H. Hitrec/Divlje svinje, šajseri i susjedi iz pakla

Rujan 2023. ide dalje

Danju toplo, ali nitko više ne umire od vrućine, pa sada nismo pri vrhu sunčanih smrti u Europi. Lijepo. Navodno smo pri vrhu i od smrzavanja, nadalje od karcinoma, a našlo bi se još toga kao što su najviše cijene hrane, što je također povezano s bolestima. Kako je dobro biti pri vrhu barem u nekim kategorijama, a ljudi ipak grintaju. Jako smo dobri i u statistikama smještaja djece u vrtiće, u posvajanjima i slično, posebno u metropoli gdje su ukinuti roditelji odgojitelji pa djeca nisu doma, a nisu ni u vrtićima jer nema mjesta, pa tako nitko ne zna gdje su. Za neku je djecu i bolje da nisu u vrtiću, posebno za djecu s logorejom koju treba ušutkati selotejpom, što je novo iznašašće u pedagogiji. U škole treba uvesti, po starom receptu, klečanje na kuruzi iliti kukuruzi, jer je to u povijesti davalo odlične rezultate, kao i šibanje po dlanovima ili zadnjicama, ne prejako jer nemamo pedijatara. Neka se djeca pripremaju za život koji je okrutan, sve do mirovine gdje ih čeka, po SDP-ovu receptu, štrik oko vrata. Ako nemaju štrik ili ga ne mogu kupiti s mirovinama (koje će ipak narasti za tri eura, doznajemo), bit će u starosti ili bolesti prepušteni centrima za palijativnu skrb, kojih doduše nema, a na svršetku života patit će od bolova jer ni morfija nema ili ga ima, ali se štedi. Valjda da umirući ne postanu ovisnici. Ali je zato bilo novca za sumnjiva cjepiva, koja smo nabavljali u velikim količinama i na kraju ih poklanjali potrebitima u drugim zemljama. Glede covida, navodno se opet pojavljuje čim turisti jenjavaju, pa će za nove sorte trebati nova cjepiva, i tako u beskraj. Ljude je pogodila i svinjska kuga, neizravno, jer ne prelazi na čovjeka, ali ubija svinjogojstvo. Velika je i sjajna novina virtualna svinja koju se može naručiti internetom dok je još mala ili mlada, što pridonosi većem zbližavanju ljudi i svinja, te općem rastu. Nestašica pitomih svinja i divljanje cijena idu na ruku divljim svinjama, koje se neoprezno nude potrošačima ulazeći u gradove u tolikom broju da urbanima cure sline i samo čekam da gradski polugladni izvuku ono nešto oružja što ga još čuvaju u kućama i krenu u lov.

Da, zaboravio sam – još smo u nečemu pri europskom vrhu. Navodno mladi Hrvati i Hrvatice tek u ranim tridesetim napuštaju roditeljski dom, što je dokaz domoljublja. A ne kao što neki tvrde da mladi ni u snu ne mogu kupiti stan ili se bilo kako osamostaliti, a doma je ipak najljepše, krov nad glavom, u hladnjaku uvijek nešto za prigristi, mama i tata još u snazi. Sve to nekako ide prema onom starinskom životu u zadrugama, mladi se ožene pa i oženjeni ili udani žive s roditeljima, koji imaju i sami još žive roditelje, i tako su svi sretni, gledaju zajedno televiziju i vide kako stranci kupuju kuće, stanove, vile i patuljke.

Idemo na druge teme, zbivanja u prošlom tjednu. Nekoliko smrti, bivši financministar Šuker i general Anton Tus. Poznavao sam, naravno, obojicu, Šukera koji je bio glasan i jasan, Tusa iz vremena kada je bio načelnik Glavnoga stožera – upoznali smo se sredinom listopada 1991., u teškim vremenima. Visok i vitak, nimalo generalskih manira, markantan, simpatičan, pribran, često je dolazio u đački dom iza palače pravde, gdje je Satnija hrvatskih umjetnika imala bazu, zahvaljujući ravnatelju Zoranu Švelecu. Očito se Tus među nama osjećao ugodno, a razumio je kakvu ulogu imamo (i) u promidžbenom smislu. Da je tako, svjedoči veza koja je ostala poslije rata, pojavljivao se na svakoj našoj okrugloj obljetnici, sve do nedavno.

Nije istina, kao što tvrdi jedan portal, da je Anton Tus loše priman jer je došao iz – JNA. Štoviše. Uostalom, Tuđman mu je odmah dao najvišu dužnost, u to doba nimalo laku, naoko i nemoguću misiju da postavi na noge Hrvatsku vojsku. A mogao je, da je drukčiji bio, postati Kadijević umjesto Kadijevića.

Nego, prilika je da se progovori o ljudima koje nazivamo šajserima. Daklem, šajseri su u to doba, ali i poslije, pa i danas, oni ljudski plićaci kojima nikada ništa nije dobro i nitko im ne paše, ali sami nikada ništa ne će uraditi. Tus im nije odgovarao jer je bio na visokom vojnom položaju u Beogradu, pa prešao k nama, ali je šajserima bio sumnjiv. Gojko Šušak bio je pak iz „emigracije“, a to je šajserima sumnjivo, jer „znaju oni tko su ti emigranti“. Gotovina im nije pasao, jer je čovjek bio u Legiji stranaca, a „znamo mi tko su oni…“, značajno bi zakrenuli glavom. Markač im je valjda bio nepouzdan, budući da je, kao i Sačić, bio „milicajac“ ili tako nešto. Pa i Tuđman im nije bio po volji, jer je partizančio po zagorskim bregima, i on jugoslavenski general, pa prosim vas, govorili su šajseri, pa ne će nas valjda taj izvesti iz Jugoslavije. Toliko o šajserima, kojih sam se naslušao u životu, a što nisam neke od njih razvalio, zahvaljujem svojem dobrom odgoju i jakim živcima.

U svakom slučaju, bio sam sunčanoga dana u prošlom tjednu na pogrebu generala Tusa, držeći da mi je to dužnost. Uz mene odvažna književnica i novinarka Grozdana Cvitan, članica spomenute Satnije. Nazočni vrhovi države s oba brijega, nešto još živih političara iz onoga davnog vremena, časnici i vojnici iz ovoga, samo jedan kratak govor ali sadržajan, To je moja zemlja Vice Vukova, a na grobu Fala. Da, ona domaća, kajkavska, za Tusa bribirskoga. I prelet zrakoplova.

Koristim priliku, kad sam već na rastresenom Mirogoju, da vidim ima li štete – grob moje majke i njezinih roditelja nalazi se odmah pokraj velikoga križa koji je navodno nenamjerno srušen pa ga sada navodno restauriraju. A nije bio rušen, namjerno ili nenamjerno za cijeloga života krepanoga komunizma. Čudno. No dobro, na grobovima u blizini nema tragova, ostali su cijeli, kao i u potresu. Radovi na crkvi Krista Kralja još će potrajati, dugo, a Arkade nisu ni dodirnute, opkoljene žičanom ogradom čekaju bolja vremena ili bolju gradsku upravu. Iza žice je i Herman Bolle, gleda tužno i misli si svoje.

Vraćam se dolje u Zagreb, koji isto tako izgleda žalosno. Na trenutak pomislim da možda i ne bih trebao dolje, kao što sam savjetovao jednom poznatom postarijem sveučilišnom profesoru nakon nekoga sprovoda, to jest upitao sam ga isplati li mu se uopće silaziti s Mirogoja. Bilo je to zadnji put da sam se tako glupo šalio, jer je rečeni profesor doista nakon nekoliko dana umro.

