ARMENSKI PORAZ
Vrijeme:3 min, 20 sec
Treći sukob Azera i Armenaca oko Gorskog Karabaha mogao bi ostati zapamćen kao najkraći rat 21. stoljeća; kako sada stvari stoje, sve je riješeno za samo jedan dan! Suočeni s golemom nadmoći protivnika i (nametnutom) pasivnošću Armenije, malobrojni branitelji tog područja nisu imali nikakvog izbora, pa im je predaja oružja i prihvaćanje azerskog ultimatuma ostala kao jedini izlaz zapreživljavanje. Je li baš tako moralo biti?
Kosovo i Karabah
Prije sloma komunizma Gorski (Nagorno) Karabah imao je statusautonomne oblasti unutar Azerbajdžanske SSR. (Atlas svijeta, JLZ,1974.) U Karabahu je živjelo oko 150.000 ljudi, pretežno Armenaca, na površini od 4400 četvornih kilometara. Zanimljivo je da je obližnji Nahičevan, također u sastavu Azerbajdžana, imao status autonomne republike, iako su ondje pretežno živjeli Azeri?! Ne ulazeći podrobno u sovjetsku definiciju statusa tih područja, mogli bismo ih usporediti s autonomnim pokrajinama u Jugoslaviji, Kosovom i Vojvodinom.
Nakon što im je Milošević krajem osamdesetih gotovo ukinuo autonomiju, njihov se status mogao uspoređivati s Gorskim Karabahom (odnosno, bio je još lošiji!) Nije to jedina sličnost! Albanci na Kosovu, nezadovoljni svojim položajem u Miloševićevoj Srbiji, pokrenuli su 1998./1999. oružanu pobunu, koja bi, da nije bilo američke intervencije, završila potpunim porazom pobunjenika i masovnim etničkim čišćenjem.
Slično Albancima, i Armenci su nekoliko godina ranije digli pobunu protiv azerskog ugnjetavanja (i nepravednih komunističkih granica!), pobunu koja je, barem na početku, imala dobre izglede za uspjeh. Svi koji danas naglašavaju da se međudržavne granice moraju poštovati po svaku cijenu, morali bi prethodno objasniti zašto su onda priznali Kosovo, dopustili Turskoj okupaciju sjevernog Cipra, Izraelu okupaciju i aneksiju Golanske visoravni itd.
Ako, primjerice, Hrvatska podupire neovisnost Kosova,ista načela moraju vrijediti i u drugim teritorijalnim sporovima između različitih naroda i država. Ovako, ispada da se međunarodno „pravo“ primjenjuje jedino u slučaju nesretnih Armenaca, dok sviostali mogu raditi što im se prohtije.
Gorski Karabah i „RSK“
Neki analitičari i komentatori u hrvatskim sredstvima priopćavanja vesele se armenskom porazu, i, onako slučajno, uspoređuju armensku paradržavu s nekadašnjom „Republikom Srpskom Krajinom“. Na njihovu žalost, usporedba baš i nema smisla. Ponajprije, RSK nije postojala nikada u povijesti, a njezine krvave „granice“ iscrtala je 1991. godine agresorska JNA. Za razliku od RSK-a, „Nagorno-Karabahska autonomna oblast“ doista je postojala, što znači da su čak i sovjetske komunjare priznavale poseban, armenski karakter toga područja. Osim toga, Azerbajdžan je mogao sasvim lijepo živjeti i razvijati se i bez G.K.-a, dok se to za „kiflastu“ Hrvatsku, bez RSK-a, nipošto ne bi moglo reći. Dakle, postojali su snažni geostrateški razlozi za vojnu reintegraciju hrvatskog teritorija.
Da ne zaboravimo, Hrvatska je pobunjenim Srbima nudila i teritorijalnu utonomiju (kotari Knin i Glina), dok Azerbajdžan nije bio ni približno toliko velikodušan. I, konačno, genocid koji su prije stotinu godina na širem prostoru napravili Turci i lokalni muslimani, govori u prilog prava Armenaca u Karabahu na samoopredjeljenje. Zbog čega bi sulude komunističke granice trebalo poštovati, čak i po cijenu istrebljenja nekog naroda? Turska Republika Sjeverni Cipar i Gorski Karabah,Ne tako daleke 1974. godine turska je vojska okupirala sjeverni dio Cipra i na njemu proglasila nezavisnu republiku, koju je priznala tek jedna država, sama Turska.
Na tom prostoru, prema wikipediji, danas živi 260 tisuća stanovnika, pretežno autohtonih Turaka i doseljenika iz Male Azije. Da bi se „obranili“ od znatno brojnijih Grka na drugom dijelu otoka, lokalni Turci oslanjaju se na 30 tisuća vojnika pristiglih iz majčice Turske. Svi dosadašnji planovi za ujedinjenje otoka propali su,a posebno vrijedi istaknuti posljednji, UN-ov plan, koji su ciparski Grci odbacili na referendumu, vjerojatno zbog toga što je turskom dijelu otoka davao status „države u državi“. Turska čvrsto podržava ciparske Turke, iako oni sami nikada nisu imali autonomnu oblast ili pokrajinu na otoku.
Za razliku od njih, Armenci u Azerbajdžanu ipak su dobili nekakvu autonomiju u Sovjetskom Savezu, no to očito nikoga nije briga! I tako dolazimo do zanimljivog zaključka da 150 tisuća autohtonih Turaka na Cipru ima kudikamo veća prava od jednako brojnih Armenaca u Gorskom Karabahu?! Nije li to diskriminacija?
Dinko Pejčinović / Hrvatsko nebo
