Zdravko Gavran/Rusko-ukrajinski rat dobiva dodatne dimenzije

Neuspjeh dosadašnje ukrajinske protuofenzive, zatim proširenje zone mogućih sukoba s trećima na crnomorski akvatorij i na bjelorusko-poljske odnose, jačanje rusko-afričke vojno-sigurnosne suradnje (i na račun sprječavanja izvoza ukrajinskog žita), Putinovo inzistiranje  na prepuštanju Rusiji „20 posto“ ukrajinskog ozemlja te njegovo „nuđenje“ Poljskoj i Mađarskoj zapadnih dijelova, uz Medvedevljevu otvorenu prijetnju nuklearnim oružjem u slučaju ruskoga vojnog poraza u Ukrajini, svakako su (neke) dodatne dimenzije onoga što već 17 mjeseci izdaleka promatramo. Onoga čega razlozi i ciljevi, ishod i svi međuodnosi, a pogotovu reperkusije još uvijek nisu razvidni. Nove žrtve, štete i rizici eskalacije svakako će zaoštriti i pitanje „kako dalje?“ odnosno „dokad?“ i „čemu?“.

Rusko-ukrajinski rat od samog je početka izgledao vrlo čudno. Ruski predsjednik ni do danas nije proglasio ni rat ni ratno stanje, nego i dalje inzistira da je u Ukrajini na djelu „posebna vojna operacija“. Broj vojnika s kojim je krenuo u napad na Ukrajinu zapravo i nije odgovarao potrebama pravog rata, nego je očito namjera bila zastrašujućom koncentracijom vojne tehnike u smjeru Kijiva, Harkiva i drugih gradova pokoriti Ukrajinu iz njezina središta, iz glavnog grada. Bitan dio kremaljske strategije bio je izvršiti desant na Kijiv, uhititi i svrgnuti ili ubiti predsjednika Zelenskog, obezglaviti državu, postaviti privremenu vlast i na taj način rat u Donbasu i onaj za obranu otrgnutoga Krima učiniti praktički riješenim i bez očekivanih teških bitaka i većih gubitaka.

Kremlj u toj namjeri nije uspio. Malo je nedostajalo da uspije! I neke zapadne sile prvih su dana procjenjivale da se Kijiv ne će uspjeti odupirati duže od nekoliko dana. No dogodilo se obrnuto. Ruski napadač doživio je masovno uništavanje vlastite ratne tehnike koju u tenkovskim kolonama dugima na desetke kilometara i zrakom bijaše iz Bjelorusije poslao prema Kijivu. Otad pa do kraja prošle godine vlasti u Moskvi preorijentirale su se na novonastalo stanje: na promjenu strategije, na pregrupiranje, na zauzimanje kopnenih područja u jugoistočnoj Ukrajini radi proširenja Rusije na ukupno četiri pokrajine te ujedno na kopneno povezivanje ruskoga kopna s Krimom odnosno mornaričkom bazom Sevastopolj, u kojoj je ionako otprije bila ruska (prethodno sovjetska) pomorska flota. Krim je iznimno strateški važan za kontrolu nad Crnim morem. A ima i psihološko-simboličko i povijesno značenje.

Zona pojačanog rizika proširena na crnomorski akvatorij, i na treće zemlje

Posljednjih dana rusko-ukrajinski rat – koji Moskva ionako cijelo vrijeme prikazuje kao neizravni rat Zapada protiv Rusije na teritoriju Ukrajine, ne priznajući da je ona bila ta koja je rat pokrenula – poprima ponešto šire dimenzije. Moskva nije više htjela produžiti sporazum o neometanom ukrajinskom izvozu žita brodovima koji od ukrajinskih teritorijalnih voda plove kroz Crno more, kroz Bospor i Dardanele te dalje prema ciljnim odredištima. A kada je Ukrajina izjavila da bi mogla zaobići rusku pomorsku blokadu i svoje žito transportirati brodovima najprije u teritorijalne vode susjedne Rumunjske, inače članice NATO-a, a zatim dalje u smjeru Sredozemnog mora, Rusija je zaprijetila da će svaki trgovački brod koji bi plovio prema ukrajinskim vodama s ciljem transporta žita smatrati legitimnim vojnim ciljem, budući da može prevoziti i oružje za Ukrajinu.

Bilo kako bilo, ratna zona odnosno zona pojačanog rizika proširena je na crnomorski akvatorij, i time je proširena potencijalno i na treće zemlje, ponajprije na Rumunjsku. Sjedinjene Države razumjele su novonastalu situaciju i odlučile izbjegavati očekivane incidente u Crnom moru. One su se tu postavile suzdržano, odbivši ukrajinsku sugestiju da uspostave zračni nadzor. (Općenito, SAD za sada dosta uspješno – u smislu izbjegavanja izravne konfrontacije – dozira vlastiti angažman.) Otvoreno je pitanje koliko će na svojim pravima na neometanu plovidbu inzistirati (i koliko će pritom riskirati) tri crnomorske države članice NATO-a: Rumunjska, Bugarska i Turska. Međunarodno pomorsko pravo regulira mnoge takve situacije, i sve strane svjesne su i njegovih detaljnih odredaba i rizika do kojih u crnomorskom bazenu može doći učini li se ijedan korak koji bi druga strana imala pravo sankcionirati.

Uloga Bjelorusije i „wagnerovaca“ te mogućnost bjelorusko-poljskog sukoba

Druga dimenzija rusko-ukrajinskog rata protegnuta je na Bjelorusiju, u kojoj je nakon neuspjelog Prigožinova „puča“ protiv vrha ministarstva obrane i Glavnog stožera (Šojgua i Gerasimova) završilo nekoliko tisuća „wagnerovaca“. U njima susjedne Poljska i Litva vide određenu opasnost za vlastitu sigurnost i suverenitet. No procijepi su i sukobljenost između Poljske i Litve s jedne te Bjelorusije i Rusije s druge strane dublji i sežu daleko u prošlost. Povijesno pamćeni odnosi i interesi Poljske i Rusije preklapaju se odnosno sudaraju se dijelom i na području (današnje) Ukrajine. Poljsko-rusko-litavsko(Kalinjingrad)-bjelorusko-ukrajinski peterokut nosi velik potencijal eskalacije. (Svojevrsni mu je pandan, iako u manjoj mjeri, odnoso dalji i odvojeni od Rusije i Bjelorusije, tzv. Zapadni Balkan.)

Na tu kartu Putin također igra. On praktički „nudi“ Poljskoj i Mađarskoj da posegnu za zapadnim dijelovima Ukrajine, odnosno zacijelo ih nastoji natjerati da se nekako umiješaju; njemu bi to olakšalo posao razbijanja te zemlje i njezina pretvaranja u nešto čega više nema. Nije nimalo sigurno da određene aktivnosti posredstvom Bjelorusije, uključujući i neku vrstu bjelorusko-poljskog sukoba niskog (na početku) intenziteta, ne će uskoro doći na dnevni red.

Istodobno, Moskva upozorava da će „braniti“ Bjelorusiju svim sredstvima, iako nije razvidno tko bi ju to s osvajačkim ciljem uopće i napao. A ruski zamjenik predsjednika Vijeća za nacionalnu sigurnost, Medvedev – koji je u širemu, propagandnom, psihološkom i općenito „hibridnom“ ratu zadužen za prijetnje Zapadu – izjavio je u nedjelju da bi eventualni vojni poraz u Ukrajini Rusija „morala“ spriječiti nuklearnim oružjem.

Ukrajinska protuofenziva i strepnje

Kao krupan vanjskopolitički uspjeh Moskva prikazuje još jedan rusko-afrički samit održan, ovaj tjedan u Sankt Peterburgu, na koji se odazvala doduše svega trećina od 50-ak predsjednika država ili vlada, ali su gotovo sve države članice Afričke unije ipak sudjelovale na nešto nižim razinama. Putin se poslije samita pohvalio da je Rusija s 40 njih sklopila sporazume o suradnji u području sigurnosti i obrane, pri čemu je očito mislio na isporuke ruskog oružja i žita (koje je još dragocjenije slijedom sprječavanja izvoza ukrajinskoga), na ulogu „wagnerovaca“ u održanju nekih vlada u Sahelu i slično.

Istodobno, dosadašnji očiti neuspjeh dugo najavljivane i dugo odgađane ukrajinske protuofenzive mnoge na Zapadu ispunjava strepnjom. Ako ona i ostvari (samo) veći dio ciljeva, a pogotovu ako ih ne ostvari, zapadne sile morat će se okrenuti prema političkim pregovorima i u tom smislu pritisnuti vlasti u Kijivu. I čelnici afričkih država pozvali su Putina na prekid rata i političke pregovore. On nije otklonio pregovore – otkrio je da su se navodno u tom smjeru vodili i pregovori vođeni prvih nekoliko tjedana od početka „posebne vojne operacije“, ali da ih je ukrajinska strana izigrala – no kao uvjet naveo je prepuštanje 20 posto ukrajinskog teritorija Rusiji.

U ovom trenutku, nije realno da ukrajinski politički i vojni vrhovi pristanu (makar i hipotetski) na bilo kakve teritorijalne ustupke. No ako dođu do točke u kojoj će uvidjeti da im ništa drugo realno ne preostaje, morat će pristati na političke pregovore. Pogotovu će politička pozicija Kijiva biti oslabljena ako Rusija, dok se oštrica ukrajinske protuofenzive okreće najviše prema jugoistoku, s ciljem presijecanja kopnene poveznice između Rusije i Krima, uspije u nekom vojnom protunapadu, recimo na sjeveroistoku, ili prema Odesi, ostvariti nova osvajanja.

Neuspjeh dosadašnje ukrajinske protuofenzive, zatim proširenje zone mogućih sukoba s trećima na crnomorski akvatorij i na bjelorusko-poljske odnose, jačanje rusko-afričke vojno-sigurnosne suradnje (i na račun sprječavanja izvoza ukrajinskog žita), Putinovo inzistiranje  na prepuštanju Rusiji „20 posto“ ukrajinskog ozemlja te njegovo „nuđenje“ Poljskoj i Mađarskoj zapadnih dijelova, uz Medvedevljevu otvorenu prijetnju nuklearnim oružjem u slučaju ruskoga vojnog poraza u Ukrajini, svakako su (neke) dodatne dimenzije onoga što već 17 mjeseci izdaleka promatramo. Onoga čega razlozi i ciljevi, ishod i svi međuodnosi, a pogotovu reperkusije još uvijek nisu razvidni. Nove žrtve, štete i rizici eskalacije svakako će zaoštriti i pitanje „kako dalje?“ odnosno „dokad?“ i „čemu?“.

Naslovnica: skupina “wagnerovaca” pristiglih u Bjelorusiju

Povezano:

Zdravko Gavran: „Prigožinov poučak“ te ruske i izvanruske nepoznanice

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo