D. Dijanović/Treba li nam više ili manje Europe?

Strateška autonomija vs transatlantizam

Kraj Prvoga svjetskog rata doveo je ne samo do kraja europskih carstava, čemu su pridonijela Wilsonova gledišta o pravu naroda na samoodređenje, nego i do kraja eurocentričnog poretka. U geopolitičkom smislu glavnu ulogu od tada, a posebno nakon Drugoga svjetskog rata, preuzimaju Sjedinjene Američke Države. Uspostavlja se tzv. transatlantska veza koja je činila okosnicu političke, ekonomske i sigurnosne arhitekture zapadnog svijeta. Europa je nakon Drugoga svjetskog rata u sigurnosnom smislu postala ovisna o SAD-u, a sredstva su se koristila za poslijeratnu obnovu i jačanje ekonomije.

Transatlantski odnosi doživjeli su određenu vrstu krize u mandatu američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je inaugurirao politiku „America first“. Nakon što je Trump poražen na izborima, mnogo se govorilo o obnovi transatlantizma, kao jednoga od ključnih elemenata multilateralizma. No kako protumačiti da je EU sklopila investicijski sporazum s Kinom u razdoblju interregnuma kad još nije formirana nova Bidenova administracija? Taj je sporazum poslije suspendiran, no očito je govorio o određenim težnjama EU-a za strateškom autonomijom. Sjeverni tok 2 danas je prošlost, no sve do početka ruskog napada na Ukrajinu i Njemačka i neke druge zemlje EU-a gurale su taj projekt koji je izravno protivan američkim energetskim interesima i želji da Europskoj uniji prodaje ukapljeni plin.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron zagovornik je „strateške autonomije“ EU-a, a to bi u njegovim projekcijama značilo i vlastitu vojsku. Na tragu ideje o europskoj strateškoj autonomiji ponekad je deklarativno znala biti i njemačka kancelarka Angela Merkel iako njezina gledišta o tome nisu bila dosljedna i koherentna.

Bivši njemački šef diplomacije Heiko Maas u kolovozu 2018. godine izjavio da je došlo vrijeme za procjenu transatlantskoga partnerstva. Maas se založio za tzv. uravnoteženu suradnju sa SAD-om, ali i za izgradnju „snažne i neovisne Europe“. U skladu s time, zauzeo se i za učvršćivanje autonomije i suvereniteta u gospodarskoj i financijskoj politici formiranjem kanala plaćanja nezavisnih od SAD-a. Maas je govorio o „multilateralnom svjetskome poretku“, što je posve na tragu ideje multipolarnoga svijeta za koji se već dvadesetak godina zalažu Kina i Rusija. Potporu politici koju je proklamirao Maas dao je bivši francuski ministar financija Bruno Le Maire koji je vrlo eksplicitno izjavio: „S Njemačkom ćemo raditi na uspostavi nezavisnih europskih ili francusko-njemačkih financijskih instrumenata koje će onemogućiti da postanemo žrtvom ekstra-teritorijalnih američkih sankcija. Želim da Europa bude suvereni kontinent, a ne vazal“.

Strateški kompas

Ministri vanjskih poslova i obrane država članica EU-a u ožujku su prošle godine u Bruxellesu usvojili tzv. Strateški kompas, viziju obrambenog razvoja Unije do kraja ovoga desetljeća, koji predviđa snage za brzi odgovor s do 5000 vojnika do 2025. godine. Dokument o Strateškom kompasu apostrofira kako neprijateljsko okruženje od EU-a traži da napravi kvantni skok i poveća svoje sposobnosti i spremnost za djelovanje, pojača otpornost te osigura solidarnost i uzajamnu pomoć. „Europa mora naučiti govoriti jezikom sile“, rekao je povjerenik EU-a za vanjsku politiku Josep Borrell.

Kao glavnu prijetnju europskoj sigurnosti vidi se primarno Rusiju koja trenutačno vodi agresivni rat protiv Ukrajine, koja sudjeluje u sukobima u Gruziji i Moldaviji i de facto upravlja Bjelorusijom. Zatim slijede Kina, nestabilno stanje na zapadnom Balkanu, islamistički teror u sjevernom dijelu Afrike, regionalni sukobi na Bliskom istoku, a zatim pogled seže do Arktika, indo-pacifičke zone i Latinske Amerike. Uz to se spominju opasnosti kibernetičkih napada i opasnosti iz svemira. Njemačka je obećala da će na početku za prvih 12 mjeseci staviti na raspolaganje srž interventne postrojbe.

Dokumentom o Strateškom kompasu države članice se obvezuju na veća ulaganja u obranu, obrambene sposobnosti i inovativne tehnologije. U dokumentu se zaključuje kako neprijateljsko okruženje i širi geopolitički trendovi zahtijevaju od EU-a preuzimanje veće odgovornosti za svoju sigurnost. Dobro je što je EU počela razmišljati o svojoj sigurnosti, no pitanje je koliko je Unija sposobna sama jamčiti tu sigurnost. Iako se u dokumentu o Strateškom kompasu ističe kako NATO ostaje temelj kolektivne obrane svojih članica, pitanje je koliko je ideja Strateškog kompasa u praksi spojiva s postojanjem ovoga Saveza. Ideja zajedničke europske obrane čini jednu od ključnih okosnica koncepta strateške autonomije, a ova ideja teško je uskladiva s obnovom transatlantizma.

Nakon početka rata u Ukrajini Europa je u sigurnosnom smislu ponovno potpuno usisana u američku interesnu sferu, a sve više postaje ovisna i o američkom ukapljenom plinu. Prekinute su energetske veze Ruske Federacije i Europe, s naglaskom na Njemačku koja je ponajprije svoj razvoj temeljila na jeftinim ruskim energentima, a imala je i energetski monopol u Europi.

Postavlja se i pitanje kako će se EU postaviti prema rastućem strateškom rivalstvu SAD-a i Kine čiji utjecaj raste na geopolitičkoj, geoekonomskoj i diplomatskoj razini (nedavno posredovanje u obnovi diplomatskih odnosa između dva vojno-politička i religijska rivala Irana i Saudijske Arabije, ali i mirovni plan za Ukrajinu). Njemačka, kao ekonomski motor EU-a, svoj razvoj velikim dijelom temelji na pristupu kineskom tržištu. Ako dođe do sigurnosne eskalacije u azijsko-pacifičkoj regiji, što će to značiti za Njemačku i EU?

Francuski predsjednik Emmanuel Macron nakon nedavnog posjeta Pekingu rekao je da se Europa ne smije ekonomski odvojiti od Kine. To, generalno, nije naišlo na dobru recepciju ni u Washingtonu ni u mnogim EU središtima moći. Međutim, i u Sjedinjenim Američkim Državama javljaju se glasovi koji preispituju dosadašnji odnos SAD-a i EU-a.

Treba li Amerika Europu?

Nedavno je u časopisu Foreign Affairs objavljen zanimljiv članak skupine autora pod naslovom „Treba li Amerika još uvijek Europu? Rasprava o pristupu ‘Azija na prvom mjestu’“.

U uvodu članka ističe se da su već spomenute primjedbe Emmanuela Macrona intenzivirale tinjajuću raspravu o tome trebaju li Sjedinjene Države nastojati uvući europske države u svoje natjecanje s Kinom ili bi umjesto toga trebale smanjiti svoju vodeću ulogu u obrani Europe kako bi dale prioritet sigurnosnim potrebama u Aziji.

Za mnoge analitičare u Washingtonu, podsjeća se u članku, potonji bi potez bio skupa pogrješka. Kao što je politolog Michael Mazarr nedavno napisao u Foreign Affairs („Zašto Amerika i dalje treba Europu“, 17. travnja), znatno smanjenje obrambenih obveza Sjedinjenih Država u Europi bi „potvrdilo mračnu sliku koju Kina i Rusija sada prikazuju o Sjedinjenim Državama koja je nemilosrdno koristoljubiva i transakcijska, te bi ozbiljno potkopala mukotrpne pokušaje Sjedinjenih Država da izgrade reputaciju one rijetke velike sile koja svijetu nudi nešto osim gole ambicije“. Ova je zabrinutost – smatraju autori analize – prenapuhana. Počiva na pretjeranom optimizmu u pogledu sposobnosti Sjedinjenih Država da beskonačno odvraćaju i Kinu i Rusiju i na neopravdanom pesimizmu u pogledu putanje sposobnije Europe.

„U stvarnosti bi zemlje s obje strane Atlantika“ – stoji u analizi – „imale koristi od prijenosa većine odgovornosti za obranu Europe na same Europljane, dopuštajući Sjedinjenim Državama da prijeđu na ulogu potpore. Vjerojatnije je da će rezultat biti uravnoteženo i održivo transatlantsko partnerstvo, nego transatlantski razvod. Alternativa je, u međuvremenu, držati se sve lošijeg statusa quo koji potiskuje europske obrambene sposobnosti i traži sve više od Washingtona“.

U analizi se dalje prognozira da bi buduća kriza oko Tajvana ili obližnjih Diaoyu/Senkaku otoka mogla naglo odvući Sjedinjene Države od Europe. Takva bi situacija Rusiji mogla pružiti priliku da izazove ili napadne iznenada izložene susjede. Računati na to da će Sjedinjene Države uvijek moći i biti voljne posvetiti znatna dodatna sredstva Europi, ako izbije rat, znači „staviti sva jaja transatlantskog saveza u jednu već prenatrpanu košaru“.

Podsjeća se i na to da je „i toliko klevetana vojna potrošnja članica EU-a već gotovo četiri puta veća od ruske, a EU ima otprilike tri puta više stanovnika od Rusije. Štoviše, snage Moskve su degradirane ratom u Ukrajini, dajući Europi jedinstveni prozor za pretvaranje svojih resursa u učinkovitu i koordiniranu obranu“.

Europske obrambene potrebe bit će konkurencija azijskim

Zanimljivo, analiza se dotiče i temeljnog čl. 5 NATO-a o kolektivnoj obrani. Autori taj članak, koji govori da je napad na jednu članicu NATO-a napad na sve, interpretiraju na način da on „ne zahtijeva da se Sjedinjene Države pridruže borbi od samog početka, a još manje da se bore na bilo koji poseban način. Kad bi Europa mogla učiniti više da se zaštiti, Sjedinjene Države mogle bi učiniti manje – potencijalno mnogo manje u sljedećim desetljećima“.

U analizi se daju i sljedeća predviđanja: „U doglednoj budućnosti Rusiji će nedostajati vojne moći i ekonomskih resursa da pregazi europski kontinent i time ugrozi vitalne interese Sjedinjenih Država. Njezina neuspjela invazija na Ukrajinu ilustrirala je ovu stvarnost, kao i jasna želja susjeda Rusije da spriječe ambicije Moskve. Budući da Rusija ne može postati europski hegemon, Washington mora razviti realistične političke opcije proporcionalne prijetnjama interesima SAD-a. Sjedinjene Države mogu ostati konstruktivan saveznik NATO-a s dominantnom prisutnošću trupa na moru“.

Strateški prioriteti, dodaje se, u konačnici će diktirati kako će Sjedinjene Države organizirati svoje snage i koje će oružje odlučiti nabaviti. „Ako se Azija dosljedno smatra najvažnijim poprištem za američke interese, tada će Pentagon dati prednost nabavi sustava i projektiranju snaga optimiziranih za sukobe u Indo-Pacifiku“. Dugoročno, zaključuje se, europske obrambene potrebe bit će konkurencija azijskim.

Vrlo su zanimljiva i sljedeća opažanja američkih analitičara: „Dok su kovale sigurnosni sustav nakon Hladnog rata, administracije Georgea H. W. Busha i Clintona nastojale su spriječiti Europu da izgradi vojne sposobnosti koje bi kopirale one Sjedinjenih Država ili zamijenile njihovo vodstvo u NATO-u. Američki dužnosnici željeli su zadržati američki vojni primat, brinući se da se europskim državama ne može vjerovati da same upravljaju svojim poslovima. Ali danas je unipolarni trenutak gotov i Sjedinjene Države suočavaju se s rastućim azijskim izazivačem, problemima drugdje i nezadovoljstvom kod kuće. Potrebna je korekcija tečaja. Transatlantski obrambeni teret trebao bi se sada početi prebacivati. Teško je zamisliti bolje okolnosti za ovaj pomak“.

Kad bi Europa imala veću stratešku autonomiju, stoji dalje u analizi, Washington bi bio manje sklon baviti se fantazijom da Sjedinjene Države same mogu oblikovati svijet kako žele. „Dominacija SAD-a također infantilizira europske države tretirajući ih kao nesposobne pružiti sigurnost vlastitim građanima i smanjujući njihovu ulogu u vanjskoj politici. I to je sve riskantnije, budući da sve mračnija strateška slika stvara izglede za iznenadno povlačenje američkih snaga pod teškim okolnostima. Bolje je, dakle, osnažiti europske saveznike da počnu popunjavati buduće praznine u kapacitetima SAD-a“.

Najopasnija razdoblja povijesti

Nema nikakve dvojbe da je Europi potrebno ujedinjenje. Njezina moć u međunarodnim odnosima i dalje je u padu i ako se nastavi naš će kontinent kroz koje desetljeće predstavljati četvrtu lige međunarodne politike. Pad međunarodne moći prati i demografski kolaps, a iduća će desetljeća dovesti i do pada ekonomske moći. Pored toga, uslijed masovnih migracija, radikalno se mijenja identitet Staroga kontinenta.

Međutim, ideja strateške autonomije podrazumijeva i daljnju federalizaciju, tj. jačanje ovlasti Bruxellesa, što svakako ne izaziva oduševljenja onih država u kojima su na vlasti suverenističke opcije. Politika „još više Europe“ (a ideja zajedničke obrane krupan je korak u daljnjem jačanju ovlasti Bruxellesa) često se do sada provodila nauštrb nacionalnih suvereniteta manjih naroda, a koristila je većim državama kao što su Njemačka i Francuska. Zato bi se europsko ujedinjenje trebalo temeljiti na povratku kršćanskim vrijednostima, a ne isključivo na ekonomističkim i vojnim temeljima. Pitanje je, dakako, koliko je povratak europskoj kulturi i tradiciji moguć s obzirom na neopoganski karakter moderne Europe.

Kako god, živimo u vremenu rušenja starog poretka. Prilikom nedavnog posjeta Xi Jinpinga Moskvi kineski je predsjednik izjavio da svjedočimo promjenama kakve nisu viđene sto godina. Jinping je pritom mislio na promjene geopolitičkog poretka koji se sve više kreće prema multipolarnosti. Kad se stari poredak ruši, a novi se još nije rodio, to su najopasnija razdoblja povijesti.

U situaciji povratka surovog realizma u međunarodne odnose male zemlje kao što je Hrvatska trebaju opreznije donositi odluke i primarno gledati na svoje nacionalne interese. Hrvatska vanjskopolitička pozicija određena je tzv. euroatlantskim okvirima, no to ne znači da se sve odluke trebaju donositi isključivo ravnajući se tzv. „europskim vrijednostima“ koje su često maska za interese velikih zemalja. Primjerice, slobodan protok ljudi, robe i kapitala predstavljan jedno od temeljnih načela EU-a. No to je načelo u punom smislu riječi posljednjih desetak godina ispraznilo Hrvatsku.

Često se govori o koristima od EU fondova, no gubitak pola milijuna ljudi mjeri su u milijardama koje nikada ne ćemo kompenzirati iz tih fondova. Nije bez veze bivši njemački kancelar Gerhard Schröder govorio o tome da sustav obrazovanja u Hrvatskoj i zemljama tzv. zapadnog Balkana treba organizirati po uzoru na njemački kako bi se ovo stanovništvo lakše adaptiralo na njemačko tržište rada. Za Njemačku i bogatije zemlje i Hrvatska i mnoge druge zemlje srednje i jugoistočne Europe predstavljaju kolonijalni rasadnik resursa i jeftine radne snage. S druge strane, Hrvatska je danas država u EU u koju se, proporcionalno broju stanovnika, najviše useljava. Već ove godine u Hrvatskoj je gotovo 200.000 radnika. To, s obzirom na broj stanovnika i rastuće iseljavanje, dugoročno dovodi u pitanje opstanak našeg naroda.

Hrvatska treba svoje strateške partnere tražiti ponajprije u državama između Jadrana i Baltika i u svim se odlukama ravnati hrvatskim interesima. Slijepo slijeđenje tzv. EU agenda i fiksiranje na Balkan Hrvatskoj ne donose ništa osim političke i demografske katastrofe.

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo