Što se krije iza Latićeva napada na Izetbegoviće i Cerića?

I upravo kad čovjek pomisli kako su Bošnjaci podijeljeni na dvije ideološke struje, iznenada se pojavi i ona treća: Džemaludin Latić. On, izgleda, zagovara stvaranje šerijatske države u kojoj bi on i njemu slični odlučivali što je dobro za ateiste, Srbe i Hrvate?

Da su Bošnjaci podijeljeni na one koji žele sekularnu državu i druge koji potajno sanjaju muslimansku, nije nikakva tajna. Sustavni napadi na trenutnu koaliciju u Federaciji BiH govore puno o tome. Strah da bi doista BiH mogla postati sekularnom državom, isprepadala je pojedine bošnjačke krugove do te mjere da s lakoćom nazivaju izdajnicima sve one bošnjačke političare koji traže kompromisna rješenja s Hrvatima.

Da postoji strah kod određenih bošnjačkih krugova od potiskivanja islama, bolje rečeno davanja mu onoliko prostora koliko pripada religijama u jednom sekularnom i civiliziranom društvu, ponajbolje se pokazuje u nedavnom intervjuu Bakira Iztbegovića arapskim medijima u kojem optužuje zapadnu politiku da se urotila protiv muslimana u BiH. Iz intervjua, koji odiše manipulacijama, kao što je ona da su bogumili bili slični muslimanima, da se zaključiti kako bi Arapi i čitav islamski svijet trebali krenuti u obranu autohtonoga islama u BiH, onoga koji je, možda, čak i stariji od arapskoga, jer eto u BiH su nekoć živjeli bogumili koji su disali muslimanski iako toga nisu bili svjesni.

„Treća“ struja

I upravo kad čovjek pomisli kako su Bošnjaci podijeljeni na dvije ideološke struje, iznenada se pojavi i ona treća. Džemaludin Latić, nekadašnji prijatelj Izetbegovića starijeg, udario je svom žestinom na Izetbegoviće, predbacujući im nepotizam i klijentelizam, i to sve s ciljem da sruši Izetbegovića mlađeg s čelne pozicije SDA. Predbacuje mu čak da je svojim destruktivnim igrama doveo bosanske muslimane – za pretpostaviti je da misli i na hercegovačke – u onu poziciju u kojoj su svojevremeno bili muslimani „Endelusa“ (Al-Andalus) prije 500 godina, kad su zbog nesposobnosti svojih vladara morali na Iberskom poluotoku ponovno predati vlast kršćanskim vladarima.

Teško se oteti dojmu da Latić razmišlja slično Izetbegoviću iako ga kritizira. Izetbegović bulazni kad priča kako su bosanskohercegovački bogumili postali muslimanima iz uvjerenja, jer su im navodno bili vjerski slični, dok Latić zaboravlja pojasniti što se doista dogodilo na Iberskom poluotoku. Bilo bi dobro da je spomenuo i to da su muslimanski Mauri početkom osmog stoljeća zauzeli kršćanski prostor na Iberskom poluotoku i vladali njime oko 500 godina, sve dok suprotna strana nije ojačala i vratila ga ponovno u svoj posjed. Tako je to bilo kroz čitavu ljudsku povijest. Osvajači bi, svejedno koje vjere, ovladavali pojedinim prostorima pa bi ih kad oslabe gubili. Zar se nije dogodilo isto i s Osmanlijama na Balkanu, pa i u samoj BiH? Razorili su Bosansko Kraljevstvo, pa su nekoliko stoljeća kasnije morali otići podvijena repa. Istina, ne smije se zaboraviti da su se španjolski vladari ponijeli izuzetno nemilosrdno prema tamošnjim muslimanima (Maurima) kad su preuzeli vlast. Ali budimo iskreni: Zar su se Osmanlije kad su osvojili Bosnu i Hercegovinu ponašale prema kršćanima prema današnjim standardima demokracije?

…katolici bi bili većina

Istina, kršćani su, bolje rečeno katolici, bili većina u Bosni i nakon stotinjak godina, i to zahvaljujući Kur’anu koji je zabranjivao prisilno prevođenje kršćana i židova na islam, tretirajući ih, ipak, kao drugorazredne vjernike i građane. Ali, to bi trebali Latić i Izetbegović znati. Da su katolici bili ravnopravni građani na prostoru muslimanske vlasti, zasigurno bi danas bili većina ne samo u BiH nego i u Egiptu, kao i u mnogim drugim zemljama koje su svojevremeno zauzeli muslimanski osvajači.

