Tekuća pitanja/P’jana glava (ne) nosi barjaka
Vrijeme:6 min, 5 sec
Dok traje ljuti boj eresovskoga vožda i „njemačkoga turista“, specijalni njemački izaslanik hvali rakiju iz Laktaša, koja je, veli, bolja od proizvođačeve politike. Mali problem s tom konstatacijom može, međutim, biti u tomu što je Baja popio litre i litre svoje ljute šljive s (raznim) izaslanicima. A i dalje vlada “boljim dijelom BiH”…
Nakon što je Banja Luka dovela u pitanje njegov diplomatsku status, „njemački turist“ – kako ga nazivaju u RS-u – nakon što se naprasno ukazao u „boljem dijelu BiH“, u Kući susreta i Europskom centru za mir i suradnju Marija Zvijezda, vrlo je žestoko u Oslobođenju uzvratio na ovu eresovsku, jednu u nizu, ujdurmu.
„Kakva je to priča, ljudi. Ovo je kao kazalište. Ovo je kao da majmuni nastupaju u cirkusu. Ja sam akreditirani diplomata. Možda neki u Banjoj Luci ne vide to tako, ali to me uopće ne zanima“, kazao je Christian Schmidt.
Ispod šatre
Nije nam visoki predstavnik – iako povremeno, baš kao da je prvi kojega su nam poslali da nas spasi – imao tu nakanu, otkrio rupu na saksiji. Znamo mi, naime, gdje živimo i koliko dugo njegovi predšasnici uz domaće „izdajnike“ sva tri znaka cirkusaju po Bosni napaćenoj. Uostalom, jedan je veliki pisac, s teritorija koju je taj Nijemac posjetio kad mu se nitko osim valjda biskupa Komarice (tamo) nije nadao, napisao onu besmrtnu: “Znam ja nas…”
I danas bi Branko Ćopić, da si nije, pod terorom Tite i titića muke prikratio usred “socijalizma s ljudskim likom”, isto napisao za sve ove majmunarije koje svakodnevno živimo ispod ove nevidljive, ali ipak potpuno zapravo realne cirkuske šatre razapete preko oba entiteta. I Brčko distrikta…
Uostalom, prošlog tjedna objavljeni zapisnik sa sastanka Milorada Dodika sa specijalnim izaslanikom vlade Savezne Republike Njemačke za Zapadni Balkan Manuelom Sarrazinom zorno govori kako se i stranci učas uklope u lokalne običaje. Znamo mi i njih… Na rastanku domaćin kaže svome (visokome…) gostu kako se nada da mu se svidjela njegova rakija te će mu je, veli, i ovoga puta pokloniti. Iz (ekskluzivnog…) stenograma, istina, ne doznajemo koliko su banjolučki sugovornici popili prije negoli su si pružili oproštajne desnice. Ali, evo, znamo kako je Sarrazin bio prilično opušten, pa je jednom od najpoznatijih eresovskih (pa i šire!) proizvođača rakije uzvratio: „Vaša rakija zaista je puno bolja nego vaša politika.“
I pametan bi poludio
Nije se, međutim, ni Baja dao smesti. „Kada biste dovoljno popili te rakije onda biste shvatili da sam u pravu“, uzvratio je, čime je dao šlagvort (i) ovome Nijemcu za novu ironiju, gotovo cinizam: „Kada biste imali toliko procenta na izborima, koliko ima alkohola…“ Na što ga je laktaški lola informirao kako je jako blizu toga. Što, dojma sam, sugerira kako je dodikovača oko 50 stupnjeva! Prije iznad, nego ispod… Dobro je njemački izaslanik izvukao živu glavu. Općenito, dobro je prošao – američkome je veleposlaniku Michaelu Murphyju poručio da bi, ukoliko želi razumjeti politiku službene Banje Luke, treba slušati pjesme Baje Malog Knindže. Zamislite tu kombinaciju: dodikovaća plus Baja. Dakle, i jedan i drugi: i Mile i Knindža. (I) tko je pametan, poludio bi!
No pustimo, makar na trenutak, rakiju i sve što uz nju ide, osvrnimo se još malo na Sarrazinovo propitivanje potpore koju predsjednik RS-a uživa na 49% teritorije Tisućljetne i Nedjeljive. Malo je taj (inozemni) poklonik laktaške šljive, čini se, podcijenio svoga domaćina.
I evo nas zato do još jednog velikoga srpskog pisca. Potkraj prošlog mjeseca održani su tradicionalni Kočićevi dani. U srpskom duhu, kazali bi organizatori. Nikomu, dakako, nije promaknuo Dodikov mali sat lektire u kojemu je u Stričićima tumačio koliko je zapravo taj književnik i narodni tribun aktualan i danas. U Srba, dakako.
