EU želi smanjiti broj migranata, ali kako?

Neke države EU-a i bivša članica Velika Britanija stoga pokušavaju pooštriti svoje zakone i promijeniti postupak dodjele azila tako da se tražiteljima onemogući ulazak u zemlju, odnosno da se zastraše.

Kako reagira Njemačka?

U Njemačkoj, zemlji koja za većinu migranata predstavlja glavno odredište, gradovi i općine se žale na preveliko opterećenje zbog osiguravanja smještaja i integracije izbjeglica. Oko četvrtine svih zahtjeva za azil u EU-u (220.000) podnese se u Njemačkoj, iako ova zemlja zbog svog geografskog položaja nikako ne može biti zemlja prvog ulaska u EU – pa prema europskim propisima zapravo ne bi trebala biti ni nadležna. Savezna i pokrajinske vlade stoga su se odlučile uvesti stroža pravila za vraćanje u zemlje porijekla i privremene pritvorske mjere za migrante koji moraju napustiti zemlju.

Azilantski centri u Ruandi?

Ostale zemlje koje su česta odredišta migranata, kao što su Francuska, Austrija, Nizozemska i Velika Britanija, različitim mjerama ih pokušavaju zastrašiti. Velika Britanija, na primjer, prijeti da će premjestiti postupke za dodjelu azila u Ruandu ili internirati migrante na brodovima.

U Danskoj je propao pokušaj otvaranja azilantskog centra u Ruandi, no zato su posljednjih godina postupci za dodjelu azila postali restriktivniji. Danska također godinama provodi kontrole na granici s Njemačkom. U Danskoj svakog mjeseca samo 180 ljudi zatraži azil. To je jako malo u usporedbi s, primjerice, Austrijom gdje je prošle godine zabilježeno između 4.000 i 11.000 zahtjeva mjesečno.

Kako se štitite vanjske granice?

No zemlje u koje migranti najprije stižu imaju potpuno drugačije interese. Italija, Grčka, Malta, Cipar, Hrvatska, a odnedavno i Poljska, nastoje migrantima što je više moguće otežati ulazak. Njihove vanjske granice su manje-više zatvorene. Migrantima stoga preostaju samo opasni morski putevi ili dolazak zrakoplovom s pravim ili krivotvorenim vizama. To se naziva “zaštita vanjskih granica EU-a” i o tome redovno odlučuju ministri unutarnjih poslova članica EU-a. Italija pokušava što je moguće više otežati pristanak u njezine luke za privatne brodove koji na moru spašavaju migrante.

Grčki, hrvatski i poljski graničari, prema podacima New York Timesa i organizacija za ljudska prava, pribjegavaju tzv. “pushbackovima”. To podrazumijeva prisilno vraćanje migranata koje zateknu na vlastitom teritoriju u zemlju iz koje su došli – bez zakonske procedure. Ovaj postupak, poznat i kao “refoulement”, zapravo je zabranjen europskim i međunarodnim pravom. Zapravo.

Zašto Mađarska nema tražitelja azila?

Mađarska, čija vlada se izjasnila protiv svih oblika migracije, službeno prakticira pushbackove. Migranti bez dokumenata koji se zateknu bilo gdje u toj zemlji mogu biti prisilno vraćeni bez ikakve procedure. Mađarska se pri tome poziva na Zakon o izvanrednim situacijama iz 2015. Europski sudovi su tu praksu proglasili nezakonitom. No, vlada u Budimpešti ignorira njihove presude i hvali se svojim „uspjehom”. Prošle godine su samo 44 osobe zatražile azil u Mađarskoj. To je također rezultat prakse da se zahtjev za azil mora podnijeti izvan zemlje u mađarskim veleposlanstvima.

Prema podacima Europskog vijeća za izbjeglice (ECRE), iz Mađarske je 150.000 ljudi vraćeno u Srbiju, najvećim dijelom na granici utvrđenom ogradom. Sa stanovišta vlade u Mađarskoj ovo odvraćanje ima učinka. Mađarska nema problem s migracijama i zato ne vidi potrebu da se pridržava reformiranog zakona EU-a o azilu koji bi po prvi put predviđao raspodjelu migranata po državama članicama ili alternativno isplatu kompenzacija.

Zašto Italija želi sporazum s Tunisom?

Italija ne može tako učinkovito zaštititi svoje obale od “neregularnih migranata”. Većinu od 60.000 osoba koje su se u prvih sedam mjeseci 2023. uspjele domoći te zemlje nisu iskrcali spasilački brodovi humanitarnih organizacija, nego su krijumčarskim brodovima stigli do talijanskih luka. Nepoznat je stvarni broj neprijavljenih slučajeva, jer mnogi dolasci uopće nisu evidentirani.

Talijanska vlada zbog toga želi da Tunis onemogući ukrcaj migranata na te brodove. Pregovori o sporazumu dviju zemalja su u toku. Broj ljudi koji se iz Tunisa žele domoći Italije se ove godine udeseterostručio.

Ruta preko Libije, zbog osornog i restriktivnog pristupa libijske obalne straže, postaje sve neatraktivnija. EU je s Libijom sklopio sporazum o suzbijanju migracije. Inače, većina onih koji stignu do Italije ionako odlazi dalje na sjever. Samo nekoliko tisuća njih svakog mjeseca se odluči zatražiti pravo na azil u samoj Italiji.

Poljska želi spriječiti migraciju u skladu sa smjernicama EU-a

Migracije su vruća tema u aktualnoj predizbornoj kampanji u Poljskoj. Vladajuća nacionalno-konzervativna stranka PiS želi spriječiti useljavanje i „zaštititi” Poljsku, iako je broj tražitelja azila u toj zemlji vrlo mali. Prema podacima statističkog zavoda EU-a Eurostata, u Poljskoj je u prvoj polovici 2023. godine azil zatražilo 2.785 osoba. A kako je riječ državi s 38 milijuna stanovnika, jasno je da je to neznatno mala brojka. Ipak, poljski premijer Mateusz Morawiecki protivi se pokušajima EU-a da dugoročno reformira zajednički zakon o azilu. Na istočnoj granici Poljske se postavlja ograda prema Bjelorusiji. Morawiecki želi održati referendum kako bi se manje-više isključila migracija u skladu sa smjernicama EU-a. Na useljenike se prije svega gleda kao na političko oružje ruskog agresora, jer ih, kako se može čuti, Rusija šalje na bjelorusku granicu.

Ukidanje prava na azil radi zastrašivanja?

Učinak zastrašivanja bi mogla imati i rasprava koju je šef kluba zastupnika njemačkih sestrinskih stranaka CDU/CSU Thorsten Frei započeo krajem srpnja. On se založio za ukidanje teoretski zajamčenog individualnog prava na azil u EU-u i za njegovu zamjenu imigracijskom kvotom. Između ostalog, Frei je argumentirao da je sadašnji sustav nepravedan, jer bi samo oni bogati ili mladi jaki ljudi mogli prebroditi opasnosti kompliciranog ulaska u EU. Stari, bolesni, žene i djeca imaju male šanse da živi prijeđu kroz Saharu ili da se ukrcaju na čamce.

U stvari, organizacije u čijem fokusu su izbjeglice također ukazuju na to da politika EU-a ima za cilj otežavanje dolaska migranata što je više moguće, budući da se zahtjev za dodjelu azila može podnijeti samo na tlu Europske unije. Tko se jednom dokopa EU-a, on u većini slučajeva može ostati čak i ako je njegov zahtjev za azilom odbijen. Vraćanje u zemlje porijekla ostaje izuzetak. Sirijske i afganistanske izbjeglice, koje su uspjele stići do Europe, u više od 90 posto slučajeva mogu računati da će im biti priznato pravo na nužnu zaštitu. Za mnoge druge zemlje porijekla, poput Pakistana ili Turske, situacija je upravo obrnuta. Stopa odbijanja je ovdje preko 75 posto. U većini slučajeva, međutim, odbijanje ne znači i to da oni odmah moraju napustiti zemlju u kojoj se nalaze.