Đ. Vidmarović/Višeslavova krstionica kao Signum Croatorum

Osvrt na knjigu U potrazi za Višeslavovom krstionicom 

Ante Uglešić: U potrazi za Višeslavovom krstionicom / In Search of Višeslav’s Baptistery, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2022.

Splitska krstionica je jedan od najvažnijih hrvatskih arheoloških spomenika. Njezino datiranje i njezino lociranje tijekom povijesti postali su za mnoge hrvatske i talijanske znanstvenike pravi izazov. Prvi koji je upozorio na ovo čudesno djelo bio je venecijanski muzej Correr još u 19. stoljeću. Kako piše u predgovoru prof. dr. Ante Uglešić, „od tada pa do danas nije prestala znanstvena i stručna pozornost hrvatskih i europskih povjesničara umjetnosti, arheologa, povjesničara književnosti, teologa i znanstvenika drugih struka za tim spomenikom koji je tijekom Drugog svjetskog rata donesen u Hrvatsku i danas se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, gdje je iz Zagreba prenesen 1958. godine.

Višeslavova krstionica je, zapravo, krsni zdenac s imenom kneza Višeslava, kneza koji je još uvijek prikriven velom tajne u hrvatskoj arhivskoj građi. No s vremenom je ova krstionica/baptisterij dobila kultno značenje i postala jedan od najprepoznatljivijih nacionalnih i vjerskih simbola hrvatskoga naroda. Stoga ne čudi što se svaki naraštaj znanstvenika navedenih struka bavio njome, pokušavši razriješiti niz nedoumica i nejasnoća koje su uz ovaj spomenik vezane, zbog čega je neprestano dolazilo do novih razmišljanja i spoznaja o ovom krsnom zdencu. Tako su se i posljednjih godina, u našem naraštaju, pojavile nove teorije o njegovu nastanku i podrijetlu koje su ponovno izazvale niz polemika i kontroverzi. Prof. Uglešić priznaje kako ga je upravo ta činjenica navela na „opsežno bavljenje tim spomenikom i pisanje ove knjige pod simboličkim nazivom U potrazi za Višeslavovom krstionicom”. „Da bih to mogao”, nastavlja profesor, što kvalitetnije napraviti, dao sam se u potragu za novim činjenicama i u tomu sam značajnim dijelom uspio jer su se pojavili novi, javnosti nepoznati arheološki nalazi, povijesni dokumenti i činjenice“ (spac. Đ.V.). Upravo ovo posljednje san je svakog istraživača kako u arheologiji, tako i u historiografiji: doći do građe do sada nepoznate znanstvenoj zajednici. Naš je arheolog uspio multidisciplinarnim pristupom, kako sam kaže, dati sintezu svega poznatog o tom spomeniku. Ono što je njegova posebna zasluga jest, da je nakon temeljite analize svih elemenata na zdencu po prvi puta izvršio i njegovu petrografsku analizu. To do sada nije učinjeno dijelom i zbog nepostojanja tehnike i tehnologije koja bi to omogućila.

Prof. Uglešić nakon višegodišnjeg rada konačno se opredijelio za inačicu naziva ovog arheološkog spomenika koja, po njemu, treba glasiti: „Krsni zdenac iz vremena kneza Višeslava“. Dakle, ne „Višeslavova krstionica“ kao do sada, već zdenac koji je nastao u njegovo vrijeme, odnosno u vrijeme njegove vladavine. Autor se oslanja na tekst uklesan u krstionicu: (Subte/m/pore Vuissasclavo duci). Profesor smatra da je ovo ujedno i signifikacija dokumenta.

U ovoj knjizi autor vrlo racionalno naglašava: „Ne ulazeći u rasprave niti polemike s bilo kojim od istraživača koji su se bavili problematikom tog zdenca, nastojao sam u svemu biti objektivan i temeljem priloženog gradiva donijeti svoj sud o svemu. Koliko sam u tomu uspio ostavljam na procjenu svima onima koji će čitati tekst ove knjige.“

Kao čitatelj koji je diplomirao povijest na FF u Zagrebu, gdje je slušao predavanja Nade Klaić o navedenom zdencu, osobno ga posjetio nekoliko puta i pročitao niz rasprava o njemu, mogu čestitati profesoru Uglešiću. On je smatrao kako na temelju istraživanja i spoznaja do kojih je došao smije, indirektno, ovu dvojezičnu studiju nazvati sintezom. Dakako da smije.

U prvom poglavlju „Otkriće krsnog zdenca s imenom kneza Višeslava i pregled njegove obrade u literaturi“ nalaze se svi historiografski podaci koji su neizmjerno zanimljivi i za prosječnog čitatelja, ali dragocjeni i za studente hrvatske povijesti. Višeslavova krstionica ima zanimljivu i dugu povijest. Od hrvatskih autora prvi je na njezinu važnost upozorio Ivan Kukuljević Sakcinski. Za njega kao i za niz njegovih nasljednika, problem je bio u imenu kneza Višeslava, jer je nastala dilema radi li se o zahumskom županu Višeslavu, ili o knezu istog imena o kojemu piše i veliki povjesničar Šafarik. Treća je bila teza kako se iza ovog imena krije srpski knez Vojislav iz 7. stoljeća, itd.

Franjo Rački, veliki autoritet u hrvatskoj historiografiji svoga vremena, prvi je došao do važne spoznaje kako je navedena krstionica nastala u Ninu, a ne u Italiji. Drugo, njegova je pretpostavka kako je Višeslav jedan od vladara iz hrvatske narodne dinastije. On je pretpostavio da bi to mogao biti nepoznati knez koji je vladao u vremenu između Muncimira i Tomislava.

Jedan od najvećih autoriteta u našoj historiografiji, Ferdo Šišić, „službeno“ je uveo Višeslavovu krstionicu u hrvatsku historiografiju, smatrajući ujedno kako je riječ o prvome poznatom pokrštenom hrvatskom knezu u Primorskoj Hrvatskoj.

Vrlo je zanimljiva povijesna priča o konačnom povratku krstionice u Hrvatsku. Veliku ulogu u tome imao je poznati profesor Ljubo Karaman, sa stručnog aspekta, a najzaslužniji za dolazak krsnog zdenca u Hrvatsku bio je zagrebački nadbiskup te kasnije kardinal, Alojzije Stepinac. Uz njega i tadašnje državne vlasti diplomatskim putem su sve učinile kako bi se taj spomenik vratio u Domovinu. Talijanska strana je zapravo trgovala. Za njima nevažan arheološki artefakt dobili su što su i tražili – dvije Carpaccijeve slike koje su bile u posjedu Strossmayerove galerije u Zagrebu. Kardinal Stepinac je venecijanskom patrijarhu uručio Promemoriju o krstionici kneza Višeslava koja se nalazi u zavičajnom muzeju u Veneciji. U njoj je otvoreno naglasio kako ovaj spomenik „za Veneciju nema nikakvu vrijednost, a za hrvatski je narod od neprocjenjive vrijednosti“.

Nakon Drugog svjetskog rata nastavilo se proučavanje krsnog zdenca. Nastale su dileme oko njegovoga podrijetla i datacije. Profesor Uglešić uredno podastire sve hipoteze o tome. Najviše začuđuje teza poznatog akademika Nikole Jakšića o tome kako je Višeslavova krstionica „povezana s određenim brojem spomenika sličnih oblika koji su sa sigurnošću nastali u Veneciji u 9. st. i vezani su samo uz taj grad“. Ovako daleko nisu išli ni talijanski istraživači. U drugom dijelu studije autor proučava, odnosno analizira, opis krsnog zdenca s imenom kneza Višeslava.

Treći dio studije tiče se arheoloških istraživanja kompleksa crkve sv. Ansela u Ninu. Zanimljiva su istraživanja provedena od 1995. do 2005. godine.

Četvrto poglavlje je historiografski rad jer se tiče pisanih povijesnih izvora i literarnih zapisa „za krstionicu s kamenim krsnim zdencem u kompleksu crkve sv. Ansela u Ninu“. Radi se o stručnom djelu, po meni namijenjenom znanstvenoj zajednici i studentima.

Šesto poglavlje nosi zanimljiv naslov: „Rasprava“. Prof. Uglešić piše: „Iz većine tih zapisa postaje razvidno da se krstionica nalazila sa sjeverne (burne) strane katedrale. Definitivnu potvrdu za to dala su revizijska arheološka istraživanja provedena tijekom 2001. godine. Njima su ujedno napokon riješene sve dotadašnje dileme i nedoumice ne samo oko položaja krstionice nego i njezina izgleda.” Upravo ova činjenica čini ovu studiju posebno značajnom za hrvatsku srednjovjekovnu povijest. U nastavku profesor Uglešić odlučno zaključuje: „Arheološkim istraživanjima utvrđeno je da je prostor krstionice kao aneks nastao u ranokršćanskom vremenu, odmah nakon gradnje crkve s poligonalnom apsidom i lezenama. Za njegovu izgradnju korišten je dijelom zid starije antičke građevine, dok su dva poprečna zida dodana. Kako je to već istaknuto, velika je vjerojatnost da je taj prostor već koncem 6. ili na samom početku 7. st. bio u funkciji krstionice, jer je na njegovom sjevernom dijelu pronađena zidana konstrukcija otprilike pravokutnog oblika s po sredini uvučenim ulaznim dijelom s izrazito debelim slojem hidraulične žbuke. U vrijeme doseljenja Slavena/Hrvata prostor krstionice doživio je zasigurno razaranja kao što je to bio slučaj s drugim dijelovima crkve. Obnova crkve i krstionice započela je najvjerojatnije u vrijeme kneza Domagoja (864.-876.), a dovršena za vladavine kneza Branimira (879.-892.), to jest u vremenu kada je Nin izabran za prijestolnicu i sjedište hrvatskog biskupa…

Ninska krstionica najvećim se dijelom spominje u sačuvanim kanonskim vizitacijama (pohodima) katedrale – Visitatio canonica. Te nam vizitacije, počevši od one najstarije poznate (iz 1499.), sačuvane samo u prijepisima, zorno prikazuju stanje krstionice, a dijelom i krsnog zdenca od konca 15. pa sve do sredine 18. stoljeća. Uslijed opasnosti od osmanlijskih osvajanja, Nin je u dva navrata od strane mletačkih vlasti paljen i rušen, prvi put 1570., a temeljito u drugom navratu 1646., kada je i katedrala u potpunosti spaljena. Nakon rušenja slijedile su obnove, međutim one prvenstveno zbog oskudnih financijskih sredstava nisu uvijek bile temeljite, što je vidljivo iz opisa krstionice pa su često nalagane radnje za otklanjanje u liturgijskom smislu uočenih nedostataka (…).

Nakon što je biskup Ivan Manola u vizitaciji obavljenoj u travnju 1710. naložio da se u roku 6. mjeseci ima napraviti novi krsni zdenac i postaviti uz glavni oltar, to je i učinjeno te se u dijelu idućih biskupskih vizitacija jasno razlučuje stara i nova krstionica. Stara je krstionica odnosno kapela sv. Ivana nakon toga konstantno zapuštana i prepuštena propadanju, a često je služila kao odlagalište leševa, što je kod vizitatora izazivalo žestoka negodovanja, te su naređivali uređenje krstionice i pokop leševa u zemlju ili njihovo privremeno polaganje pod zvonikom. (…)

Autentičnost svih tih podataka u potpunosti su potvrdila arheološka istraživanja prostorije sjeverno odnosno sjeveroistočno od crkve 2001. godine, tako da sada zaista nema mjesta njihovu negiranju kao što je to u više navrata dosad bio slučaj. Ostaci pilona u toj prostoriji koji su nosili polukružni svod i ujedno oblikovali četiri niše (kapelice) su pronađeni a njezina podnica je za oko jedan metar niža u odnosu na prag nekadašnjeg ulaza, što odgovara silasku u nju preko pet stepenica! Iz svega proizlazi da je izvorni autor teksta krstionicu osobno vidio prije njezina rušenja 1746. ili je pak koristio podatke od nekog drugog očevidca.

Jedan od ključnih razloga zašto krsni zdenac s imenom kneza Višeslava treba uistinu povezati s Ninom i ninskom katedralom jesu tragovi tamnih masnih naslaga na njemu koje su očito izravna posljedica dugotrajne izloženosti vatri i dimu. Isto tako izrazita izglačanost njegovih stijenki, s vanjske i unutrašnje strane mogla je nastati samo ustrajnim poliranjem, a drugih razloga za takve radnje osim pokušaja temeljitog čišćenja od naslaga čađe ne bi trebalo biti. Ninska katedrala prije negoli je zapaljena 1646. dupkom je napunjena drvima, osim kapele sv. Marcele (danas kapela Gospe od Zečeva) u kojoj je održana posljednja misa netom prije zapaljenja (…)

Kada je krsni zdenac koji se nalazio u krstionici ninske katedrale točno otuđen i odnesen iz Nina teško je reći sa sigurnošću. Je li to bilo nakon rušenja krstionice 1746. ili je to moglo biti i ranije? Zadnji spomen krsnog zdenca u ninskoj prvostolnici u Staroj krstionici u apostolskim vizitacijama nalazimo u vizitaciji biskupa Bernarda Leonija iz 1727. U svim kasnijim sačuvanim vizitacijama nema spomena toga krsnog zdenca što ne mora značiti da on tamo nije više i bio. Ipak, temeljem svih okolnosti treba ostaviti mogućnost njegova odlaska iz Nina i nešto ranije od 1746.“

U podrubniku prof. Uglešić dodatno objašnjava: „Vjerojatni dolazak krsnog zdenca u samostan na Giu Decci u Veneciji mogle su zabilježiti samostanske kronike koje su se za svaku kalendarsku godinu uredno vodile. U nadi da bih mogao takve podatke pronaći u tim kronikama uputio sam se u Veneciju u kapucinski samostan na Giu Decci i arhiv Venetske kapucinske provincije u Mestreu.“ Odgovor je bio da su sve dokumente odnijele francuske okupacijske trupe tijekom njihova boravka u tom samostanu. Profesor se nadao pronaći te dokumente u državnom arhivu Venecije, ali ondje ih nije bilo.

Za našu znanost važan je ulomak Uglešićeve studije „O dataciji i radioničkom podrijetlu krsnog zdenca“. Profesor se dao u temeljitu analizu. Izdvajam dijelove te analize: „Treba naglasiti da je ukras samog križa svakako najsignifikantniji za preciznu dataciju te se tipološko-stilski može povezati s drugom polovicom odnosno posljednjom četvrtinom 9. stoljeća.“ Profesor je ustanovio kako se načinom obrade krstionica može povezati s Benediktinskom klesarskom radionicom iz vremena kneza Branimira. Osim toga, „tipološki, izgledom i načinom izrade, križeve srodne odnosno gotovo identične onom na krstionici s imenom kneza Višeslava, nalazimo na ulomku ambona iz biskupije – crkvine kod Knina, ulomku ambona iz Bribira, zabatima ograda svetišta Biskupije, stupova i Uzdolja kod Knina. Profesor zaključuje da su „u takvoj radionici mogli biti izrađeni bilo koji reprezentativni primjerci predromaničkog kamenog crkvenog namještaja, pa prema tomu i krsni zdenac s imenom kneza Višeslava, a s obzirnom na iznimno veliko značenje za kršćansku zajednicu gdje je trebao biti postavljen za očekivati je da je radi toga i njegova izradba bila povjerena upravo toj najkvalitetnijoj klesarskoj radionici… Predložak za izradu vjerojatno je dao sam svećenik Ivan, a pri tome su mu mogli pomoći i benediktinski redovnici iz ninskog samostana sv. Ambroza.“ Slijedi zaključak koji mi se čini potpuno logičan: „kao uzori vjerojatno su poslužili neki primjerci karolinške umjetnosti s prostora sjeverne Italije koje su sudionici u izradi predloška vjerojatno uživo i vidjeli“. U zaključnim razmatranjima prof. Uglešić, na neki način polemizira sa svojim prethodnicima koji su imali drugačije mišljenje. On piše: „Tipološko-stilskom analizom i usporedbom s drugim artefaktima predromaničkog doba utvrđeno je da krsni zdenac s imenom kneza Višeslava pripada razdoblju zadnje četvrtine 9. st. Njegovo podrijetlo nije venecijansko kako je to dosad smatrao znatan broj istraživača koji se njime bavio. Radioničko podrijetlo u kojemu je on nastao treba tražiti u krugu domaće tzv. Benediktinske klesarske radionice iz vremena kneza Branimira.“

Slijedi podatak koji je bitan za multi znanstveni pristup problemu: „Petrografska analiza pokazala je da je krsni zdenac isklesan iz prokoneškog mramora, a s obzirom na to da trgovina takvim kamenom u vremenu ranog srednjeg vijeka nije bila razvijena kao što je to bio slučaj u antičko doba, može se pretpostaviti da je za takvu namjenu iskorišten spolij (vjerojatno dio baze s neke od rimskih monumentalnih građevina u Dalmaciji, moguće i samog Nina).“

Slijedi rješavanje još jednog važnog pitanja, a to je o svećeniku Ivanu i knezu Višeslavu. Profesor Uglešić zaključuje: „S obzirom na to da ime kneza Višeslava osim na mramornom krsnom zdencu nije zabilježeno nigdje drugdje, brojni su se istraživači povodili za tim da je ta zdenac povezan s najranijim razdobljem pokrštavanja Hrvata i zbog toga su Višeslava smatrali jednim od najranijih poznatih knezova i moguće prvim pokrštenim vladarom.“ Autor naše knjige ima nešto drugačije mišljenje: „U smislu toga treba naglasiti da krsni zdenac s imenom kneza Višeslava jest vezan uz (po)krštavanje Hrvata, međutim, treba ga gledati u jednom sasvim drugačijem kontekstu nego se to dosad činilo. Pokrštavanje doseljenih Slavena kroz Hrvate na prostorima na kojim je nastala ranosrednjovjekovna hrvatska država bio je vrlo složen proces koji je trajao više od jednoga stoljeća i povezan je s različitim čimbenicima. Za razdoblje početaka pokrštavanja odnosno 8. st. odgovore može dati uglavnom samo arheologija, dok za vrijeme 9. st. raspolažemo dijelom i pisanim povijesnim vrelima. Treba istaknuti da je cijelo razdoblje pokrštenja Slavena / Hrvata na navedenim prostorima povezano zapravo s borbom rimske i carigradske crkve za prevlast nad tim područjem, a sve je to rezultiralo i priklanjanjem pojedinih hrvatskih narodnih vladara (knezova) Istoku ili Zapadu.“ (…)

Vrlo je zanimljiva diplomatska komunikacija između naših kneževa i Rima. Prof. Uglešić kaže kako je „komunikacija između kneza Domagoja i ninskog klera s jedne i rimskih papa s druge strane, sudeći prema sačuvanim povijesnim dokumentima, tekla preko uglednog svećenika Ivana koji se spominje u pismu pape rimskog Ivana (882.-892.) datirana u konac 874. ili prvi mjesec 875., a sačuvanom u prijepisu iz 12. stoljeća.“ Po mišljenju prof. Uglešića svećenik Ivan je bio vezan uz dvor hrvatskih narodnih vladara, a kao zajednički pouzdanik hrvatskih knezova i pape. On je imao zadaću oformiti Ninsku biskupiju. Nakon niza peripetija „biskupija se nakon toga trebala oformiti za vrijeme Domagojevih nasljednika odnosno sinova, odnosno za vrijeme Višeslava koji bi po svemu sudeći to trebao biti. Prof. Uglešić upravo svećeniku Ivanu pripisuje zasluge za osnutak biskupije i crkve upravo tada posvećenu sv. Anselmu, a za koju je dao naručiti, jer je bio uvjeren kako će postati katedrala, monumentalni krsni zdenac. Biskupija je osnovana tek s dolaskom na vlast kneza Branimira, 879. godine, a đakon Teodozije postao je prvi ninski biskup.

Na kraju studije prof. Uglešić upozorava: „Temeljem svega iznesenog u ovoj knjizi, simboličnog naslova U potrazi za Višeslavovom krstionicom treba konstatirati da okolnosti oko krsnog zdenca s imenom kneza Višeslava se nikako ne mogu povezati s mitologijom ili mitomanijom u hrvatskoj povijesti kako se to u posljednje vrijeme počelo učestalo činiti. On je itekako stvarnost koja se temeljem niza priloženog, a osobito novih dokumenata i cjelokupne provedene analize treba povezati s Ninom i ninskom krstionicom kako je to već davno učinio G. Ferrari-Cupilli. Krsni zdenac je donacija svećenika Ivana ninskoj prvostolnici za vrijeme kneza Višeslava. Time je on i Višeslavov, a krstionica u kojoj je stajao je također njegova i osobito me raduje što je ona pronađena u arheološkim istraživanjima. Time ni ona nije mit kako se to također počelo prikazivati, već stvarnost koja sada leži pod asfaltom, međutim, cilj svih kojima je stalo do hrvatske prošlosti i nacionalnih spomenika trebao bi biti založiti se za njezino ponovno podizanje i vraćanje u nju izvornika ili vjerne replike krsnog zdenca. Rekonstrukcija krstionice je s obzirom na ostatke vidljive u sjevernom zidu crkve sv. Asela zasigurno u najvećem dijelu izvediva.“

Studija koju smo predstavili objavljena je dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku. Obogaćena je obiljem fotodokumentarne građe i stručnih nacrta i skica. Ona, stoga, ima karakter udžbenika, ali i sinteze glede jednog od najvažnijih simbola hrvatske srednjovjekovne povijesti.

Riječ je predstaviti autora. Prof. dr. sc. Ante Uglešić rođen je 18. ožujka 1964. u Velom Ratu na Dugom otoku. Završio je studij povijesti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Zadru. Magistrirao je 1989. kada je izabran u zvanje znanstvenog asistenta i dobio stalno zaposlenje. Godine 2001. predavao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Kao suradnik ili voditelj sudjelovao je na sustavnim istraživanjima dvadesetak arheoloških lokaliteta uglavnom na prostoru sjeverne Dalmacije, ali i inozemstvu (BiH, Kosovo).

Akademik Željko Tomičić, za knjigu koju smo predstavili, piše kako je riječ o posveti jednome osebujnom povijesnom spomeniku i zadivljujuće čitkom i snažno utemeljenom razmišljanju o djeliću povijesti mediteranske i rano srednjovjekovne Hrvatske. U nastavku akademik piše kako je zdenac s imenom kneza Višeslava „izvor odnosno znak krštenja, života i snažna poruka ponovnog rođenja Hrvata“. „Krsni zdenac Višeslava ponikao je zacijelo na tlu hrvatske kneževine u Dalmaciji koja se oslanjala čvrsto na franačku potporu na samoj granici Carstva uz postupno i oprezno ojačavanje svojeg položaja.“

Đuro Vidmarović

hkv.hr / Hrvatsko nebo