Zdravko Gavran: Nekoliko slobodnih misli potaknutih blagdanima Srca Isusova i Srca Marijina

(Svima dragima s ove i s one strane zastora smrti)

…Sve što je itko ikada proživio može se stoga razumjeti kao puki privid, kao „mjehur od sapunice“; blistav na suncu, ali samo trenutan; najobičnija tlapnja i privid; hinduistička maya. Bez božanske ljubavi, slikovito i metaforički i na otajstveno-sakramentalan način očitovane u probadanju Isusova Srca na križu kada je iz njega potekla žrtvena krv za “otkupljenje”, za spasenje ljudi, a iz slabina voda očišćenja u Duhu, bez takve (ne-nužne, posve proizvoljno-slobodne Božje) ljubavi sve drugo i u religijama u povijesti i među ljudima i u ljudima i u svemiru ne bi imalo vlastite srži, razloga, svrhe ni smisla. Tu dimenziju ljubavi, a i onu svetosti – obje nepoznate materiji i teško razumljive razumu – posvješćuju nam današnji odnosno sutrašnji blagdan Srca Isusova i Srca Marijina.

Bilo je i katoličkih teologa koji su nam privatno govorili s ponešto prijezira prema kultu „Srca“, ponešto Isusova, a još više Marijina. Činilo im se da je to neko pobožnjačko pretjerivanje, koje ide na ruku „jeftinoj“ pučkoj pobožnosti i kojim se pogoduje površnom sentimentalizmu. Bili su oni pod utjecajem teološkog racionalizma, osobito onoga njemačke škole, koji je u sebi sadržavao više hladnog razuma nego žara osjećajne pobožnosti kakva je draža mnogim „običnim“ vjernicima i onima koji se vjernicima samo smatraju.

Pretjerivanja u plitkoj emotivnosti i površnoj sentimentalnosti – i značenje „srca“

Nedvojbeno je u katoličkim pučkim pobožnostima i običajima dolazilo i dolazi do pretjerivanja u plitkoj emotivnosti i površnoj sentimentalnosti i nedvojbeno su štandovi s devocionalijama po Italiji, Hrvatskoj i drugdje prepuni nečega što je na granici kiča ili je obični i prijezira dostojan kič – bezvrijednima umjetnički, a teološki gledano nečim poput nepotrebnih izraslina na samim vanjskim rubovima kršćanske vjere, ako ne i nešto posve stranima istinskoj kršćanskoj vjeri. I zabludno-zavaravajućima.

Već samo „srce“ nekima s današnjim ukusima i pametima može se činiti odviše „sentimentalnim“ odnosno nestvarnim. Ma kakvo „srce“! Što to uopće znači ili može značiti to crveno srce na slikama ili gipsanim kipovima pokraj tako velikih riječi kao što su „spasenje“, „čovječnost“, „prosvijećenost“, „razvoj“, „napredak“, „čuda tehnike“ ili pokraj tako moćnih i temeljnih naziva kršćanskih svetkovina kao što su „Božić“, „Uskrs“ ili „Presveto Trojstvo“?

Suvremeni prosvijećeni i racionalistički svijet zasigurno ne doživljava i ne razumije pojam „srca“ kao što su ga doživljavali i razumijevali mnogi tijekom povijesti. Nama je danas, čini se, najvažniji organ „mozak“. Koji je po neznanstvenim spoznajama velikoga grčkog filozofa Aristotela služio samo kao organ za „hlađenje krvi“. On još nije znao da je mozak središnji organ mišljenja, i još mnogo čega drugoga. Za njega je mišljenje odnosno razum odnosno ljudska i božanska svijest i samosvijest bilo nešto što nije „smješteno“ ni u kojem organu, nego što postoji i živi na nekoj drugoj razini, praktički odvojenoj od tjelesne – na razini općega ili božanskoga uma („nusa“), u svijetu ideja, preuzetom od njegova velikog učitelja Platona, koje kao „forme“ daju bezvrijednoj materiji da bude išta više doli bezlična, amorfna, „sirova“ tvar odnosno vječna tvarna pratvar. A sva je tvar odnosno materija odnosno sav se vidljivi i opipljivi svijet – kako je prije njega smatrao mislilac Demokrit – sastavljen od najsitnijih dijelova, od u sebi nedjeljivih i neuništivih čestica nazvanih „atomima“, doslovce: od čestica koje se nakon svekolikog usitnjavanja više ne mogu nikako razdijeliti ili dalje usitniti. (Danas po otkrićima fizičara znamo da nije tako, odnosno da uopće nije tako.)

Za mnoge u starini srce je bilo središte čovjeka i drugih živih bića koja nisu biljke ili ostali organizmi bez srca, bez središnjega organa koji omogućuje življenje. Takav je zaključak razumljiv iz običnoga iskustva: stane li srce odnosno iskrvari li srce, staje život tog tijela, nastupa ono što zovemo „smrt“. Odatle, „srce“ je u razmišljanjima o čovjeku imalo ili dobivalo i dimenzije više od bioloških: izjednačavalo se s pojmom onoga što je u čovjeku doista glavno i središnje, u smislu i duše i duha njegova, odnosno njegove osobe, onoga što je bitno upravo za pripadnike ljudske vrste i što svakog čovjeka čini posebnom, jedincatom, zasebnom i neponovljivom osobom.

Koliko god naša suvremena spoznaja „srca“ bila narušena otkrićima na polju biologije i medicinskih znanosti, po kojima je riječ samo o za život ključnom tjelesnom organu, općenito je značenje „srca“ i dalje mnogo dublje i šire od čisto biološkoga odnosno tjelesnoga. U najmanju ruku, „srce“ je često istoznačnica za samu osobu ili za osobni odnos nje prema svijetu ili mene prema drugoj osobi.

Dan prije vlastita smaknuća, Petar Zrinski pisao je svojoj ženi Ani Katarini: „Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli…“ Oslovio ju je kao svoje drago srce, kao da je riječ o njegovu „srcu“ u njezinu tijelu i njezinoj duši. Nije joj se obratio izrazom: „Moj dragi mozgu“, a ni „Moja mila glavo“, a ni „Moje milo tijelo“. Čovjek je biće koje nadilazi svoju tjelesnost, sve svoje vanjske i unutarnje organe; čovjek je, tako osjećamo i tako ga razumijemo, nešto mnogo više od njih.

Da bi se izrazilo to izravno neizrazivo, poseže se za izrazom „srce“ kao za metaforom kojom se izriče ona dubina i ona punina među-osobnosti koju je teško ili nemoguće izraziti na drugi, racionalistički utemeljen način. Uostalom, čovjek je viši odnosno puniji i od samog razuma: cjelina čovjeka uključuje i razine i dimenzije koje nisu ni tjelesne ni razumske, nego sežu do dubina i visina neizrecivosti, sežu do misterija ili otajstva, sežu do žudnje za vječnošću onoga „sebe“, onoga „njega“ ili „nje“ za koju nemamo uporišta ni u samom tijelu ni u samom „hladnom“ razumu, koji ovaj svijet spoznaje u okvirima prirodnih ili materijalno provjerljivih danosti i njima primjerenih znanosti.

Srce kao srž (s)tvari, kao bit bića; gdje je u ljudskom tijelu ili biću sjedište „ljubavi“?

U svakom slučaju, riječju „srce“ izriče se ili se može izricati nešto što je dublje ili središnjije od svega što možemo iskusiti svojim osjetilima ili razumjeti svojim umom. Izriče se ono što je ispod svih vidljivih i manje vidljivih slojeva ili naslaga našega iskustva, što je bit nekog bića. Slavni roman Grahama Greena nosi u izvorniku naslov „The Heart of the Matter“, preveden na hrvatski kao „Srž stvari“. Doslovno bi ga se imalo prevesti kao „Srce (s)tvari“. U njemu se pripovijeda o nekom dobru muškarcu, Europljaninu, koji se u nekom gradu na obali zapadne Afrike našao upleten u (erotsku) ljubav, u obavještajnu spletku i izložen zlu.

Kao što znamo iz općega iskustva, riječ „srce“ osobito je povezana u lirskom pjesništvu i općenito u jeziku i umjetnosti upravo s onim što nazivamo „ljubav“. Gdje je u ljudskom tijelu ili biću sjedište „ljubavi“? Možemo li ljubav svesti na opis kakav nam može dati znanost odnosno „hladni“ razum? Teško da možemo? I ljubav – kada ima onu najdublju, najnesebičniju, najuzvišeniju i najpročišćeniju dimenziju – jest nešto što ljudi općenito, a osobito biblijska Objava smatraju najvišim i najvrjednijim. Kršćanstvo mnogi i definiraju kao „religiju ljubavi“. No što bi to bila ljubav? Gdje „stanuje“ – ako ne u „srcu“? Po čemu se ravna – ako ne po vlastitim „zakonima“? Koje su joj granice – ako ne „granice“ slobode? Je li prolazna – ma kako bi bila prolazna?

