Takozvani muštuluk…/Bomba iz Strasbourga zapravo je – dimna

Kovačević se, usred pobjedničke euforije, legitimirao kao (i) Bosanac i Hercegovac. Dva, dakle, u jedan! A bio je, kažu, povremeno (kako kad) i Hrvat i Srbin. Uz to ima i Domovnicu. Zahvaljujući, eto, tome savjetniku iz Titine 16 možemo, neki i nostalgično, govoriti o BiH kao Jugoslaviji u malom. K’o nekad…

Usprkos tomu što je presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu po apelaciji Slavena Kovačevića šesta po redu koja je utvrdila kako je Bosna i Hercegovina kršila ljudska prava u procesu izbora za funkcije u državnim institucijama vlasti, taj se savjetnik člana troglavog bh. državnog vrha – čije ime bolje je ne spominjati – prometnuo u zvijezdu dana. To što pet prethodnih nije implementirano, a i ova Savjetnikova ima šansu kao i one prije, nije utjecalo na euforiju. Naprosto, Slaven je – slavljen! K’o (nekad) Sava Kovačević!

Slavlje – frontalno!

I, dakako, ponijelo je Kovačevića, ne Savu nego Slavena, to što je, evo, izašao iz sjene svoga šefa te je gotovo uzviknuo: „Ovo je moja pobjeda nad Schmidtom, srušen je koncept legitimnog političkog predstavljanja.” Ispalio je to na konferenciji za novinstvo legitimirajući se kao Bosanac i Hercegovac, što, tumači, nije isto što i etnička pripadnost. To su (već) ljudi posebna kova!

Mora mu se vjerovati, kad je riječ o etničkoj pripadnosti tu za njega nema tajni a ni limita. Kako, naime, tvrdi izaslanica srpskog naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Snježana Novaković Bursać, Slaven ima hrvatsko državljanstvo, nekada se izjašnjavao kao Hrvat, a, po potrebi, i kao Srbin. A mogao bi – legitimno! – i kao Jugoslaven. Kao Slaven, naime, ima sve predispozicije. Uostalom, nije li BiH (bila…) Jugoslavija u malom?!

A pri tomu iz Fronte (tzv. hrvatskoga člana koji je u Hrvata osoba non grata) egzaltirano poručuju kako je vijest iz Francuske zapravo kruna njihove desetljetne borbe za jednakopravnost građana Bosne i Hercegovine. U biti, ne slave ni Kovačević ni ostala sljedba Onoga Čije Ime Bolje Ne Spominjati (u daljem tekstu OČIBNS) pobjedu nad visokim predstavnikom i OHR-om, nego prije svega nad Hrvatima te mogućnost – istina neveliku – da država (mora…) prijeći na građanski koncept kao temeljni princip.

Preglasavanje ludom radovanje

I bez obzira što se rečeni hrvatski državljanin i povremeni Hrvat svojom aplikacijom koncentrirao prije svih na najmalobrojniji konstitutivni narod, odmah – čak i dok vijest iz Strasbourga nije bila službena – raskrinkali su ga – Srbi. „Ako je netko imao plan nakon majorizacije hrvatskoga naroda u BiH majorizirati i srpski, prevario se“, poručio je povremenom (i) Srbinu predsjednik SDS-a Milan Miličivić, podsjećajući na kraj prošloga stoljeća kada nas je preglasavanje odvelo u situaciju da „bratstvo-jedinstvo“ raspirujemo drugim, drastičnijim sredstvima.

Može se, dakako, ovaj Miličevićev mali sat povijesti čitati i kao srpski alibi za krvoproliće za koje su (baš) Srbi bili najspremniji, ali činjenica je kako preglasavanje ni u ovome stoljeću nije donijelo ništa dobro. Nikad (ovdje) do pameti!

A upravo je OČIBNS svoje predizborne kampanje temeljio na potrebi da u kolektivnom bh. rukovodstvu bude 2:1 za tzv. probosanske snage. On i Izetbegović II. protiv Dodika, ili Bećirović i on protiv Cvijanović. To što u Titinoj 16 nema Hrvata, dio je, dakako, fronte okupljene oko Temeljne u Bošnjaka. Slijedom čega – jer gdje je Izetbegović II. tu je neizostavno i onaj I. – nije loše podsjetiti na nedavni tekst politologa Tarika Haverića, koji je, inače, još prije 17 godina u magazinu Dani, u tekstu pod naslovom Došao šejtan po svoje… pojasnio (žalostan, doduše…) zašto BiH ne može biti građanska demokracija. A sve to povodom tadašnjeg tvrdoglavog upiranja Stranke za BiH i Harisa Silajdžića za Građansku. (Tko se još ne sjeća himničnoga slogana te stranke 100% BiH?!)…

Kako je Alija obradovao Kadijevića

Haverić je, naime, na portalu Digitalna demokracija podsjetio kako je Izetbegović I. još u svibnju 1990. sveo političke procese na dogovor stranaka koje predstavljaju narode. Što je, veli autor, obradovalo neke… tadašnjega saveznoga sekretara za narodnu obranu Veljka Kadijevića, ponajviše. Taj je general, kojega je Haag, eto, nekako zaobišao, u ona predratna vremena tvrdio kako „svakome narodu treba priznati mogućnost da bira soluciju“. Što je, više-manje, prizivanje Kardeljeva Ustava iz ’74. i glasovitog prava na samoopredjeljenja do odcjepljenja. Što, uvjerili smo se mi stariji, Srbe i pripadajuću im Kadijevićevu J(N)A, nije naročito impresioniralo kad je došlo pet do 12.

No pustimo Brozova pisca Ustava, vratimo se „prvom predsjedniku“. Politička koncepcija Alije Izetbegovića i Veljka Kadijevića odnijela je konačnu pobjedu izglasavanjem Brijunske deklaracije u Skupštini BiH u srpnju ’91., uz, podsjeća Haverić, masovnu potporu SDA. Potvrđeno je tako kako narodi Jugoslavije jedini mogu odlučivati o svojoj budućnosti, čime su se, u biti, etablirali kao glavni politički subjekti.

U Daytonu su pak ustoličeni Bošnjaci, Srbi i Hrvati, dvoentitetska država s tri konstitutivna naroda. Jasno, već i to Tri u Dva, sugeriralo je kako je “zamrznuti konflikt” (tek) pred nama… Dakle, da bi Kovačević i bratija mu iz Fronte mogli slaviti strasburšku presudu kao veliku pobjedu, trebalo bi raspakirati taj mirovni sporazum, poglavito njegov aneks IV., u nas znan i kao – Ustav. A za što nema ama baš nikakvih pretpostavki, posebice u okolnostima kada se, što bi kazao Aleksandar Vučić, u Bosni ni ka(h)va, ne smije popiti bez pitanja stranih veleposlanika. Demontiranje Daytona bio bi golem posao, pri čemu bismo vjerojatno iznova došli do onih (kobnih) 2:1. Samo bi se, budući da se Hrvati i Srbi na spomen Građanske laćaju za samokres/kuburu, nacionalne snage drugačije rasporedile. U tzv. međunarodnoj zajednici za takve nove političke egzibicije nemaju ni vremena ni živaca. Dosta (im) je što su zabrljali u Ukrajini.

Ne znači to, međutim, da Savjetniku ne treba čestitati. Štoviše(!), ne samo čestitka već i zahvala stigla mu je iz „boljeg dijela BiH“. Hvali ga tako kolega-savjetnik (eresovskoga vožda) Milan Tegeltija, jer, veli taj bivši predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, nakon aktualne presude BiH vjerojatno nikad neće ući u EU jer presuda nikad neće biti provedena. A Srpskoj se tamo (i inače vrlo daleko) ionako ne žuru.

Što fali Maorima?!

Hrvati mu, doduše, još nisu ni zahvalili a ni čestitali, ali iz (zapadnog) Mostara je stigla nedvosmislena i očekivana poruka: Legitimnost hrvatskog naroda, kao i svakog drugog naroda, bit će još jače izražena u svim našim zahtjevima oko izmjene Ustava, svih zakona, naravno i Izbornog zakona, tamo gdje se štite kolektivna prava, a to su Domovi naroda i Predsjedništvo, hrvatski će narod birati svoje legitimne predstavnike. Čime je, uz već rečeni „srpski ustanak“, Kovačevićeva strasburška bomba – demontirana. Ostao je samo dim.

Ipak, sjetimo se na kraju jednoga bivšega miljenika probosanske klike, Mile, naime, Lasića, koji se – sve dok se nije svim srcem i dušom priklonio „konsocijacijskoj situaciji“ Uge Vlaisavljevića – prometnuo u neupitnog doktora opće prakse. U jednom je svome sad već starom tekstu, dr. Lasić podsjetio na Willija Kymlicka koji je u studiji Multikulturalno građanstvo ustvrdio da Maori na Novom Zelandu imaju pravo birati bijelca za svog političkog predstavnika ako baš hoće. Ali bijelci nemaju pravo nametati Maorima onoga koga oni smatraju dobrim.

Zašto, dakle, Savjetnik i tzv. probosanska fronta (i s velikim i malim f) ne daju Hrvatima biti makar (kao) Maori?!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo