Nataša Božinović: I ko o čemu, Jugoslaveni o nogometu

Mnogi su se mediji oglasili povodom “intimne atmosfere“ predstavljanja nove knjige Miljenka Jergovića, a Tportal je 21.06., zabilježio i klimatske uvjete:„Toplinski val pogodio je jučer ulice Zagreba, ali to nije smetalo posjetiteljima promocije najnovije knjige Miljenka Jergovića, koji su ugodno ispunili jednu od manjih dvorana prekrasne zgrade Hrvatskog državnog arhiva. Knjiga naslova ‘Mudrost poraza, ludost pobjede’ je, kako piše na stranicama Frakture, o svima nama, o trenutku u kojem živimo, o igri koja je postala veća od života. Naravno, radi se o nogometu….“,“… uglavnom o nogometu…“.

I ko o čemu, Jugoslaveni o nogometu. Par stvari koje odmah upadnu u oko. Toplinski val nije omeo malobrojne obožavatelje jugoslavenskoga nogometa, dvorana je bila mala kako bi bila ispunjena, a ovo „uglavnom“ znači općenito, jer poznajući pisca, o svemu vezanom za nogomet pomalo, a o hrvatskom golemom uspjehu ni riječi, samo u negativnom kontekstu. Da ne bude samo jal i jal, onda se uključi čitava svjetska povijest nogometa do najsitnijih kurioziteta kako bi se vrijednost nacionalnih uspjeha utopila u moru više-manje nevažnih, literarno dosadno obrađenih informacija. I da, Hrvatski državni arhiv je jedino što zvuči nacionalno kad su ovi likovi u pitanju. Moram priznat, zvuči više background institucijski negoli predstavljanje knjiga naših nacionalista po sjemeništima. Zvuči kao da je Miljenko za knjigu po arhivima desetljetno bjelčio, a ne u tren oka. Koliko traje prvenstvo u Kataru, toliko Miljenko slaže kolumne u 24 sata, svaka 24 sata, a potom ih izdavač spoji u knjigu. I trc mrc i čiča miča, gotova priča.

Snobovski pokušaj intelektualizacije ljubitelja nogometa trebao je biti nekakav supstitut Ćirine znamenite galvanizacije? Cilj je bio skidanje s aparata čitateljske „dabogda sve izgubili“ publike. Publike koja je na aparatima kad Hrvatska dobiva, kad je Hrvatska ovjenčana medaljama. Dakle često. Takve treba vraćati u život. Postupno. Planskom terapijom, jer zadatak je vrlo težak. Treba pronaći smisao života nakon tragedije koja ih je zadesila; hrvatski uspjeh, nacionalni ponos, nogomet. Za takve je Milenko dušu, psihoterapeutsku dao. Zato kolumne idu tijekom natjecanja u Kataru, jedna po jedna, tjednima, a potom se iste nagomilaju na hrpu ukoliko se okolnosti pogoršaju. A Liga nacija jest pogoršanje. Pa mrska im je nacija došla do srebra! I zato je terapija pojačana debelim koricama. Knjigom. Pod hitno! Tek dva dana od finala Lige nacija.

Pročitala sam par njegovih kolumni što sam izguglala. Vidim, one mu nisu jedine o nogometu. Rekla bih, Jergo, a ne Borges, prati hrvatske uspjehe desetljećima s velikom dozom mučnine koju uspješno prenosi na kolumne. Da, mučnina i patnja obilježja su visoke književnosti. Ali to kod njega nije slučaj. Njegove kolumne o nogometu nisu visoka književnost nego mlaćenje prazne slame. I predugačke su, otelo se jednome od predstavljača „u intimnoj atmosferi“ male dvorane Arhiva. Polizao je izrečeno, dodavši da bolje izgledaju u knjizi. Možda. Knjiga je knjiga.

Uglavnom, kako rezonira svaki jado „dabogda sve izgubili“ Jugoslaven, tako rezonira i Miljenko. Glavna fora kolumni je da je Livaju nazvao bijelim janjetom među modrim vukovima. Kao i obično ti tipovi uz sve moguće negativne emocije spram Hrvatske još i lažu. Sve više sliče na srbijanske historičare. Jedan ubaci laž, laž postane izvor i česta fusnota. Koji su to modri vukovi? Koliko ih je? Koliko je bijelih janjadi u reprezentaciji? Livaja je jedini trenutni Hajdukovac. Ok. Ostali su svi modri? Većina nisu. Ima dosta bivših Hajdukovaca koji nisu pomodrili. Igraju za strane klubove. Hajduk im je u srcu. Ni ostali nisu svi Dinamovci. Istina je da je reprezentacija klupski i zavičajno vrlo miješana. Istina je da su osobnosti igrača različite, da Livaja po svemu pokazanom nije nikakvo janje i istina je da ih Dalić tako karakterno i igrački različite, na štetu svih jugo nacionalista, posloži sve kao jedan.

No sve te sugestije koje nam Miljenko provlači kroz svoje kolumne, smrde na hibridni rat kojim rukovode srbijanske službe. Budimir Lončar je bio prvi koji je knjigu donio Jergoviću na potpis. U hibridnom ratu ima i janjadi i vukova i lisica i ovaca. Buda bi mog’o biti vuk. Miljenko je samo magarac. U „intimnoj atmosferi“ bilo ih je još. Magaraca, mislim. Kad se već krenulo s basnom, valja spomenuti Dežulovića. Ovoga puta nije nosio Hajdukov dres posvećen drugu Titu, onaj sa zvezdom petokrakom koji je odjenuo prilikom predstavljanja svoje knjige o nogometu, a koja se zove Bili libar, ali je slobodno mogao. Ta ova Jergovićeva knjiga je istim žarom zvezdaška kao i Dežulovićeva! I sve čega se djenu. Njihov je to jedini smisao. Osim kreacije dobrih bilih janjadi nasuprot zle, ustaške, kriminalne, modre repke, na stranu zla ide i čitava država Hrvatska.

Možda Jergovićevo snobovsko filozofiranje o nogometu može pokatkad privući nekoga ponekom informacijom koja se izgubi u ispraznim literarnim kombinacijama, ali na kraju dana većinom se svodi na dabogdasveizgubili foru. Savršeno se nadopunjuje s ostalim jugoslavenskim nacionalistima koji se sada žestoko obrušavaju na hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a vjetar u leđa im daju, kao i obično institucije hrvatske države. Konkretno mislim na DORH i slučaj podizanja optužnice protiv Modrića i Lovrena.

Svi drugari(da se ne ponavljam, svi magarci), kad je Hrvatska uspješna, odmah je: nije to kao nekad,sve je tako loše, nogomet je korumpiran, fifa je korumpirana(u što se savršeno uklapa neizbježni u ovoj temi:Mamić i HNS), klupski nogomet je jedini iskreni, radnički, proleterski biser koji toj igri može vratiti stari sjaj… Ima tu sve i svašta, ali zaista, sve im stane u proklinjanje: dabogda sve izgubili.

Kuriozitet koji bi mogao biti u drugom dijelu Jergovićeve knjige o nogometu, je da je Budimir Lončar maskota ovoga događaja, u neformalnom druženju nakon intimnog predstavljanja knjige izbiflao čitav postav talijanske reprezentacije iz 1938. Odlična memorija za 99godišnjaka. Vjerujem da barata puno korisnijim informacijama za hrvatsku povijest, ali on nije prijatelj Hrvatske tako da je bolje da ostane na tome da svojim vještinama zabavlja drugare ko klaun na dječjem rođendanu.

Svi Jugoslaveni koji danas pišu o nogometu kao tobože zaljubljenici u nogomet, meni se čini da su u djetinjstvu balun vidjeli tek kada bi ih pogodio u glavu. Izgledom su najvjerojatnije kao i danas bili neprivlačni iskompleksirani šmokljani koji su se nešto muvali sa strane dok su spretniji vršnjaci igrali, pa kako bi im se koji smilovao, možda bi ih postavili na malu branku, ali su im većinom dijelili čvoke. Čini mi se da je nogometnu strast (zapravo strastvenu mržnju), danas (uz gubitak države), probudila upravo ta trauma u djetinjstvu projicirana na uspjeh hrvatske reprezentacije kao objekt zavisti što su nekoć bili spretniji i zgodniji vršnjaci. Naravno da svi nismo manekenke ni manekeni, da smo imali neugodnih situacija u djetinjstvu, ali one se nisu razvile u psihopatsku mržnju i zavist kao što se dogodilo ovim likovima.
Jergovićeva knjiga je neki oblik samoterapije i drugarske psihoterapije za te kompleksaše svedene na kletvu dabogdasveizgubili. Trebali bi naučiti iz onoga do sada, da sve što kletu događa se njima.

Knjiga, zbirka kolumni Miljenka Jergovića, tempirana je za uspjeh u Ligi nacija, optužnica Modriću i Lovrenu ide kao preventiva Europskome prvenstvu… Njuše li opet medalju? Kako su rano počeli, možda bude zlato!

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo