Babilon na hrvatsko globalistički način

Babilon

Vjerujem da smo svi čuli za starozavjetni Babilon. Da nam je taj pojam jasan. I da Babilon kao stvarnost ne treba puno tumačiti. No, ipak je potrebno reći da je Babilon čovjekova slika prepotencije, oholosti, biti kao Bog. Napraviti grad – državu koji će biti impresivan, moćan, bez Boga i sa čvrstom vjerom čovjeka u samog sebe. Znamo što se dogodilo. Bog im je pomiješao jezike, te se više u toj svojoj oholosti i samodostatnosti nisu međusobno razumjeli. Nakon te činjenice Babilon je stagnirao i kao takav propao. Ta starozavjetna slika mogla bi se primijeniti na naša vremena, na naše podneblje, na naše europske, pa i hrvatske prostore.

Jezični Babilon na hrvatskim prostorima

Priča mi je jedan župnik kako on prolazi babilonsku jezičnu muku. Njegova župna crkva se temeljito obnavlja sredstvima EU, te više ne koristi župnu crkvu. Misna slavlja ima u „novo sklepanom“ pastoralnom centru Na početku same obnove radovi su tekli normalno. Koordinacijski sastanci jednom tjedno o obnovi crkve na početku su se odvijali na tečnom hrvatskom jeziku jer su svi zaposlenici, radnici i obrtnici bili Hrvati iz Hrvatske. Kako je došlo do masovnog odlaska naših radnika i kvalitetnih majstora u zapadne zemlje EU, radnici, zidari, krovopokrivači, tesari su odjednom postali Hrvati i muslimani iz BiH-a., Crne Gore i Srbije. Jezik sporazumijevanja odjednom se modificirao. Tako je Štef iz Klanjca vikao na gradilištu: „Dodaj mi čavel“…A Haso: „ Dodaj mi ekser.“ I sve je to nekako teklo.

Na koordinacijskim sastancima je i dalje išlo po starom, ili na malo modificiran hrvatsko bosanski vokabular i način. Nisu se baš previše svađali oko toga jel Štefov čavel isto što i Hasin ekser. No, problemi su nastali kad su se zbog odlaska Muje, Hase i Sulje na gradilištu pojavili Nepalci. Štef je upoznao Nepalce i dalje vikao daj mi čavel, a Haso koji nije otišao u pečalbare daj mi ekser. A jadni Nepalac nije kužio kaj zapravo njih dvojica traže. Sameer je znao da se na engleskom za čavao kaže nail, ali za čavel i ekser nije znao. Uh, veliki problemi… Štef i Haso na mukama. Uči ti sada brate engleski. A kako? Nije nam baš išla škola zaključila su obojica , a pogotovo strani jezici. Zbog novo – pridošlih Nepalaca morati ćemo se prilagoditi njima, ili ćemo ih naučiti da je to čavel ili ekser, a ne nikakav nail. Uh, a tek koordinacijski sastanci. Župnik bi trebao voditi sastanak s majstorima na engleskom, a ne više na hrvatskom ili modificiranom bosansko hrvatskom jeziku. Kad su počeli patiti Štef i Haso, došao je i red na župnika koji je inače učio njemački i francuski, a engleski nema pojma.

Razgovor dvojice župnika

Župnik Mario kaže župniku Juri: Eto nam problema o kojima kao studenti teologije i bogoslovi ni sanjali nismo. Crkve nam obnavljaju Nepalci, hindusi. Kojeg li paradoksa? Nema naših katolika – radnika, tesara, zidara, soboslikara, ličilaca. Župnik Jura pak nastavi: „Za par godina buno krstili djecu iz mješovitih brakova.“ Kakvih brakova upita župnik Mario? Pa mješovitih, između tvog Nepalca Sameera i neke Josipe na primjer. A je, svi ti Nepalci se budu vratili u Nepal. Nema šanse, zaključi župnik Jura. Kaj misliš kako se bude zvalo dijete rođeno u mogućem braku između Sameera i Josipe? Nemam pojma odgovori župnik Mario. Ako bude djevojčica zvat će se Samjopa, a ako bude dečko Samjura. Zašto baš tako? Zato što budu nastajala nova imena. Pola imena će dati tata Sameer, a pola mama. Pošto Josipu skraćeno u Zagrebu i okolici zovu Jopa, nadodati će mu prva slova od imena Sammer. Pola, pola! Malo hinduskog, malo katoličkog pojmovlja i imena. I eto ti novih imena. A kad dijete odraste, za sebe bude reklo da nije ni Hrvat, ni Nepalac, nego pola pola. Kaj je to normalno upita župnik Mario župnika Juru? A zašto ne bi bilo? Ako po Istambulskoj konvenciji i rodnoj ideologiji postoji roditelj 1. i roditelj 2., i ne samo muško i žensko, nego nešto treće, na primjer „Ono“. Ni muško, ni žensko! Zašto ne bi postojalo po nacionalnosti umjesto Hrvat ili Nepalac, nešto treće? Mogli bi to nazvati „pola, pola“, ni Hrvat, ni Nepalac. Ja mislim da bi se naši u Saboru s tim složili. Vidiš Jura ti si pomalo vizionar i prorok zaključi župnik Mario. Tako će u Hrvatskoj živjeti Hrvati, Srbi kao manjina, a i oni koji bi se mogli nazvati „pola, pola“. Sa radnicima sa Filipina će biti lakše. Neki od njih su dobri katolici, zaključi župnik Jura. Bit će doista lakše na krštenju. Ne bude toliko problema. Krsno ime će biti, recimo George, a ne Jura. Josipa bude odjednom postala Josephine, itd. Ah što nas sve još čeka? Kad počnu djeca dolaziti na vjeronauk, ako je vjeroučeniku tata musliman, pozdravljati će nas svećenike sa „merhaba“, ili „ave sacerdote“, a ne kao Zagorci i Prigorci sa „falen Isus i Marija“.

Velečasni Marko i Filipinci

U novije vrijeme i svećenici se rijetko sreću i razgovaraju. Ali ipak se dogodi tu i tamo da se sastanu i porazgovaraju. Vlč. Marko je pozvao vlč. Juru u jedan zagorski dobar restoran u mjesto rođenja pokojnog prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana. Uz palačinke i kapučino dvojica svećenika su razgovarala o svojim iskustvima sa svojih župa. Vlč. Jura je primijetio da u restoranu stolove za goste priprema jedna mala Filipinka. On reče vlč. Marku: „Joj kaj i vi v Zagorju imate Filipince i Filipinke?“ Marko se nasmije, ali nije ništa komentirao. A jura nastavi provocirati…“da je sad tu pokojni predsjednik, ja bi ustao i rekao „Imamo Hrvatsku“. Misliš li da bi mi kaj odgovorio? Vjerojatno ne bi, odgovori vlč. Marko. No, ti bi mu sigurno rekao: Imamo građevinske radnike iz Nepala i konobarice sa Filipina. Obojica su se nasmijala, a Jura mu reče: „ Još malo pa bumo v kleti morali engleski razgovarati kako tu konobari razgovaraju sa konobaricom s Filipina. I nastavili su druženje uz druge teme.

Legalizacija mnogočega u HR

Dakako da će Sabor i sabornici po brzom postupku nakon Njemačke legalizirati korištenje droge kanabisa. Sve ono kaj bude u EU treba uvesti i u HR. Zašto bi mi zaostajali za zapadnim zemljama? Ako oni kažu da je na roditeljskom sastanku bio roditelj br. 1., i mi ćemo tako reći. Kad završi Prva pričest, ili Krizma, u statistici ćemo zapisati da je bilo 13 dječaka, 25 curica i 7 onih koji su ono, ni muško, ni žensko, nešto treće. Tako se oni smatraju, pa tako neka bude. Uh, koji Babilon? Starozavjetni Babilon bude za našu budućnost igračka, nešto minorno. Sve što je inače normalno postati će nenormalno, i dakako obratno. O zakonima se ne bude puno razmišljalo i raspravljalo u Saboru. Svi zakoni će se donositi po brzom postupku. A politički život? Za očekivati je da će sadašnji HNS izdahnuti, a nastati će nova stranka „Hrvatsko nepalska stranka“. Opet HNS u novom obliku. Nastati će također novi problemi za kuhare i ugostitelje. Lako je bilo do sada kuhati. Hrvati pojedu sve….hoćeš odojka, janjetinu, junetinu, teletinu. Morati će pripaziti da nekom hindusu na slavlju Prve Pričesti ili Krizme ne serviraju junetinu, jer eto problema. Krava je sveta životinja, i ne smije se jesti. A moglo bi doći i do svađe na fešti gdje sjede blagoglagoljivi intelektualci. Jedni budu u raspravi zastupali uskrsnuće, a drugi reinkarnaciju. Opet problemi! Ili pak jedni će tumačiti da je Isus Bog, a drugi da je samo prorok, a Alah da je Bog.

Jedina sigurnost

Siguran sam da se Nepalcima i drugim strancima zaposlenima u HR nije pametno vraćati u svoje matične zemlje. Iako mnogi to žele, ovdje mogu ostvariti i dobru političku karijeru. Dakako po modelu Londona. Gradonačelnik nije ni anglikanac, ni katolik, ni protestant, ni pravoslavac, nego Indijac i hinduist. Tako bi moglo biti i u Zagrebu. Što će nam Bandići, Tomaševići, svi na oni sa prezimenom na „ić“. Ako bude Nepalaca, hindusa, budista, muslimana, zašto oni ne bi vodili grad Zagreb. Zagreb je bio uvijek otvoreni grad za dođoše. Po nekom uhodanom principu bolji je dođoš od domaćega. Ako budu, a mogla bi biti tri kandidata: Srbin, Hrvat i hindus, ili neki musliman iz azijske ili afričke zemlje, izabrati ćemo radije stranca. Ako to može London, zašto ne bi mi? Mi Hrvati smo uvijek voljeli biti u trendu.

Učiti od drugih

Dakako da se sa ovom humoreskom ne postavljam osobno kao mrzitelj Nepalaca, hindusa, budista, ili muslimana iz bilo koje zemlje. Na to ni po čemu nemam i ne uzimam si to pravo. Budimo realni! Njemačka je bila i jest otvorena za priliv ljudi sa svih strana svijeta. Isto tako i Francuska. Što se dogodilo? One su uz Veliku Britaniju i druge zapadne zemlje postale države nekoliko paralelnih svjetova i kultura. Željena akomodacija i asimilacija novog stanovništva nije se dogodila. Nastao je Babilon! Htjeli mi to priznati, ili ne, ali je tako. Europski zakoni koji se primjenjuju u tim zemljama su takvi da moralno razaraju postojeća društva. Recimo otvoreno. Jedan primjer! Kome normalnome je došlo na pamet u Njemačkoj da se legaliziraju droge poput kanabisa? Može li ovisnik o bilo kojoj drogi biti dobar roditelj, dobar otac ili majka? Ili kako zakonodavci u tim zemljama kažu po „novom roditelj broj 1. ili broj 2.“? Mi neki koji smo se naslušali priča, obiteljskih životnih kalvarija zbog droge u kući, znamo da je to pravi obiteljski pakao. Pakao onog tko nije ovisnik u obitelji, a pogotovo djece. Može li biti većeg pakla za jednu državu, obitelji od razjedinjenosti, nesloge oko razarajućeg otrova droge? Ima li takva država dobru budućnost bez čvrstih moralnih normi vezanih uz različite ovisnosti? Mogu li dvojica muškaraca ili dvije žene posvojivši djecu zamijeniti katolički ili evangelički odgoj tate i mame? Mogu li se djeca normalno razvijati u obitelji gdje vlada pakao droge ili bilo koje druge ovisnosti? Babilon! Babilon, pa opet Babilon.

Čovjek prepoznatljiva identiteta ili čovjek broj

Biblija nas uči da je čovjek stvorenje Božje. I to kao muškarac ili žena. U Bibliji ne piše da postoji nešto treće. Nešto što bismo mogli zvati trećim ili ne znam kojim rodom. Svaki čovjek je jednako vrijedan, bio on Nepalac, Hrvat, Nijemac, Francuz, Amerikanac. Svakoga određuje njegov nacionalni identitet i kultura. Ne postoji netko koga bismo mogli zvati „pola, pola“. Osim nacionalnog identiteta čovjeka određuje i religijski identitet: kršćanin, Židov, musliman, hindus, budist…. Svi oni su jednako – pravedni pred svim zakonima jedne civilizirane države. Osim toga čovjeka i ženu, obitelj određuje građanski, te obiteljski identitet. Ova humoreska, ili za neke možda sarkazam želi na komičan način pokazati realnost novih pokušaja u globalnom svijetu kako uništiti ili kako sačuvati čovjekov svaki spomenuti identitet. Kad čovjeku otmeš nacionalni, vjerski, obiteljski, rodni, spolni, jedinstveni i neponovljivi genetski identitet, učinio si ga običnim brojem sa kojim možeš manipulirati kako želiš. Taj pokušaj je sve snažniji i u mogućnosti je da se stvori na globalnom planu zastrašujući Babilon. Babilon urušavanja svega normalnoga i pretvaranje čovjeka u savršenog potrošača i ovisnika o zakulisnim moćnicima koji žele uništiti sve i stvoriti kaos. Župnik Mario i župnik Jura, te svi ostali iz humoreske su samo gruba slika postojećeg i mogućeg poigravanja sa čovjekovim identitetom. Nepalci i svi drugi narodi su u istoj situaciji da mogu postati brojevi bez identiteta, statističke brojke sa kojima se da manipulirati i učiniti ih robovima potrošačkog globalnog društva. U pravu je bio pisac Chestertone kad je svojevremeno zapisao: „Vatre će se paliti da se dokaže da je dva plus dva četiri. Mač će biti isukan da se dokaže kako je lišće ljeti zeleno.“ To su oznake i postavke vremena u kojem živimo, vremena u kojem treba dokazivati da postoji bojazan da nenormalno postane normalnim. Biblijski Babilon je imao početak, svoj rast, i svoj kraj. Tako će biti i sa Babilonom 21. stoljeća. 

Marko Štrok/Hrvatsko nebo