30. obljetnica krvava pira Armije BiH u Grabovici Masakr „vojske koja nije pravila zločine“

Brojni, nerijetko i iznimno monstruozni, zločini obilježili su rat u Bosni i Hercegovini. Međutim, onaj u Grabovici od prije evo 30 godina posebna je, gotovo, čak i za naše neprilike, nevjerojatna priča. Stanovnici toga malenoga sela nedaleko od Jablanice u svoje su kuće, vjerujući kako je to, kao što je tvrdilo službeno Sarajevo, uistinu Armija Bosne i Hercegovine, primili vojnike koji su u njihovu selu bili stacionirani od svibnja do rujna.

Nezapamćeno!

A onda, u noći između 8. i 9. „gosti“ su, poput bijesnih pasa, upali u hrvatske kuće i na najokrutniji način ubili 33 civila. Najstarija je žrtva Marko Marić koji je imao 87, a najmlađa Mladenka Zadro koja je imala četiri godine. Zločinci su ubili i djevojčičinu majku Ljubicu, oca Mladena, djeda Ivana i baku Matiju. Njezina dva brata, 11-godišnji Goran i 13-godišnji Zoran, spasili su se bijegom u šumu. Ta će dva dječaka kasnije svjedočiti o ovome pokolju i, u biti, spriječiti da ga oni koji su ga počinili i ponajprije oni koji su ga, po svojoj prilici iz Sarajeva, naredili – zataškaju. Baš, uostalom, kao i brojne druge zločine nad Hrvatima. O čemu, među inima, svjedoči izjava u to doba još prvoga u Bošnjaka u travnju prošle godine.

„Armija BiH bila je vojska koja nije pravila zločine. Takav narod koji je užasne zločine pretrpio, a nije ih uzvratio, povijest nije upamtila“, izjavio je Bakir Izetbegović. Budući da je riječ o eklatantnoj neistini, protiv predsjednika SDA i tadašnjega zamjenika predsjedavajuće Doma naroda BiH, dužnosnici HRS-a, s predsjednikom Slavenom Ragužem na čelu podnijeli su Tužiteljstvu BiH kaznenu prijavu. Baš kao što su učinili i godinu ranije u slučaju Izetbegovićeva pobočnika Šefika Džaferovića za isto kazneno djelo.

Rečeni tandem, ne samo da je dokazani negator zločina koje je počinila ABiH, nego (još) ustrajno glorificiraju vojne „uspjehe“ u mjestima gdje su ljudi mučeni, silovani i ubijani samo zbog nacionalne i vjerske pripadnosti. Međutim, Tužiteljstvo BiH nije se udostojalo niti odgovoriti na prijavu hrvatskih republikanaca.

Dronovi rano lete

Malo kasnije, u srpnju prošle, izborne godine na predizbornome skupu u Hadžićima Izetbegović I. bljesnuo je, sad već, glasovitom porukom: „Prebrojali smo se – i koliko lovaca imamo, i koliko mladih ljudi, i koliko imamo instruktora na dronovima, i tako dalje. Neću dalje, ali samo da znate!“ Jasno, uznemirio je ovim u biti ratnim trubama dio javnosti pa je, pod pritiskom, imao potrebu pojasniti ovaj svoj poklič. I, kako to obično biva – baš kao i Muju – (na)ružili su ga što se vadio. Sve dok ga Husein ef. Kavazović nije, potkraj prošlogodišnjega srpnja na Danima bosanske duhovnosti – Karići 2022., abolirao podviknuvši: „Ovih dana čujem glasove koji kažu što nas to prebrojavaju. Želim vam ovdje sasvim iskreno kazati da se nismo prebrojavali onda kada je trebalo da se prebrojavamo, ne bismo ovdje danas bili. Ovo mjesto bi bilo u nečijim tuđim rukama. Jašta nego ćemo se prebrojavati.“

Odgovorio im je prošle godine u Grabovici mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić na 29. obljetnicu masakra „vojske koja nije pravila zločine“.

Prebrojavanje – jašta!

„Dok danas ovdje učimo slušati, paziti i čuvati i dok na ovom mjestu brojimo 33 žrtve mržnje, koje svojom okrutnom smrću poručuju: ‘Nikada više rata i ubijanja!’, u svom okruženju čujemo, nažalost, ponovno neke čudne prijeteće, ratnohuškačke, šovinističke poruke i čudna prebrojavanja. Trebamo li se prebrojavati? Što bismo to i koga trebali prebrojavati? Ako se već prebrojavamo, onda to učinimo na pravi način.

Prebrojimo da je u ratu u Bosni i Hercegovini poginulo 101 040 ljudi, od čega 38 239 civila (31 107 Bošnjaka, 4 178 Srba, 2 484 Hrvata i 470 ostalih) i 57 701 vojnik (30 906 Bošnjaka, 20 775 Srba, 5 919 Hrvata i 101 ostali). Među poginulima bilježi se 86 039 muškaraca, 9 901 žena i 5 100 osoba za koje nije upisan spol. Najviše je žrtava, 44 204, bilo 1992.“, kazao je biskup Petar u svojoj propovijedi dometnuvši kako je za vrijeme Domovinskog rata „neprijateljska“ susjedna država Hrvatska primila oko 450 000 registriranih i oko 100 000 neregistriranih izbjeglica iz BiH, odnosno ukupno preko 800 000 izbjeglica i prognanika, što je broj koji je ravan iznosu od 20% pučanstva Republike Hrvatske.

„I naravno da se svako zdravorazumsko biće pita kako je moguće da se susjednu i prijateljsku zemlju naziva neprijateljskom, a u isto se vrijeme ističe kako je ‘Hrvatska primjer u Europi i svijetu u pogledu slobode, blagostanja, poštovanja i prava muslimana’“, poručio je (tada…) aktualnim (pre)brojačima i sarajevskim kroatofobima naglašavajući kako sve to zapravo svjedoči da smo duboko shizofreno društvo i da nam je nužna obnova pameti i srca.

A koliko je propovjednik iz Grabovice u pravu, svjedoči slučaj predstave Uspavanka za Mladenku Mostarskog teatra mladih čiji je osnivač i voditelj Sead Đulić. Taj je, inače, bivši časnik bošnjačke Armije svjedočio za Katolički tjednik kako je za masakr u Grabovici doznao odmah u rujnu, ali i kako nije znao sve činjenice. Znao je, međutim, da su zločinci došli iz Sarajeva. Kasnije će, međutim, doznati kako je riječ o Ćelinim i Cacinim vojnicima, baš kao što su svjedočili i Goran i Zoran Zadro.

Zlo je došlo iz Sarajeva

Đulić kaže kako ga je Grabovica godinama mučila, i zbog, veli, žrtava i zbog toga što je ta hrvatska tragedija opterećivala odnose u Mostaru. Predstava i jest zbog toga nastala te je prikazana na 25. obljetnicu zločina. I, odmah potom i on i njegov Teatar bili su izloženi napadima i pitanjem: Kada ćete raditi predstavu o Vranici?! „Nije problem da ja radim predstavu o Vranici ili Ahmićima, ali to ne bi imalo isto značenje i istu težinu kao kada bi to uradilo hrvatsko kazalište“, kazao nam je Đulić, zadovoljan, ipak, što je Uspavanka igrana u Mostaru, Banjoj Luci i Cetinju… a COVID-19 spriječio ju je da nastavi svoj teatarski život.

Do Sarajeva se, međutim, teško probijala, iako je prvotna ideja bila da bude igrana na MESS-u u okviru programa Modul memorija. Đulić tvrdi kako je ravnatelj toga festivala Nihad Kreševljaković gledao mostarsku predstavu i nakon toga kazao kako će nastupiti na festivalu. Kasnije je, međutim, objasnio da ipak neće jer je promijenjen koncept u koji se eto Uspavanka (više…) ne uklapa. Istina, ta je predstava igrana u okviru Sarajevske zime, ali, tvrdi Đulić, gotovo bez publike jer medijski nije bila adekvatno najavljena. „Bilo je istina nešto gledatelja, ali ja sam očekivao više osoba iz javnog, osobito političkog života… Jer zlo u Grabovicu i jest došlo iz Sarajeva. I zato Uspavanka i jest više od predstave“, drži voditelj MTM-a.

Lukava i ostale strategije

Baš, uostalom, kao i što je Grabovica više od zločina. I zbog gore rečene okolnosti da su zločinci masakrirali civile s kojima su zapravo četiri mjeseca dijelili ratnu sudbinu, ali i zbog činjenice da su cijenu za svoja nedjela platili zapravo samo izvršitelji, sudovi u BiH osudili su petoricu pripadnika Armije BiH na zatvorske kazne, a žitelji Grabovice kažu kako su njih petorica osuđeni samo zbog ubojstva dviju obitelji. Enesa Šakraka, bivšeg pripadnika Devete motorizovane brigade ABiH, Županijski sud u Sarajevu osudio je na deset godina zatvora zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, dok je Mustafa Hota na istom sudu osuđen na devet godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić, a obje presude su izrečene nakon sporazuma o priznanju krivnje.

Na po 13 godina zatvora osuđeni su Nihad Vlahovljak, Haris Rajkić i Sead Karagić pred Županijskim sudom u Mostaru zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro, odnosno Ivana, Matije i Mladena, a Vrhovni sud Federacije BiH kasnije je potvrdio ovu presudu. Po zapovjednoj odgovornosti za ovaj se zločin na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) sudilo bivšem načelniku Stožera Vrhovnog zapovjedništva ABiH Seferu Haliloviću, ali je 2005. oslobođen krivice uz obrazloženje da nije imao stvarnu kontrolu nad postrojbama koje su počinile zločine u Grabovici, niti je utvrđeno da je Halilović bio zapovjednik operacije Neretva 93.

Zanimljivo je, međutim, kako je taj kontroverzni general (i političar) prije negoli se predao Tribunalu, u emisiji radija Glas Amerike svjedočio kako su Alija Izetbegović i general Rasim Delić znali za ovo zlodjelo te da su, poglavito Delić, činili sve da ga zataškaju. Halilović nije stao samo na „usmenoj predaji“, nego je svoja saznanja o Grabovici publicirao u knjizi Lukava strategija, izazvavši bijes većega dijela bošnjačke javnosti. Inače, Delić, Halilovićev nasljednik na mjestu načelnika Generalštaba ABiH, nepravomoćno je 15. rujna 2008. u Haagu osuđen na tri godine zatvora. Ali ne za masakr nad Hrvatima, nego za zločine koje je odred El Mudžahid počinio nad zatočenim vojnicima, bosanskim Srbima u razdoblju ’92. – ’95.

Pravda po Silajdžiću

Preminuo je 2010. i ukopan je na Šehidskom groblju na Kovačima (gdje i zloglasni Caco…), a Haris Silajdžić održao je dirljiv govor. „General Delić bio je prisiljen nastaviti borbu i nakon završetka agresije na BiH. Nije se borio samo za svoju nevinost, borio se i za pravdu“, kazao je tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH koji je u prosincu 2007. u Predsjedništvu službeno primio Delića nakon što je pušten na privremenu slobodu, uz obrazloženje kako (još) nije osuđen.

Slijedom čega je bjelodano kako je i Izetbegović II. danas potpuno na Silajdžićevoj crti te kako je teško očekivati pravdu za „grabovičke mučenike“. Baš kao što su mali izgledi – u takvom jednom ozračju bezočnoga patvorenja povijesti i nijekanja dokazanih zločina – da će obitelji 17 žrtava doznati gdje su im grobovi kako bi im makar svijeću mogli zapaliti.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo