Franjini napori da preuredi Crkvu na svoju sliku osuđeni su na propast
Vrijeme:2 min, 30 sec
Imenovanje mons. Tucha Fernandeza prefektom Dikasterija za nauk vjere nagovještava velike promjene u Katoličkoj Crkvi, baš u vremenu Sinode o sinodalnosti. Vjerojatno se budući kardinal Fernandez, zajedno s kardinalima McElroyem i Cupichem, nada da će uspjeti u svom projektu uništavanja moralne teologije sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. iz temelja, ukidajući pojam zla i ravnodušno otvarajući vrata Crkve svima za pričest, a možda čak i za blagoslov. U isto vrijeme, kardinal Roche marljivo radi na trajnom ukidanju tradicionalne latinske mise, sredstva prenošenja katoličke vjere kroz stoljeća. Ovo dolazi nakon novih biskupskih imenovanja u Torontu, Bruxellesu i Madridu, riječ je o modernističkim biskupima koji podržavaju Franjinu radikalnu viziju Crkve. Sadašnji trenutak je, prema nezgrapnom izrazu jednog novinara, “crkveni potres“. Rečeno nam je da su promjene nepovratne i trajne. Odsada nadalje to će biti Franjina crkva i Učiteljstvo.
Ali kao i svi pokušaji da se Crkva Kristova podčini ljudskim ciljevima, i ovaj će propasti. Sada je jasnije nego ikad da se Franjina vizija Crkve masovno odbacuje. Katolicizam je u slobodnom padu u Europi i Sjevernoj Americi. Katolička Crkva u Njemačkoj prihvatila je “Sinodalni put“ i sada vidimo rezultate toga – samo prošle godine Crkvu u Njemačkoj napustilo je pola milijuna katolika, što je novi rekord. Crkva podijeljena sama u sebi, u ratu s vlastitim tradicijama, lišena pravovjerja i lijepe liturgije jednostavno ne može evangelizirati. Mora umjesto toga ići putem istine, jer to je jedini put koji joj je namijenjen.
Da bi proveo svoju opsežnu reviziju (reformu) Crkve, Franjo se mora osloniti na stariju viziju papinstva. Taj pogled na papinstvo prestao je biti aktualan oko 1968. godine, kada su liberalni biskupi i laici u velikom broju odstupili od enciklike „Humanae Vitae“. Nadalje, Franjo potkopava argumente za poslušnost svaki put kad proturječi svojim prethodnicima (papama), što je prilično često ovih dana. Ideja poslušnosti papi koji od sljedbenika zahtijeva da imaju različite stavove i uvjerenja u različitim vremenima jednostavno je neodrživa. Doista, u doba kada ljudi masovno napuštaju organiziranu religiju – a posebno Katoličku Crkvu – hijerarhija ima manji utjecaj na vjernike nego ikad. Uz to treba spomenuti i skandale vezane uz kleričko spolno zlostavljanje maloljetnika koji su potresli Crkvu i uništili povjerenje u katoličku hijerarhiju tijekom posljednja tri desetljeća. U međuvremenu, institucionalna Crkva očajnički pokušava svoje najatraktivnije elemente (svoju povijesnu liturgiju, pobožnosti, svetu umjetnost i tradiciju) držati skrivenima što dalje od pogleda svijeta.
To znači da Franjina Crkva stavlja veliki naglasak na svoj najodbojniji element – slijepu odanost papi i biskupima– čak i dok odbacuje vlastitu povijest, tradiciju i nauk Crkve. U međuvremenu, tradicionalni katolicizam nastavlja rasti i evangelizirati. U ovakvom stanju stvari vidjet ćemo nastavak pravovjerne prakse katoličke vjere, ali uz rastuću udaljenost od hijerarhije– posebno hijerarhije u Rimu. Hoće li itko za pedeset godina čitati Franjine enciklike? Fernandezove knjige? Hoće li mons. Roche imati daljnji utjecaj na liturgiju?
Rim može planirati i razvijati planove za novi nauk, novu liturgiju i “crkvene potrese“. Ali Franjina Crkva, lišena i svjetovne moći i nadnaravne vjere, jednostavno nema snage da sve to izvede.
quovadisecclesia.com/Hrvatsko nebo