(Na)učio nas je tako govornik na ovoj tradicionalnoj manifestaciji u piščevu zavičaju kako Srbi danas u biti žive deja vu. U aktualnom trenutku, veli, imamo gotovo identičnu stvar da jedan strani namjesnik, Nijemac ili Austrougar, taj dio svijeta, pokušava, kao u Kočićevo vrijeme, nametnuti svoju volju na štetu Srba u želji da ih eliminira, da im oduzme imovinu i slobodu. Jasno, misli na Jazavca pred sudom i lukavoga srpskoga seljaka koji cirkusa s austrougarskim sucem, glavatim gospodinom, naime.
Nikud b(r)ez rakije!
A na krilima ove (domoljubne) egzaltiranosti, prvi parlamentarac u entitetskih Srba, Nenad Stevandić ispalio je kako bi Petar Kočić danas bio predsjednik Republike Srpske: „…Ne bi priznavao Schmidta i branio bi našu imovinu. I pobijedio bi na sudu jer danas ‘rudonja’ ne smije ni prići na Manjaču.”
Usred, međutim, toga prizivanja Kočića, promaknula je vijest kako je na Zboru nagradu Zmijanče za pjesmu Čuvajmo Republiku Srpsku osvojila učenica OŠ Pale Kristina Lopatić, za koju je ocjenjivački sud presudio kako na specifičan način, u kočićevskom slobodarskom duhu, pjesmom prolazi kroz cijelu Republiku Srpsku, njena mjesta, predjele, u društvu književnika pokazujući time pjesničku zrelost kao vrlo mlada. Sve u svemu, riječ je o svojevrsnoj pjesničkoj razglednici RS-a.
Iduće pak godine, neki novi mladi pjesnik, (ponovo…) kočićevske provenijencije, ne mora entitetsku razglednicu u stihove pretočiti hodeći u društvu iskusnog književnika poput rečene i nagrađene paljanske poetese. Već sada, i tko zna do kada će to trajati, aktualan je obilazak – Srbi bi kazali granice, Bošnjaci entitetske crte, a Hrvati i ovako i onako… Očekujmo, dakle, pjesmu s granice… Ih, kakva će to rime biti! Mada, već je, poglavito na granici, aktuana (i) proza: “Ovdje se Dodik pita!”
No, vratimo se rakiji, jer, što bi kazao jedan suvremeni srpski pjesnik (i glazbenik): “Ja moram da pijem da zaboravim, ja trezan ne mogu tu da boravim.” Siguran sam kako nije daleko dan kada će Dodik podsjetiti sudionike Kočićeva zbora na piščevu kratku pripovijetku Rakijo, majko. U kojoj – divna je to priča! – domaćin Simeun (argumentirano) brani rakiju od, iz nekoga razloga rezigniranog, kazandžije.
„Ne udaraj mi, Mićane, na rakiju, tako ti očnjeg vida i časnog krsta! Ti moreš govoriti šta gođ ’oćeš, ali rakija je rakija! Brez nje ne moreš nikud, ni namastiru, ni crkvi, ni kaluđeru, ni popu, ni knezu ni desetaru, ni kumu ni prijatelju, a u rod ženin ne bi šjetovo ni najgrđem svom dušmaninu da ide brez ploske. Kad pođeš ovim i ’vakim ljudima s ploskom dobre rakije, sigurniji si i slobodniji nego da si poš’o s najboljom puškom.“
Je li majka, Kočiću?!
Ne bi loše bilo, mada znam da strancima čim dođu u ovu našu (dvoentitetsku) dolinu suza pod nos guraju Andrića, da i Sarrazin pročita ovu Kočićevu poučnu crticu iz srpske prošlosti. Poglavito stoga što je, u što se i sam uvjerio, rakija i danas vrlo važna. U Srba. Proljetos je, naime, entitetski Ugostiteljski servis naručio 180 boca Djedove rakije koju proizvodi Agro destil iz Laktaša čiji je vlasnik Dodikov zet Pavle Ćorović i (još) 240 boca Krajiške ljepotice koja je ruku djelo obitelji Dodik. I sve je to pošteno raspoređeno: Vladi, Narodnoj Skupštini RS i Palači Republike.
Pretpostavljam, jer davno je bilo proljeće a i Baja dijeli šljivu k’o da je njegova a ne Djedova, kako je već presušilo na sve tri ove isturene entitetske točke. A i tamo daleko – kao što nas i pjesma uči – nije (baš) lako trijezan boraviti i po granicama hoditi. Kad jednoga lijepoga dana sve to prođe, tek onda ćemo znati nosi li ili ne nosi p’jana glava barjaka. I je li, kao što je propitivao Kočić, rakija, uistinu, majka?! U Srba…
Do tada – živjeli!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
nedjelja.ba / Hrvatsko nebo
