasprava ovdje u Saboru, u kojem imamo kandidatkinju za predsjednicu Vlade koja se protivi imenu hrvatskoga jezika“, rekao je, dodavši kako valja o tom jasno i otvoreno govoriti jer ćemo Zakonom o hrvatskom jeziku „prvi put nakon toliko godina regulirati svoje pravo i nazivati ga hrvatskim, onako kako ga je i Marulić nazvao u uvodu Judite 1501. godine“.

Upitavši komu ne odgovara donošenje Zakona o hrvatskom jeziku, Krstulović je dometnuo: „Prije svega potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku – bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskom, svima onima koji su bili za unitaristički Novosadski dogovor kojim se uškopilo hrvatski jezik, a zbog kojega su hrabri matičari 1967. godine, u osvit Hrvatskoga proljeća, donijeli Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika  koju je podržao i sam Miroslav Krleža, na opće razočarenje komunističke vrhuške i samoga Tita!“

Krstulović je slobodni govor počeo riječima samoga Mažuranića u njegovu posljednjem saborskom govoru, 13. prosinca 1886. – „Vjerujem u Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i… u njezinu budućnost“.

Prema njegovim riječima izrekao je to razočaran licemjerjem ljudi oko sebe. Taj svoj govor, podsjetio je Krstulović, Mažuranić je započeo ovim riječima: „Visoki sabore, niti je liep, niti koristan onaj običaj, koji se uvukao u visoku sabornicu, po kojem, (moram reći), žalostnom običaju više se govori o osobnostih nego o predmetih, koji su u razpravi (…) jer drugdje parlamenti gledaju, da u miru rade, a koristan nije, jer se tim (ne) samo sije razdor i onako dosta velik u ovoj zemlji.“

U temperamentnom nastupu, Krstulović je upitao zastupnike: „Zvuči li vam ovo poznato!? Sramimo li se ponekad zbog takvih zgoda u Saboru? Kakvu poruku i sliku o Saboru šaljemo narodu koji nas je poslao u ovaj visoki i časni dom? Je li njegova sudba razočaranoga čovjeka koji gine za domovinu uzaludna ako mi danas zaboravljamo njega i njegovu gorčinu? Znate li da su ga u tom njegovu govoru prekinuli i da više nikada nije progovorio?“

Prekinut je bio, podsjetio je, kada je  izgovorio ove riječi: „Ljubav je pojam koji ne spada u politiku… samo interesi. Ja ću sasvim otvoreno kazati, ja držim, da bez ovoga simbola vjere – ljubavi, nitko ne može biti niti sin domovine, bez ovakova simbola ne može biti nitko ni član naroda u kojem se rodio. Prije svega treba ljubiti svoj narod, a štovati ostale…“

Krstulović je napomenuo kako Sabornicu krasi njegovo poprsje, naši gradovi imaju ulice i trgove nazvane njegovim imenom, naši su udžbenici puni njegovih slika, novčanica od 100 kuna nosila je njegov lik, internet je pun općih mjesta o njemu, ali kada pitate, kako je dodao, prosječnoga Hrvata tko je Mažuranić, dobit ćete skromne odgovore.

„Zašto danas moram opet govoriti o našem časnom predšasniku, kao što sam u prethodnim prigodama zborio o mučeniku Stjepanu Radiću, ocu domovine Anti Starčeviću i časnome Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom?“, upitao se, dodavši:

„Pa zato kako bih sve nas podsjetio na njihovo djelo i pouku, na njihovo iskustvo i tegobni put koji su prošli, na njihov žar i davanje domovini, ali i kako bih naglasio da ne bismo trebali ponavljati pogrješke naših predaka.“

Mažuranić je dvaput bio i predsjednik Sabora.

Petnaest godina bio je na čelu Matice hrvatske, bio i književnik, leksikograf i jezikoslovac, rekao je Krstulović, dodavši kako je skovao hrvatske riječi – tržišno gospodarstvo, sladoled, računovodstvo, velegrad, veleizdaja i mnoge druge.

Podsjetio je da su Mažuranića nazivali lijevim ili liberalnim političarem, jer je bio na suprotnoj strani Strossmayeru, polemizirao sa Starčevićem.

„Lijevi Mažuranić, kažu. A ja kažem i tvrdim, Mažuranić je narodni čovjek, pučanin, srčan nasuprot plemićkoj eliti, čovjek koji je osjećao i tumačio bilo svoga naroda, posebice iz prezrene provincije odakle je i sam. On, koji je htio da hrvatsko dijete u školi i na Sveučilištu, koje je osnovao, govori hrvatskim i da hrvatski seljak i težak pred sudom govore hrvatskim“, naglasio je Andro Krstulović Opara u slobodnom govoru u Hrvatskom saboru.

Marko Curać

hkv.hr / Hrvatsko nebo