Đ. Vidmarović/Suvremeni hrvatski književnici kao fotografsko nadahnuće

Miljenko Brezak: Hrvatski književnici Miljenka Brezaka. Izložba fotografija, Galerija Fotokluba Zagreb, Zagreb, Ilica, 29/3.

Od kada je hrvatska književnica Božica Brkan, prije dvadesetak godina, napustila novinarsku, a priključila se književnoj sceni, njezin suprug, Miljenko Brezak, „uhvatio“ se fotoaparata i za obiteljske potrebe počeo snimati, odnosno izrađivati fotografsku građu. Taj miran ekonomski i financijski stručnjak, bez nekih karijernih pobuda, slikao je vrlo uspjele karikature. Za takve crteže potrebno je dobro poznavanje psihološkog stanja likova koje prikazuje. Ovo iskustvo Brezak je prenio i u medij fotografije, nastojeći sačuvati njezinu dokumentarnu izvornu vrijednost, ali procesu nastanka slike dati vlastitu psihološku i estetsku nadgradnju. Prilično ambiciozan i zahtjevan program. Pri tome nije svraćao osobe koje fotografira u studio, ili u poseban prostor sa posebnim osvjetljenjem i tehnikalijama. Želio je „uhvatiti“ svoje likove u normalnim životnim situacijama, zamoliti ih da imaju strpljenja, a potom je uslijedilo traženje ugla za snimanje, najboljeg prirodnog osvjetljenja, ali i izraza lica koje će fotografiji dati personalnost kakvu autor želi, odnosno vidi. A Miljenko Brezak je u svakome književniku kojega je fotografirao vidio izuzetnu ličnost, dobrog čovjeka, nacionalni uskličnik kako bi rekao pokojni Tonko Marojević. Ako izraz lica i „uhvaćeni“ govor tijela ne bi zadovoljavao navedene karakteristike, Breza je liku dodavao malenu scenografiju. Tako npr. Matu Marasa „zarobljuje“ u knjižnici, a policama u pozadini kako sjedi za stolom, zagledan u nepoznato. Poznatog prevoditelja i književnika snima iz profila, čime naglašava određenu tajnovitost i neomeđenost lika.

Božicu Brkan „hvata“ u trenutku dok promatra Šutejevu grafiku „Bombardiranje očnog živca“, čime ova kružna slika dobiva sadržaj aureole, tajanstvenog kruga koji na simboličan način širi dosege emocionalnog, ali i intelektualnog habitusa književnice. Uočljiv je emocionalan odnos fotografa prema liku. Ili pisca ovih redaka Brezak snima u njegovome selu, pored rijeke Pakre sa stanovitom sjetom u očima. Bijelim šalom lik se odvaja od sredine i treperi pomalo nestvarno nad vodom.

Arsena Dedića Brezak doživljava kao eterično biće zagledano u visine, ali opet s rukama u džepovima i mikrofonom ispred glave.

Neke od kolega Breza vidi na samosvojan način, udaljujući ih od uobičajenog doživljaja nas koji ih poznajemo. Npr. u izuzetno dojmljivom foto-portretu Siniše Matasovića, Breza svog književnika prikazuje kao jedinstvo Josipa Severa, genijalnog, ali tragičnog modernističkog pjesnika i Rasputina, legendarne i neobične vjersko-političke osobe iz vremena carske Rusije.

Odličan je i portret Adrijane Škunce, poetese i umjetničke fotografkinje s otoka Paga. Autor ju prikazuje kao svjetionik. Iz potpuno tamne pozadine izranja njezin lik koji „isija“ svjetlo. Poetesa prodornim pogledom nešto tumači, pri čemu objema rukama, uzdignutih do razine nosa, sa savijem prstima, osim kažiprsta, uzima mjeru svijeta.

Možda izuzetan portret je dobila Božica Jelušić. Brezak ju prikazuje na način na koji su se prikazivali aristokrati, kao lady hrvatske književnosti. Na grudima joj je elegantan crno-bijeli šešir, košulja roze boje, kao kosa, kratko ošišana, obojena ciglasto crvenom bojom. Iza leđa je veliko zrcalo.

Božica Jelušić je osmijeh zadržala na razini tajnovitosti i ironije, pomalo dječački nestašna.

Ističem potrete npr. Lade Žigo s cigaretom, Diane Burazer s damskom lepezom, Sanje Lovrenčić kao usamljene dame u prostoriji punoj bijelih, ali praznih stolica… Ipak, najdinamičniji je portret pokojnoga Joje Ricova. Njegove neponovljive geste i ekspresivnost recitiranja, prikazao je na stripovski način, kao kolaž množine zasebnih manjih snimaka.

Ne bih želio biti selektivan, jer svaki portret je priča za sebe i o njemu bi se moglo govoriti.

Izložbu Miljenka Brezaka prati vrlo ukusan i informativan katalog.

Na koncu želio bih istaknuti kako je ova cijela izložba doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Naime, svjedoci smo kako većina kolega nema vlastitih umjetničkih foto-portreta, a što ide dublje u prošlost neke književnike može se prikazati jedino preko službenih fotografija. Sada autori književnih prikaza, ocjena, povijesti i sl. mogu uz tekst o pojedinom autoru priložiti i vrijednu autorsku fotografiju.

Đuro Vidmarović

hkm.hr / Hrvatsko nebo