Nažalost, osvajači su, bez obzira na vjeru, bili uvijek nemilosrdni prema domicilnom stanovništvu, kršćanski u obje Amerike, a muslimanski u Aziji, Africi i Europi. Nažalost, bila su to vremena u kojima se nije držalo puno do ljudskih i vjerskih prava, kao ni do individualne slobode.

Koje „muslimansko zajedništvo“?

Latića očito muči nešto drugo. Zato i poručuje Izetbegoviću da je poput onih islamskih vladara prije 500 godina u Al-Andalusu od kojih je narod okretao glavu, jer se nisu bili sposobni oduprijeti protivnicima. Može se samo zamisliti koliko čovjek pati što čitava BiH nije postala islamskom kad toliko tuguje što Mauri nisu zadržali vlast na Iberskom poluotoku. U tom se kontekstu mogu shvatiti i jake riječi osude, koje, očito, ciljaju na Izetbegoviće: „Jedan od Allahu najmržih ljudi je onaj vladar od koga njegov narod okreće glavu i ne pozdravlja ga.“ Obrušio se čovjek protiv oba Izetbegovića.

Ne ulazeći u to koliko u Latićevoj kritici ima istine, teško je prihvatiti njegovo mišljenje da velika većina Bošnjaka okreće glavu od Izetbegovića. Isto tako je teško razumjeti što Latić želi kad poziva na muslimansko zajedništvo u borbi protiv „komunizma, četništva i ustaštva“, i to, navodno, s ciljem stvaranja države u kojoj će vladati „dobro i pravednost za sve građane“. Na koga misli kad govori o komunistima, jasno je. To su oni u bošnjačkim redovima koji ne prihvaćaju islam kao vodeću državnu ideologiju. Ali tko su ustaše i četnici? Ne misli valjda da su pravi Hrvati i Srbi samo oni koji su spremni odreći se vlastitoga identiteta i biti „Bosanci“, a time u muslimanskoj državi građani drugoga reda? I to bi se moglo zaključiti iz njegova upornoga propagiranja borbe za islam.

Stvaranje šerijatske države?

Ne miriše li to, kad se čita i između redaka, na stvaranje neke šerijatske države u kojoj bi on i njemu slični odlučivali što je dobro za ateiste, Srbe i Hrvate? Čovjek je, tako kaže, bio glavni ideolog stranke SDA. Možda je i previše utjecao na SDA? Ne valja mu ovakva kakva jest danas pa bi je želio vratiti u ona stara vremena kad je bio glavni ideolog. Koja? Ratna su prošla. Daj, Bože, da se nikada više ne ponove. Kako drugačije shvatiti Latićev poziv na borbu protiv komunista, četnika i ustaša, nego kao poziv na ostvarenje nečega što je Alija, prema njegovu mišljenju, svojom sklonošću kompromisima propustio.

Čovjek očito živi u oblacima. Ako misli da će ateisti, Hrvati i Srbi čekati da ih u nekoj muslimanskoj državi učini drugorazrednim građanima, vara se. To zasigurno ne želi ni veliki dio Bošnjaka muslimana. Umjesto da podrži pronalaženje rješenja s kojim bi svi bili zadovoljni, čovjek je otvorio front na sve strane. Okomio se čak i na bivšeg poglavara Islamske zajednice Mustafu ef. Cerića predbacujući mu da je radio za UDBA-u. Ako ne valjaju Izetbegovići i Cerić, koji među bosanskohercegovačkim muslimanima imaju dosta pristalica; ako ne valjaju bivši komunisti i ateisti, kojih ima dosta u bošnjačkim strankama; pa tko je onda dovoljno dobar? Jesu li to on i oni u čije ime govori: oni koji neće „malu muslimansku Bosnu“, što predbacuje Izetbegoviću, nego čitavu? Precijenio se Latić. Bilo bi bolje da u svoj sukob s Izetbegovićima i Cerićem – koji je očito utemeljen, što se vidi iz njegova teksta – na onoj Rojsovoj „tko jamio, jamio je“, ne uvlači građane BiH. I bivšim komunistima, i Hrvatima i Srbima i Bošnjacima muslimanima treba mir. Do mira se ne dolazi optužujući sve, nego kompromisnim rješenjima. Ovako izgleda da su Bošnjaci dobili svojega Dodika koji sanja o nečem što se ne može u BiH ostvariti.

PIŠE: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

hms.ba / Hrvatsko nebo