Petar Ivčec/Božo Ćaćić „Boća“ (Pazarište 1943. – Rijeka/Senj 2023.)

Ove godine nakon kratke bolesti napustio nas je hrvatski revolucionar i branitelj Božo Ćaćić „Boća“. Boća je rođen u Pazarištu – Lika, a umro u bolnici u Rijeci. U listopadu 1991. došao je iz Lansinga, Michigan, SAD, i uključio se u 4. gardijsku brigadu. Nakon Domovinskoga oslobodilačkog rata živio je u Senju i Krivom putu iznad Vratnika, preko puta mjesta porijekla Ante Pavelića. Boća je proveo u Hrvatskoj republikanskoj stranci (HRS) 49 godina, od 1974. do 2023. Donosimo osobno svjedočenje revolucionara i branitelja Pere Ivčeca o Boći i nekoliko njima bliskih aktivista u emigraciji koji su se iz SAD-a vratili u Hrvatsku ili BiH da bi branili svoj narod i Domovinu.

Upoznali smo se 1974. na Hrvatskom nogometnom turniru Sjeverne Amerike u Windsoru, Kanada. Nakon Kongresa mladih, koji su organizirali urednici „Hrvatske borbe“ Šime Letina i Rudolf Arapović, u Washingtonu, pod vodstvom na smrt osuđenog Mate Šaravanje, čija je presuda preinačena u 20 godina robije, osnovano je Hrvatsko republikansko društvo „Uskok“ u Windsoru.

Mladi aktivisti, pokojni Marko Stipaničić i Slavko Rigo, upoznali su na turniru skupinu iz Lansinga u sastavu: Božo Buntić, Ivan Bešlić, Božo Ćaćić, Nevenko Buntić i Andrija Šušnjara, te Nikolu Bešlića, brata Ivanova. Odmah nakon turnira osnovano je u Lansingu od gore navedenih Hrvatsko republikansko društvo „Vlatko Miletić“, po imenu poginulog revolucionara Bugojanske skupine „Feniks“.

U to vrijeme preko rijeke u Detroitu živjelo je oko 35.000 Amerikanaca hrvatskog porijekla. Najveća i najstarija hrvatska organizacija, Hrvatska bratska zajednica, imala je najveći ogranak „Zora 351“. Od 1943. Hrvatska bratska zajednica primala je u članstvu ostale „Slavene“ i pala pod kontrolu Udbe, tako da se njihov folklorni ansambl zvao „Šumadija“. Zbog svega toga, Detroit je postao vrući asfalt nakon dolaska naše generacije iz „Hrvatskog proljeća“. Na župu svetog Jeronima stigao je neumorni fra Ante Čuvalo, na čiju smo ideju osnovali Hrvatsko-albanski savez. Iz Argentine su stigli g. i gđa Šarić (Neda Rosandić Šarić je kći hrvatskog revolucionara Mime Rosandića iz Kavranove skupine, 1948.).

Detroit će postati poprište nemilosrdne borbe državotvornih Hrvata i Udbe. Udba je podmetnula nekoliko fingiranih eksplozivnih naprava, dignut je u zrak „Jugo festival“, poginuo je jedan izgubljeni Sloveno-Hrvat „Peps“, na dugogodišnju robiju osuđen Albanac Marash Dushaj, u Crnoj Gori kidnapiran Albanac iz Detroita Pjetar Ivezaj, na najvećoj smotri automobila do temelja je izgorio „Jugo“. Svaka proslava ili koncert s jugo-predznakon bila je – uz uhićenja – uz sudjelovanje „Boće“ u našem udaru.

Osnivači s hrvatske strane Hrvatsko-albanskog saveza bili su: Mike Palaich, fra Ante Čuvalo, Vlado Glavaš, Šime Letina, Marko Stipaničić, Petar Ivčec, Roko Juričić. Nakon osnivanja, u udbaškom atentatu ranjen je Albanac Marash Dushaj. Jesse Helms – jedan od, po riječima Franje Tuđmana, najutjecajnijih senatora u Washingtonu – vrlo se pohvalno izrazio o djelovanju Hrvatsko-albanskog saveza. Mnogo toga, ne sve, opisao je Mike Palaich, Hrvat treće generacije, u svojim dvjema knjigama: „For baka’s homeland“ i „Za domovinu Hrvatsku moje bake“ te Kazimir Katalinić u svojim trima knjigama „Povijest hrvatske političke emigracije“.

Nakon početnog pomaganja Franji Tuđmanu u ostvarenja hrvatske države, krenuli smo nas petorica 21. listopada 1991. u Domovinski oslobodilački rat. Iz Chicaga Ante Pranić kod Parage u HOS, iz Lansinga Boća i iz Windsora Pero Ivčec u 4. splitsku brigadu, iz Windsora Marko Stipaničić na Ličko bojište. Mike Palaich iz Detroita uključio se u informacijsko ratište, u pratnji stranih novinara po bojištima. Hrvati su nas opremili raznovrsnim suvremenim sredstvima četvrte generacije. Na primjer, poluautomatskim puškama AR 15, detektorima za mine, specijalno programiranim motorolama, strjeljivom, najmodernijim uređajima za noćno izviđanje, pancirkama, odorama, itd. Pokojni Ivan Bešlić iz Lansinga nešto poslije toga uključit će se u HVO Herceg-Bosne, u borbu protiv genocidne Republike Srpske, abortusa američke politike iz Daytona, za koji se Ameri danas „kaju“. Prije svih nas u obranu Dubrovnika iz Windsora se vratio Slobodan Vukotić, braneći hrvatsku Atenu četiri godine.

Na žalost zbog Kikaševe akcije planirano slijetanje i siguran kanal u Zagrebu nisu bili mogući, tako smo morali nakon Londona i težih pregovora sletjeti u Frankfurtu. Bili smo uhićeni nas četvorica, nešto sredstava oduzeli su nam i stavljeni smo na sud. Do sudskog smo datuma pušteni te smo šmugnuli u Hrvatsku. Nakon završetka rata oslobođeni smo, jer su s kompjutora nestali materijali. Navodno su im „pomogli“ obavještajci Mire Tuđmana.

Nakon susreta s ranjenim Merčepom u bolnici, Boća i ja smo, dan nakon što je brod „Split“ tukao grad Split i pogodio „Partizanku“ te usmrtio dvojicu mornara pod palubom, ušli u 4. brigadu. Interventni vod pod vodstvom pukovnika Ede Unkovića i brigadira Rodolfa Barriosa Saavedre bio je pun nas iz inozemstva: Francuske, Argentine, Kanade, SAD, Njemačke (pilot iz Argentine, instruktor iz američkih Delta Force, itd.). Na jednom putovanju kroz Rijeku mlade medicinske sestre čuvši nas kojim sve jezicima govorimo počele su od oduševljenja plakati.

Nakon Sarajevskog primirja 1992. dolazi do preustroja naše brigade u gardijsku, pa smo Boća i ja postali prestari. Inače smo najviše patrolirali između Mosora i Žrnovnice, gdje se nalazila tajna podzemna baza JNA sa švedskim protubrodskim raketama RBS – 15.

Zbog primirja i preustroja, po želji pokojnog ministra obrane Gojka Šuška, nas četvorica, uključujući mene, Mikea Palaicha, Tomicu Marušića iz Chicaga i Zdenka Mrakovčića iz Detroita, imenovani smo u posebnu ekipu za razbijanje embarga na oružje u Americi.

Toliko o mojem suborcu Boći.

Neka mu je laka hrvatska gruda pod slavnim Nehajem, gdje bura s Vratnika miluje i našeg suborca, pokojnog Marka Stipaničića, a mletačke galije više ne plove.

Petar Ivčec

P.S. Na spomenutom Kongresu mladih u Washingtonu nazočio je Zvonko Bušić. „Naš put – Hrvatski put“ tiskao je „Odluke mladih“ u Torontu (braća Tomići).

Petar Ivčec / Hrvatsko nebo