A dolje, u Zagrebu, polako ključa predizborna manija, čelnici stranaka japajakaju, a ne stišava se ni postjugoslavenska specijalna akcija protiv Zakona o hrvatskom jeziku. Tako, primjerice, čitam novinski razgovor s nekim glumcem kojega nikada nisam vidio na sceni, moj propust, a vidim da je čovjek već i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti. Bože moj, kako se srozala ta ustanova, ma sjećam se kada su ondje bili Vlatko Pavletić, Spajić, Golik, Babaja, Lonza i Neva Rošić, a sada dakle taj rečeni i slični s vrlo malo časnih iznimaka. I naravno, u intervjuu glumac i profesor čak, između ostalih besmislica, malo dohvati i jezik koji je za takve samo „sredstvo komuniciranja“, ma kakav bio, glavno da se govori, kao da je riječ samo o govorenju, a ne i pravopisanju, a blebetati može svatko kako želi, pa i po budućem zakonu. Nego, detalj: veli glumački profesor da mu je svejedno kaže li se „šta“ ili „što“. Pa jest, u kavanskom blebetanju, ali zato postoji norma koja kaže „što“, jer nismo štakavci, a nismo na kraju krajeva ni štokavci, nego i kajkavci i čakavci, a štokavski smo uzeli (ne mi, oni jako pametni) samo kao podlogu za opći hrvatski književni jezik i tu su nas istočni teroristi dočekali. Ovi umetnici kao rečeni glumački profesor isto bi tako mogli kazati da se ne treba reći kaj nego može i kuj, što je uostalom već promovirao Kumpić iz Smogovaca. Zlatna formula kuj-čuj-šta.

Svega ima na svijetu, a ljudi ko ljudi, premda nisu svi šajseri, ali ipak moraju na zahod s vremena na vrijeme. Za njih je stranka Odrast koju su birali Zagrepčani, postavila kemijske zahode ispod repa konja bana Jelačića. Ni to nije slučajno, rečena je sekta izravni nastavak one koja je raspilila bana, a kako se sada ipak ne usudi, dosjetila se kako poniziti onoga koji je u svoje doba vratio nešto samosvijesti hrvatskom narodu i hrvatskoj vojsci. Nije to jedina afera ovih dana, ima i ona sa srbijanskim glumcem koji je na svojemu Jadranskom moru, u Zadru ili gdje, puštao cucka među kupače i vrijeđao hrvatske policajce, ali nije zadržan u pritvoru nego blago novčano opaljen. Kada se dočepao slobode u slobodnoj Srbiji, iz sigurne je daljine izvrijeđao Hrvate na pasja kola, spominjao i Bleiburg, hrvatske majke i njihovu kopilad, te Francetića. Nego, nije taj svat samo glumac nego se bavi i politikom u Pokretu slobodnih građana, koji je očito više pokret Slobinih građana. Netko se tomu i dosjetio, pa je glumački politik dobio zabranu ulaska u shengenski prostor, ne znam je li i pas. Nije jasno zašto je taj lik izabrao Zadar po kojemu su njegovi nemilice tukli u ratu. Mogao je otići među svoje na Brijune ili Brione, kupati se i on i pas, pa nešto i zaraditi. I da se razumijemo – pas nije kriv. Ja volim životinje, imao sam (prije čuvenoga Tora, koji je, uzgred rečeno, dobio buhe) divnoga velikog psa koji se volio kupati, a nije volio ljude koji su trčali po stazi iznad kupališta. Neki od njih u tim su situacijama postavljali svjetske rekorde, nikada zabilježene. No, velim, volim životinje, velike i male, s buhama ili bez njih, a osim pedofila mrzim najviše zoofile poput onoga koji radi u Europskom parlamentu ili gdje, a Belgija ga ne želi izručiti makar postoje jasni dokazi, snimke, da je mučio, zlostavljao i silovao jadne pse, što valjda Belgija bolje podnosi. I gdje je ta pravna stečevina Unije, koju smo mi s mukom preuzimali, je li se stečevina izgubila putem do Grčke, recimo, gdje i dalje čame naši dečki unatoč svim pravnim normama i običajima, njih stotinu na koje polako zaboravljamo (ne svi) umjesto da Vlada danomice i sve oštrije postavlja pitanje Grcima. Glede Grka, u Hrvata su o njima postojale i postoje dvije uzrečice – buni se kao Grk u apsu, a druga dužan kao Grčka, tako je govorio moj djed. Čame hrvatski mladići, hrvatski državljani u grčkim zatvorima bez suda i presude, baš kao da su došli u ruke komunistima 1945. i nadalje. No dobro, Grci ih valjda ne će ubiti, ali sve je drugo isto. Mi, pak, i srbijanske zločince dovodimo prvo ipak na sud, nakon samo trideset godina i više, a oni se na sudu smiju preživjelim žrtvama. (Napomena: televizija daje sliku i ton žrtve koja oprašta zločincu, ali ne i prvi dio iskaza žrtve o mučenjima koja je podnijela. Da se ne talasa u odnosima s prijateljskom Srbijom, koja od vremena kada je bila neprijateljska nije napredovala ni za milimetar, štoviše, samo čeka Putinovu pobjedu u Ukrajini, koju srećom ne će dočekati. Ponor u koji je upala Srbija dubok je kao onaj iz kojega upravo izvlače nesretnoga speleologa. Ponor iz kojega muklo reži mržnja prema Hrvatima osobito, ali ne samo njima.)

Imamo mi u Hrvatskoj i drugih problema osim onih koje nam prave susjedi iz pakla, premda i tu imaju prste. Migranti ne dolaze iz susjednih ni podsusjednih zemalja nego izdaleka, ali preko njih prelaze, ruta ih vodi preko dijelova Hrvatske gdje je naša zemlja najtanja zahvaljujući Turcima i bečkim budalama. Slunj, okupiran u ratu, opet je okupiran, vidio sam na svoje oči, a sada bi trebao biti uspostavljen centar blizu Krnjaka ili negdje ondje, da migranti ne lutaju. Mladi, snažni migranti s mobitelima, hoće dalje na zapad, da pojačaju ionako već jaku i mnogobrojnu azijsku i afričku populaciju, što sve skupa neodoljivo podsjeća na prognoze Samuela Huntingtona o neizbježnom sukobu civilizacija. Europski političari ne znaju za Samuela ili se prave blesavima. Kao što su u energentskom smislu dopustili sebi da ovise o Rusima pa se našli u čudu, tako će biti i u ovom slučaju, samo se bitke ne će voditi (Hans K.) „uzduž kulturalnih prijelomnih crta“ nego točkasto, iznutra.

Isprika

U prošloj kolumni nisam točno napisao prezime kroatista Leopolda Auburgera. Promašio sam samo jedan samoglasnik, ali i to je dovoljno za ispriku. Do sada sam u Hrvatskim kronikama često spominjao Auburgera, valjda uvijek ispravno, pa ne znam što mi se dogodilo. Inače, gospodina Auburgera cijenim i poštujem, dragocjen je promicatelj hrvatskoga jezika i hrvatske kulture. Osobito mi se svidjela njegova formulacija koja nadopunjuje onu o hrvatskom standardnom jeziku. Auburger, naime, u svojim osvrtima piše – svehrvatski standardni jezik.

Kad smo već pri jeziku: jedna od (velikih) zamjerka prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku jest i ta što nema sankcija. Svi drugi u zakonima i svojima jezicima imaju propisane kazne, i to paprene. Zašto mi ne ćemo imati? Razlog je kmetski mentalitet hrvatske politike, joj, pa ne ćemo valjda kažnjavati, što će reći o nama (tko?). I kako bi na to reagirala najavljena Srpska TV Zagreb, nova nimalo lukava provokacija.

Ima još vremena za konačni tekst Zakona, još se mogu ugraditi sankcije. Ako ne prije, onda kao amandman u trenutku kada zakon bude razmatran u Hrvatskom saboru.

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo