ŠIRENJE PODRUČJA BORBE

Nakon nesretnog slučaja u kojem je francuski policajac ustrijelio mladog Alžirca diljem Francuske proširili su se neredi, u kojima, očekivano, najviše sudjeluju  osobe migrantskog porijekla. Za svega nekoliko dana divljanja spaljeno je skoro dvije tisuće automobila, uništeno petstotinjak zgrada, povrijeđene dvije stotine policajaca i uhićeno više od tisuću „prosvjednika“.

Dok vlasti razmišljaju o uvođenju izvanrednog stanja, vrijeme je da se razmisli kako je do svega toga došlo i može li se sličan razvoj događaja očekivati i u drugim dijelovima Europe, poput susjedne Belgije, Nizozemske, Švedske, Njemačke…?! Francuski slučaj ni po čemu nije poseban, a prvenstveno je posljedica polustoljetne nekontrolirane migracije stanovništva iz Afrike, kojoj su svoj doprinos dali svi francuski predsjednici nakon de Gaullea. Pretpostavlja se da danas  u toj zemlji živi desetak posto došljaka s drugih kontinenata, a, ako računamo samo mlađe stanovništvo, onda je njihov udio još i veći.

Kako je moguće da se ti ljudi nisu integrirali i asimilirali? Dio odgovora leži u njihovoj religiji, a dio u činjenici da se izvaneuropski doseljenici grupiraju u zasebnim četvrtima francuskih gradova, u koje i policija nerado zalazi. Kako udio doseljenika u ukupnom stanovništvu neprestano raste, tako se i problemi umnožavaju. Političari poput sadašnjeg predsjednika Macrona do sada su opasnosti koje donosi migrantska invazija  omalovažavali i prikrivali, ali, očito je da to vrijeme prolazi, i da će odnos prema masovnom useljavanju sve više utjecati na političku scenu čitave Europe. Sam Macron vjerojatno je pridonio razbuktavanju krize kada je, prije sudskog pravorijeka, požurio osuditi ponašanje „svog“ policajca, čime nije umirio rulju, ali je dodatno demoralizirao čuvare reda. Umjesto osude divljanja neki strani službenici kao da su jedva dočekali prigodu da pljucnu na Francuze, poput glasnogovornice UN-ovog ureda za ljudska prava u Ženevi, Ravine Shamdasani: „ Ovo je trenutak da se zemlja ozbiljno pozabavi dubokim problemima rasizma i rasne diskriminacije u provođenju zakona“, izjavila je Ravina. Na te objede odmah je odgovorila državna vlast i oštro odbacila optužbe. Eto, bar neka utjeha za francuske patriote!

Mogućnost otoka

Poučene francuskim i drugim primjerima, zemlje Višegradske skupine, u prvom redu Poljska i Mađarska, žestoko su se usprotivile namjerama briselske administracije da se teret migrantske krize ravnomjerno rasporedi na sve države članice. Sa stajališta zdravog razuma takvo je ponašanje sasvim opravdano; ako, primjerice, poljski umirovljenici žive s tri puta manjim mirovinama od njemačkih ili francuskih, zašto bi se prisilno solidarizirali s Njemačkom i Francuskom u nekim drugim pitanjima, koja se poljskog naroda uopće ne tiču? Osim toga, svi vide da je projekt multi-kulti Europe propao, i da zapadnim državama slijedi vrlo nesigurna budućnost. Zašto ih slijediti na putu propadanja? Poljski predsjednik vlade Mateusz Morawieck napisao je na Twitteru: „Naš plan je Europa sigurnih granica – sigurnost i javni red – to su vrijednosti od kojih sve ostalo počinje!“ (narod.hr, 1.7.2023.), te objavio video u kojem naizmjenično prikazuje prizore nasilja i anarhije s ulica francuskih gradova i prizore s ulica poljskih gradova. (Autor članka ovih je dana i sam boravio u Poljskoj, u gradu Wroclawu, te se osobno uvjerio u visoku razinu sigurnosti  domaćih ljudi i turista.) Zemlje Višegradske skupine danas imaju jedinstvenu priliku sačuvati homogenu strukturu vlastitog stanovništva i sve dobrobiti koje takvo stanje donosi, te postati privlačan mamac za useljenike sa Zapada koji bježe od multi-kulti utopije. Važno je samo izdržati pritiske i pričekati trenutak kada će i uspavana europska srednja klasa shvatiti da je vrag odnio šalu!

Pokoravanje

Za razliku od Poljske i Mađarske, te još nekih u medijima izostavljenih članica Europske Unije, Hrvatska poslušno slijedi briselski „mainstream“, pa tako Plenković, bez ikakvih obrazloženja ili javne rasprave, otvoreno podupire planove za dovlačenje novih migranata, izbjeglica i azilanata u EUropu. Kakve bismo koristi  od toga mogli imati? Hrvatski BDP u potpunosti ovisi o turizmu, a, kao što svi znamo, naši glavni aduti u toj djelatnosti su prirodne ljepote i sigurnost, koju svi posjetitelji Hrvatske ističu kao veliku prednost. No, i tu se stanje ubrzano mijenja, kao što pokazuju nedavna ubojstva i nasilje u središtu Zagreba. Dovlačenje novih stotinu tisuća stranaca opravdava se potrebom za radnom snagom, a zaglupljeno stanovništvo najčešće se pokušava zaplašiti tvrdnjom da bez useljenika neće biti moguće održati mirovinski i zdravstveni sustav. Međutim, na Zapadu već postoje brojni stručnjaci koji tvrde da troškovi integracije (izvaneuropskih) migranata nadmašuju moguću korist koju bi društvo od njih moglo imati, što zorno prikazuju primjeri Francuske i Njemačke. U hrvatskom slučaju postavlja se pitanje zbog čega vlastodršci dovlače radnu snagu iz Azije, kad postoji adekvatna zamjena u susjedstvu?! Rat u Ukrajini potjerao je na zapad milijune izbjeglica, koje su bez ikakvih poteškoća mogle popuniti radna mjesta u, primjerice, turističkom sektoru. Zašto to nije učinjeno na vrijeme? U Hrvatsku je došlo samo 22 tisuće Ukrajinaca, a u druge, usporedive zemlje, poput Slovačke, deset puta više! U malenu Crnu Goru stiglo je nevjerojatnih 35 tisuća izbjeglica! Po crnogorskim „standardima“ Hrvatska je trebala prihvatiti 175.000 Ukrajinaca!!! Unatoč konkretnim podacima, Plenkovićeva vlada uporno tvrdi da smo pokazali nekakvu veliku solidarnost s napaćenom Ukrajinom?! Koliko je takva migracijska „politika“ zakašnjela i štetočinska  pokazuju i hrpe oglasa u sredstvima priopćavanja (npr. na Facebooku, grupe „SOS Ukrajina“, „Ukrajinci u Hrvatskoj“ itd.) u kojima se već mjesecima panično traže djelatnici u turizmu – konobari, kuharice, sobarice, prodavačice… Da je hrvatska vlast prošle godine prstom mrdnula mogli smo sve turističke potrebe zadovoljiti izbjeglicama iz Ukrajine, što bi bilo na obostranu korist. Ovako, turističke djelatnike uvozimo iz Indije, Pakistana i Nepala! Pa, tko je tu lud?

 Dinko Pejčinović / Hrvatsko nebo