Reparacije su još uvijek teška tema

Prema međunarodnom pravu, reparacije su naknade štete koje jedna država isplaćuje drugoj kako bi kompenzirala kršenje međunarodnog prava, bilo da se radi o kršenju prava u vidu protupravnog napada ili o zločinima počinjenima tokom rata. Dugi niz desetljeća i stoljeća to je prvenstveno bilo pravo ratnih pobjednika: onaj tko je pobijedio, mogao je odrediti visinu ratne odštete. Nije se diferenciralo oko pitanja je li rat započinjao iz navodno opravdanih razloga, kao što je suprotstavljanje agresoru, ili je to jednostavno bila agresija.

Povelja Ujedinjenih naroda

Sve se to promijenilo nakon Drugog svjetskog rata, kada je povelja novoosnovanih Ujedinjenih naroda načelno zabranila napadačke ratove. Sveobuhvatna zabrana upotrebe sile je na snazi ​​tek od tada. U narednim godinama uslijedila je i procjena da pravi uzroci ratova postaju jasni tek nakon određene vremenske distance odnosno nakon mnogo godina. A nepravda se nikada ne može ispraviti ako oni koji su ju počinili ne preuzmu odgovornost za nju.

Njemačka nakon Prvog svjetskog rata

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, Njemački Rajh je prema Versajskom mirovnom ugovoru bio obvezan platiti reparacije u iznosu od 20 milijardi maraka u zlatu, što bi danas odgovaralo iznosu od oko 100 milijardi eura. Osim toga, Njemačka je morala predati 90 posto svoje trgovačke flote. Kasnije su pobjedničke i savezničke sile tražile još više novca. Konačno je postignut dogovor oko iznosa od 132 milijarde maraka u zlatu, koje je trebalo otplatiti zajedno s kamatom. Njemačka je tek zaključno s 2010. godinom otplatila ovaj dug.

Njemačka nakon Drugog svjetskog rata

I nakon Drugog svjetskog rata Njemačku su sile pobjednice obvezale na plaćanje ratne odštete. Za razliku od Prvog svjetskog rata, nakon kojeg je uslijedio Versajski mirovni sporazum, nakon Drugog svjetskog rata nije postojao sličan mirovni ugovor. Zapadni saveznici SAD, Francuska i Velika Britanija bili su zainteresirani za jačanje Zapadne Njemačke. Ova država im je bila potrebna kao tampon zona prema sovjetskoj sferi utjecaja u tada započetom sukobu Istok-Zapad.

Reparacije su zato bile manje financijske prirode; sile pobjednice su uglavnom demontirale važna njemačka industrijska postrojenja. Na Londonskoj konferenciji 1953. godine njemački pregovarač Hermann Josef Abs uspio je za Njemačku dogovoriti znatan oprost duga. Prvobitni iznos od 29,3 milijarde maraka smanjen je na 14,8 milijardi, pri čemu se SAD velikodušno odrekao svog dijela ratne odštete. Posljedice tadašnjeg dogovora se osjećaju i dan-danas: Poljska i Grčka, koje nisu bile uključene u pregovore, i dalje zahtijevaju velike reparacije od Njemačke. Samo Poljska traži do 1,3 bilijuna eura. Njemačka to odbija.

SAD i Vijetnam

Što se tiče rata u Vijetnamu, SAD do danas odbija platiti ratnu odštetu ili druge oblike kompenzacije. Umjesto toga je 1993. godine vijetnamska vlada morala preuzeti dugove bivšeg Južnog Vijetnama kako bi dobila kredite i postigla ukidanje američkog embarga.

SAD je tek 2007. godine prvi put odobrio 400.000 dolara za uklanjanje ostataka otrovnog dioksina u bivšoj ratnoj zoni. U svibnju 2009. tadašnji američki predsjednik Barack Obama je udvostručio ovu pomoć s tri na šest milijuna dolara. Američki sudovi odbili su odštetne zahtjeve Vijetnamaca za obolijevanja od raka.

Irak i Kuvajt

Irak je do veljače 2022. otplaćivao svoje ratne dugove iz Zaljevskog rata vođenog 1990. godine. Ujedinjeni narodi su objavili da je ta zemlja na ime odštete platila ukupno 45,9 milijardi eura. 2. kolovoza 1990. iračka vojska je izvršila invaziju na susjedni emirat. Tadašnji irački vlastodržac Sadam Husein proglasio je Kuvajt iračkom pokrajinom. Ali međunarodne snage predvođene Sjedinjenim Državama to su osujetile.

Njemačka i njeno kolonijalno nasljeđe

Od 1884. do 1915. godine tadašnji Njemački Rajh je bio kolonijalna sila u današnjoj Namibiji i nemilosrdno ugnjetavao lokalno stanovništvo, koje se odupiralo stranoj vladavini i kršenju ljudskih prava. Okrutni vrhunac bio je rat protiv etničkih skupina Herero i Nama između 1904. i 1908. Procjenjuje se da je tada smrtno stradalo oko 100.000 ljudi – dio njih je ubila njemačka vojska, a dio je umro od žeđi u pustinji ili u koncentracijskim logorima.

Nakon teških pregovora, koji su trajali desetljećima i u kojima Njemačka nije željela priznati bilo kakvu krivnju za genocid, 2021. je ipak postignut dogovor: Njemačka je priznala genocid, ispričala se i obećala pružiti 1,1 milijardu eura pomoći za obnovu. Međutim, taj sporazum do danas nisu potpisale obje vlade.

Reparacije su i danas teška tema, a u konačnici postizanje dogovora ovisi o dobroj volji obje strane, i počinitelja i žrtve.

Ovdje je presudno napraviti politički i kulturološki pritisak na sile pobjednice da priznaju svoju krivicu. Čak je i povelja Ujedinjenih naroda malo toga promijenila što se tiče činjenice da se reparacije plaćaju samo kada se krivica stvarno prizna.