Reagiranje predsjednice DHK na priopćaj HDP-a o nacrtu Zakona o hrvatskome jeziku

Rodu o jeziku – reagiranje na stav Hrvatskog društva pisaca vezan uz budući Zakon o hrvatskom jeziku.

Moram reći da me je poput hladnog pljuska zaprepastilo negativno reagiranje Hrvatskog društva pisaca na postupak stručnog savjetovanja, nacrta i budućeg procesa donošenja Zakona o hrvatskom jeziku.

Svaka udruga ima pravo na svoje mišljenje, ali ako se imalo prati javni i medijski govor, uviđamo da vlada priličita zbrka u načinu izražavanja i uporabi hrvatskog jezika. Smatram da svaki prosvjetni radnik, svaki djelatnik koji radi u kulturi, znanosti, državnim i javnim službama,svi bismo trebali reći samo jednu riječ: napokon uvođenje reda! Pa zar nije još davne 1967. naš cijenjeni Miroslav Krleža potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika, a i toliki drugi intelektualci, koji su potom 1971. zbog toga bili i nepravedno proganjani od jugokomunističkih i velikosrpskih tadašnjih državnih struktura.

Ne razumijem da vi kao hrvatski građani ne podržavate Zakon o hrvatskom jeziku, dok istovremeno sve vodeće države u Europi imaju takve zakone, a među njima nas je i Srbija preduhitrila. Ako je netko pripadnik nacionalne skupine može slobodno pisati i stvarati svoju književnost na mađarskom, talijanskom, slovačkom, slovenskom, srpskom jeziku i dr. i to nije uopće sporno. Kao što je već poznato iz Matičinog prijedloga i Nacrta, budući će Zakon omogućiti slobodu stvaralaštva (i to je zapravo zaseban razvojni dio u kojem književnost predstavlja poput generatora novi razvoj jezičnih novokovanica), dakako, jednako tako i razvoj dijalektalne književnosti. Ali, mora se naposlijetku propisati službeni suvremeni hrvatski standard kojim će se govoriti u državnim službama, javnim mjestima i službenim nastupima.

Jedno je govoriti privatno u obitelji, uživati u zavičajnim dijalektalnim osebujnostima ili sačuvanim arhaičnim riječima koje su koristili naši pradjedovi i prabake, a sasvim drugo je govoriti službeni hrvatski
standardni štokavski jezik na javnim mjestima i javnim predavanjima.

Pored toga, vrijeme je da se raščisti s političkim nametnutim utvarama koje ne postoje, kao što su to bili nepostojeći jugoslavenski jezik ili srpsko-hrvatski. Neki vole kupovati u fabrici veštačkih đubriva, a drugi narod u tvornici umjetnih gnojiva i to je legalno pravo oba samostalna i slobodna naroda, da njeguju svaki svoju opstojnost i svoju jezičnu tradiciju.

Međutim, djeca u školi moraju naučiti što je službeni hrvatski jezik, a što je tuđa jezična tradicija. A u bivše doba, pod prijetnjom zatvora nisi se smio zapitati što se to sve isprevrtalo u toj kalemljenoj mješavini srpskih, i u manjoj mjeri hrvatskih riječi i sintaktičkih prioriteta, i gdje su tu bili ostali pripadnici naroda iz bivše Jugoslavije koji govore slovenski, makedonski, albanski jezik.

Gdje je bila njihova ravnopravnost u toj umjetnoj tvorevini tzv. „jugoslavenskog jezika“? Možda je pojedincima i danas žao što će se standardizacijski akti o hrvatskom jeziku donositi u Zagrebu, a ne u Beogradu ili
po uzoru na dobro znani politički Novosadski sporazum u Novom Sadu.

Potom mi se sa žalošću nameće i pitanje: zašto se HDP nije oglasilo protestom na učestale srpske deklaracije kojima se svojata hrvatska književnost, pisana na starom hrvatskom književnom jeziku dubrovačkog područja? Tamo preko granice još uvijek živi velikosrpska formula Vuka Karadžića da su svi štokavci Srbi jer su to oni tako sebi osvajački zamislili. A činjenicu da su mnogi dubrovački pjesnici 15. i 16. stoljeća obilno u poeziji koristili čakavske i ikavske oblike, naši posesivni susjedi i nadalje nastoje uspješno prespavati. Ali mi ne smijemo spavati, pa da se ne bi sutra nekim čudom ponovno probudili usred ratnih strahota. Međutim, pustimo prošlost i zapitajmo se: zašto ignoriramo naše hrvatske sveučilišne profesore koji su specijalizirali povijest jezika, dijalektologiju, suvremeni hrvatski jezični standard?

Valjda je naposlijetku došlo vrijeme da se ustali i jedinstveni pravopis i gramatičke upute, te da se svi potrudimo da što bolje usavršimo naše znanje o materinjem jeziku. Dragocjen je savjet stručnjaka koji može pojasniti zašto je ponekad u znanstvenoj terminologiji zbog jednoznačnosti preciznije upotrijebiti termin koji dolazi iz stranog jezika, a u kojim slučajevima je dobro i prioritetno koristiti hrvatski izraz, tj. hrvatsku inačicu za pojedine nove pojmove našega suvremenog doba.

Naposlijetku, logičan je zaključak svakog građanina koji razmišlja pozitivno:svaka država će biti ljepša i bolja kad se u nju umjesto neznanja i kaotičnih situacija uvodi red, pa ne vidim razloga da se svi zajedno ne veselimo što će se poslušati riječ jezične struke i što će se donijeti Zakon o hrvatskom jeziku.

Hrvojka Mihanović-Salopek, predsjednica DHK

Nenad Piskač / Hrvatsko nebo

POVEZANO

Dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek nova je predsjednica Društva hrvatskih književnika