U kršćanskoj vjeri sve izvire iz ljubavi (trojstvenoga) Boga prema čovjeku kao svom stvorenju

Utjelovljenje, naučavanje, život, smrt, uskrsnuće i uzašašće Isusa Krista izviru iz ljubavi (trojstvenoga) Boga prema čovjeku kao svom stvorenju, kao svom „djetetu“. Bez Božje ljubavi prema čovjeku i bez ljubavi „kao takve“ ničega od toga ne bi bilo. „Tko je čovjek da ga se spomeneš?“, zapitao se psalmist u svom unutarnjem obraćanju Bogu kako bi izrazio temeljnu misao judeokršćanske Objave.

Tu bi se misao moglo suvremenom čovjeku bližim jezikom prereći i ovako: Sastavljen od atoma, molekula, organa, vezivnih tkiva i tekućina kao što su krv i limfa, svaki čovjek nastaje i živi te nestaje. Ne postoji nijedan „racionalan“ razlog da ga se Bog – koji u svom vječnom blaženstvu „stoluje na nebesima“ – ikada „sjeti“, da ga čovjekova prolaznost i samo njegovo postojanje ikada uznemire ili pokrenu kako bi što za njega učinio. Bog bez čovjeka savršeno može biti u svom blaženstu – rekli bi racionalisti. Zašto bi onda išta za ljudsku vrstu, za čitav svemir ikada učinio kada je ionako i čitav svemir prolazan, odnosno po sebi „prazan“ i od blaženstva i od bilo kakvih duhovnih vrijednosti i sadržaja? Ta čitav zamalo „beskonačan“ svemir sazdan je u osnovi samo od sićušnih atoma. Ako oni i jesu u nekom davnom trenutku stvoreni, prije toga nije ih bilo, kao što ih jednom može opet nestati, dok Bog vječno opstoji. A sam nastanak i mogući nestanak Svemira (Univerzuma) upravo istražuje ponešto zagonetni, najveći znanstveni laboratorij na svijetu, izgrađen u Švicarskoj, kako bi znanstvenici pokušali prodrijeti do čestica mnogo sitnijih od ’primitivnih’ Demokritovih atoma, odnosno do same srži ili „srca“ svega materijalnog svemira i, k tomu, pretpostavljenog „antisvemira“.

Dublji smisao slavljenja blagdana „Srca“

Katoličke blagdane „Presvetog Srca Isusova“ i „Prečistog Srca Marijina“, koliko god oni današnjem čovjeku mogli izgledati po svojim nazivima „arhaični“ ili „srceparajući“, nipošto se ne smije razumijevati na razini kakvu nam dočaravaju tolike jeftine i kičaste „svete sličice“. Nemaju ti blagdani za svoj cilj i svrhu uzburkavati u vjernicima površne osjećaje niti ih dovoditi do idolopokloničkog odnosa prema „srcu“ kao tjelesnom organu ili prema krvi kao krvi. Naprotiv, imaju za svrhu pomoći vjernicima da dopru i do onih dubljih i skrovitijih dimenzija koje razum sam po sebi, premda se njime može toliko toga „spoznati“ – a onda ni hladni racionalistički teološki razum – ne može dosegnuti, doživjeti, pa ni dokraja razumjeti. Riječ je o dimenzijama (protežnicama, kako tu riječ prevede Ladan) dubine i visine i otajstvene božanske ljubavi i žrtve podnesene za spas čovjeka odnosno za njegov povratak u blaženo stanje blizine, bliskosti i vječnosti s Bogom.

Takvo je stanje iskonske stvorenosti Čovjek (slikovito-interpretacijski rečeno) na samom početku prokockao u Zemaljskom vrtu. I zbog toga ima povijest ispunjenu ne samo dobrima, nego i tolikim nevoljama i zlima. Kad-tad iskusi i neizdrživu hladnoću svijeta u koji se rodio. Sav raskoš i divota stvorenoga i svi predivni sadržaji života prožeti su i iskustvom patnje i nemoći i prolaznosti te smrću kao „krajem svega“. „Svakom dođe smrtna vura!“

Sve što je itko ikada proživio može se stoga razumjeti kao puki privid, kao „mjehur od sapunice“; blistav na suncu, ali samo trenutan; najobičnija tlapnja i privid; hinduistička maya. Bez božanske ljubavi, slikovito i metaforički i na otajstveno-sakramentalan način očitovanoj u probadanju Isusova Srca na križu kada je iz njega potekla žrtvena krv za “otkupljenje”, za spasenje ljudi, a iz slabina voda očišćenja u Duhu, bez takve (ne-nužne, posve proizvoljno-slobodne Božje) ljubavi sve drugo i u religijama u povijesti i među ljudima i u ljudima i u svemiru ne bi imalo vlastite srži, razloga, svrhe ni smisla. Tu dimenziju ljubavi, a i onu svetosti – obje nepoznate materiji i teško razumljive razumu – posvješćuju nam današnji odnosno sutrašnji blagdan Srca Isusova i Srca Marijina.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo