Šiljo/Zdrava jaja o „antifašizmu“ i nezdrava o HDZ-u u košari povjesničara Stipe Kljaića

Kljaić podupire lažni mit o današnjem HDZ-u kao (jedinoj) stranci na „braniku Domovine“, za dom i domovinu kakti vazda spremnoj! Ah, ah! Kao historiograf on bistru spoznaju o prošlosti totalno zamućuje i potapa kada kao komentator poručuje biračima da je brana od najezde protuhrvatske „antifašističke“ ljevice danas – HDZ. Pod čijom se vlašću već tolike godine vrlo uspješno provodi renesansa „antifašizma“, od neojugoslavenskoga i četničkoga pa nadalje. Pod kojim je hrvatski narod potlačen i u dimenziji povijesne pravde i istine i u dimenziji vlastite sadašnjosti i budućnosti. Pod kojim se neometano ostvaruje protuhrvatska ’agenda’. Sve ostalo puka je „retorika“, ili žalosno (samo)zavaravanje.

Uoči dolazećega „Dana antifašističke borbe“, viši znanstveni suradnik s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Stipe Kljaić dao je intervju Andrei Latinović za portal Direktno.hr o značenju „antifašizma“ na političkom istoku i na političkom zapadu te o suvremenim političkim odnosima u Hrvatskoj, napose pred izbore za Hrvatski sabor sljedeće godine.

Kao istraživač s hrvatskim i zapadnim znanstvenim i sveučilišnim iskustvom, Kljaić je vrlo odlučno prikazao sva lažna predstavljanja, prikazivanja i sve pogubne učinke takozvanoga jugoslavenskog antifašizma. On je pritom sažeto iznio sve ono što ljudi kojima je stalo do povijesne istine i pravde već ionako znaju, no što se zanemaruje, ignorira, odbacuje ili napada u službenim i dominantnim tumačenjima jugoslavenskog odnosno hrvatskog „antifašizma“. Istaknuo je dakle sljedeće:

Kljaićevi pogledi sažeti u deset točaka

1) Razlikuju se povijesno dva tipa, demokratski zapadni i nedemokratski istočni, komunističko-revolucionarni antifašizam. Usprkos denacifikaciji i defašizaciji zapadne Europe nakon 1945., komunistički istok na čelu sa Sovjetskim savezom i dalje je zapadni svijet smatrao „fašističkim“, pa su i Berlinski zid nazivali „antifašistički bedem sigurnosti“. S takvim lažnim diskvalifikacijama Ukrajine i s takvom retorikom i Putin je krenuo u rat protiv Ukrajine, a slično je učinila i Srbija odnosno komunistička Jugoslavija prema Hrvatskoj.

2) Antifašizam je u Rusiji postao nadomjestak komunističke ideologije, sav sovjetski totalitarni projekt sveden je na ’pozitivu’ pobjede nad Hitlerom; staljinizam je udario temelje putinizmu,  „ujedinjenje velikoruskog nacionalizma i neokomunističkog revanšizma prema Zapadu u odnosu na poraz u Hladnom ratu“. Putin je ovim ratom „nepovratno iskompromitirao antifašizam“.

3) Dan 22. lipnja, koji se u Hrvatskoj obilježava kao „Dan antifašističke borbe“, s pozivanjem na događanje toga dana 1941., odmah nakon što se doznalo da je Njemačka napala Sovjetski savez, Kljaić tvrdi da su i hrvatski i jugoslavenski komunisti koji su dizali „antifašistički“ ustanak zapravo bili „sovjetofili i staljinisti koji se tada nisu borili niti za Hrvatsku, pa čak u tom trenutku niti za obnovu Jugoslavije, nego za pobjedu Sovjetskog saveza i trijumf svjetske komunističke revolucije“. Jazovka i druga komunistička pogubilišta zaslužuju pijetet, istraživanje, muzej i ostalo, a široj javnosti često se skriva da je „Tito došao na čelo jugoslavenske partije kao staljinist, kao osoba i od njegova izravnog povjerenja“. Za vođu monolitne Komunističke partije Jugoslavije Tito je došao s neposrednim iskustvom iz tzv. Moskovskih procesa i Staljinovih čistki, u kojima je i sam „osobno sudjelovao, kada su po sibirskim logorima završili mnogi stari jugoslavenski komunisti, on se preko mrtvih i izdanih nekadašnjih drugova uspinjao na vlast u partiji“.

4) Tito je u Staljinovu Sovjetskom savezu „ispekao zanat za beskrupulozno osvajanje vlasti“, koju je g. 1945. shvatio kao prigodu za „marginalizaciju i uništenje svih snaga koje nisu bile komunističke pa čak i onih snaga koje nisu bile otvoreno protiv komunizma i koje su sudjelovale zajedno s komunistima u pokretu otpora“. Tako je on proveo radikalnu sovjetizaciju Jugoslavije poslije rata, a njegovi „masovni zločini u ratu i poraću ne mogu se eskulpirati time što se on borio protiv Pavelića, Hitlera i Mussolinija. Pogotovo se to ne može činiti u Hrvatskoj, gdje su razmjeri tih masovnih ubijanja Titova režima bili daleko najveći na prostorima bivše Jugoslavije.“ Tito je bio „pravi diktator modernog doba“.

5) „Molim Vas, kako biste vi nazvali uništenje ustanova privatnog vlasništva, ukidanje političkih, građanskih i vjerskih sloboda, zavođenje diktature jedne partije i prisilno nametanje jedne ’ortodoksne’ ideologije i sve to praćeno uz masovni teror i progone te masovne likvidacije po principu kolektivne krivnje, nego barbarskim činom prvog reda?“, zapitao je retorički Kljaić novinarku kada je ova provjeravala jesu li zasluge jugoslavensko-hrvatskog antifašizma zaista tako grozne kao što druga strana tvrdi.

6) Tito je srezao liberalno-komunistički pokret nazvan „Hrvatsko proljeće“, u kojem je vidio ugrozu ne samo za svoju „osobnu vlast, nego i vlast partije, a time i opstanak Jugoslavije i samog komunističkog poretka“, a „svojom čvrstom autokratskom rukom isisao je sve potencijale svoje zemlje“, koja je „uz sve svoje druge nevolje bila i žrtvom Titove neograničene moći“. Svega jedno desetljeće nakon njegove smrti „raspalo se njegovo životno djelo, bio je to krajnje neciviliziran razvod braka, uostalom, kako je i počeo taj brak na jedan prisilan i brutalan način kroz Bleiburg i križne puteve“.

7) Ustav SFRJ iz 1974., koji mnogi hvale kao podlogu hrvatske samostalnosti, za Kljaića je bio u okolnostima „nedemokratske i totalitarne države“ samo „mrtvo slovo na papiru“. Nisu Hrvatska i hrvatski narod „dobili slobodu i demokraciju na temelju Titovih i komunističkih ustava, nego na krvi svojih herojskih ratnika“.

8) Kljaić je nedavno ustvrdio da se predsjednik Zoran Milanović služi „’pseudosuverenizmom kao podvalom za neupućene“. Sada je objasnio da „Hrvatska teško može provoditi suverenističku politiku u pravom smislu te riječi obzirom na njezine kapacitete, ali takva bi politika za nju bila i kontraproduktivna u sadašnjim okolnostima i na političkom i ekonomskom polju“. Ni SAD kao „najveća globalna sila“ ne može, po Kljaićevu mišljenju, „ništa bez saveza i saveznika“. Zbog toga, u današnjem svijetu svaka državna politika „mora biti neko balansiranje i taktiziranje između suverenog i globalnog“. Milanović se pak sam prikazuje kao „proruski orijentiran“.

9) Kljaić je potvrdio da veliku opasnost za Hrvatsku vidi u eventualnoj pobjedi „ljevice“ na izborima 2024.; ona bi „dovela Hrvatsku u stanje nestabilnosti i unutarnjih previranja, a EU dobila još jednu nestabilnu državu, poput Orbanove Mađarske“. Potvrdio je i tezu da je „jedino pobjeda HDZ-a i njegovih šarolikih partnera jamstvo za stabilnost Hrvatske“. Potkrijepio je to upozorenje na neželjenu promjenu vlasti iskustvima s „lijevim“ vladama – Račanovom i Milanovićevom. Tomu kao opomenu treba dodati i aktualnu „antifašizacija“ Zagreba. Dolazak takvih snaga, s „ideologijom mimikrije“, na vlast na nacionalnoj razini dugoročno bi ugrozio „i temelje današnje hrvatske demokracije“. No „zagrebački Podemos“, srećom, ne može osvojiti „jug Hrvatske“; nije Hrvatska samo Zagreb.

10) Protivljenje desnih i konzervativnih stranaka u Hrvatskom saboru, Hrvatskih suverenista, Domovinskog pokreta i Mosta obučavanju ukrajinskih vojnika Kljaić smatra ne samo „moralnim debaklom“, nego i glasovanjem „protiv državnih i nacionalnih interesa na koje se često pozivaju. Protivljenje Plenkovićevoj politici ne može im biti alibi. S druge strane, Hrvatska se uz baltičke države i Poljsku nalazi na granici s Putinovim otvorenim i tajnim saveznicima, od Beograda, Banja Luke, Podgorice do Budimpešte, potencijalni slom Ukrajine bi, dakle, Hrvatsku stavio prvu na udar.“ Jedva da ima razlike „između Vukovara, Dubrovnika i razaranja hrvatskih gradova i sela s primjerima razaranja Mariupolja, Bahmuta, Marinke i drugih ukrajinskih gradova i sela. Zapravo je riječ o ideologiji koja ima isti potpis.“ Ukrajinska je pobjeda „dakle moralni, …ali i politički imperativ za Hrvatsku i hrvatski narod“.

* * *

Kljaić kao historiograf dobro vidi prošlost, ali spoznaju o prošlosti potapa kada kao komentator tvrdi da je HDZ brana od najezde protuhrvatske „antifašističke“ ljevice danas

Kljaićeve povijesne ocjene o naravni „Narodnooslobodilačke borbe“, ustanaka, komunističke vlasti, staljinizma i Titove osobne i partijske diktature nisu za one kojima je stalo do istine i koji poznaju osnove povijesti nimalo problematične. Pohvalno je i to da otvoreno govori o „antifašističkom“ zlosilju poznatomu po Bleiburškom izručenju i pokolju, po svom nastavku na „Križnom putu“ i po nebrojenim ’likvidacijama’, zatvaranjima i obespravljivanjima ljudi koje je nova vlast zatekla u domovini.

Pa ipak, čini se da oštrina Kljaićevih prosudbi biva osjetno mekša kako se s terena sovjetsko-jugoslavenskog boljševizma prebacuje na teren poratnih zlodjela nad pripadnicima hrvatskog naroda. On se njih nije sjetio nazvati genocidom ili genocidnima, iako je u nastavku razgovora ustvrdio da današnja ruska invazija na Ukrajinu ima i „elemente genocida“. A upravo bi na kvalifikativu „genocida“ počinjenoga nad hrvatskim narodom – a ne samo na općenitomu komunističkom teroru – morali inzistirati svi oni koji istjeruju pravdu, od historiografa i statističara pa do pravnika i publicista! Nad Hrvatima je tada nedvojbeno izvršen genocid – što uza sve ostalo mogu potvrditi i komparativni podatci o broju Hrvata i o broju recimo Srba po predratnom i po prvom poslijeratnom popisu.

No dobro, Kljaić ima pravo odabrati kvalifikacije povijesnih zbivanja kako hoće, ako je dobro istražio i promislio kako pojedine i skupne događaje kategorizirati i kako ih nazvati.

Dok desni medijski prostor „ratuje“ s politikama Plenkovićeva HDZ-a, Klaić ih brani kao jedino pozitivne

Ono što mnogo više udara u oči jest posvemašnje izjednačivanje današnjega, Plenkovićeva HDZ-a s „desnicom“, kojemu Kljaić suprotstavlja ideološki i za demokraciju opasnu „ljevicu“. Nijednom riječju ne primjećuje da se metastaze nabujaloga „antifašizma“ u značenju apsolutno neistinitih prikazivanja i tumačenja novije povijesti šire nesmetano na biću hrvatskoga naroda upravo pod vlašću i pod dominacijom HDZ-a. Čitav „desni“ odnosno hrvatstva i objektivnih povijesnih istina svjesni medijski prostor već je godinama u sudaru s politikama i odlukama i kadrovskim odlukama i medijskim kampanjama koje s posve ljevičarskih pozicija vode vlast, dužnosnici, povjerenici, strukture i manje vidljive sile HDZ-a. A o (ne)demokratičnosti hrvatskog izbornog i političkog zdanja pod vlašću HDZ-a i „šarene koalicije“ da se i ne govori. O tomu već i vrapci sućutno cvrkuću.

Notorna je činjenica, koju dakle ne treba ni dokazivati, da se HDZ s Plenkovićem prometnuo u ljevičarsku, liberalističku, dženderističku, globalističku, multikulturalističku, srboljubnu, filojugoslavensku, filoemigrantsku, filoimigrantsku formaciju. S takvih pozicija HDZ-ova vlast udara ili financira, ili potajno ili javno potpomaže udare na simbole i sveta mjesta i svete istine i uporišne točke Hrvatstva. Iznutra aktivno, pravosudno, politički, financijski i na druge načina razara ili dopušta razaranje onoga što bismo nazvali supstratom, supstancijom hrvatskog identiteta odnosno hrvatske samosvijesti – pri čemu se vrlo spretno služi, kako Kljaić s pravom primijeti za tobožnje, antihrvatske „antifašiste“, „ideologijom mimikrije“. Nisu oni neki drugi, neki izvan ni protiv HDZ-a: takvi se upravo u HDZ-u ili pod zaštitom HDZ-a osjećaju zbrinuto, sigurno, poduprto i prosperitetno.

Pod pokroviteljstvom upravo HDZ-a svakojaki Fumići i Pupovci, Mesići i Pusići obilježavaju i dalje nesmetano izmišljene „antifašističke ustanke“, a zapravo početke tadašnjih genocidnih čina protiv hrvatskog naroda. Takvi toleriraju četnicima gotovo sve, pa i skidanje hrvatske državne zastave, takvi nagrađuju i promiču učiteljice koje šire mržnju prema Hrvatima i iznose odurne laži o hrvatskom narodu i novijoj povijesti, takvi legitimiziraju zvijezdu petokraku i komunističke pozdrave i slogane, takvima ne smetaju ili im imponiraju četnički simboli, dok udaraju na simbole Domovinskog rata koji su nominalno slični ustaškima ili domobranskima ili se s njima mogu dovesti i u kakvu vezu, kao primjerice bijelo početno polje na hrvatskom grbu. I tako redom, i tako dalje, postalo je već odvratno sve to iznova i uzalud ponavljati.

Nekritički poručivati putem medija biračima kako je spas u HDZ-u… znači u najmanju ruku biti naivan

Za takozvanu „antifašističku“ i inu „ljevicu“ u Hrvatskoj, za mračne centre moći, ispostave i agente stranih zaklada i drugih središta znamo tko su i što hoće: samosvijest i ponos slobodne matice hrvatskog ’zakucati’ u tlo. No nekritički poručivati putem medija biračima kako je spas u HDZ-u… znači u najmanju ruku biti naivan, znači pristrano i ’prorežimski’ vidjeti suvremenost.

Kljaić podupire lažni mit o današnjem HDZ-u kao (jedinoj) stranci na „braniku Domovine“, za dom i domovinu kakti vazda spremnoj! Ah, ah! Kao historiograf on bistru spoznaju o prošlosti totalno zamućuje i potapa kada kao komentator poručuje biračima da je brana od najezde protuhrvatske „antifašističke“ ljevice danas – HDZ. Pod čijom se vlašću već tolike godine vrlo uspješno provodi renesansa „antifašizma“, od neojugoslavenskoga i četničkoga pa nadalje. Pod kojim je hrvatski narod potlačen i u dimenziji povijesne pravde i istine i u dimenziji vlastite sadašnjosti i budućnosti. Pod kojim se neometano ostvaruje protuhrvatska ’agenda’. Sve ostalo puka je „retorika“, ili žalosno (samo)zavaravanje.

Šiljo/Hrvatsko nebo