Šiljo/Odakle će (Hrvatima) sinuti Sunce?

Između ljevičarskog „antiprotivnog“ Milanovića kao „negativca“ u liku mračnog Saturna i „pozitivca“ Plenkovića kao sjajnog Jupitera, većina onih koji izađu na izbore vjerojatno će se odlučiti za kvazidesničara Plenkovića i njegov kvazituđmanovski HDZ. Između Milanovića i njegovih anacionalno-dženderističkih „destruktivaca“ (Grbin-Tomašević-Benčić-Puljak-Mrak…) i tobože čvrsto domoljubno i tradicionalno orijentiranoga istanbulsko-marakeškog Plenkovića te hadezeovskoga pokorenog stada većina će zacijelo u Plenkoviću-Jupiteru iznova vidjeti jedino Sunce kojega uopće ima na hrvatskom nebu.

Mnogi u Hrvatskoj, da se i ne spominju Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Kosovo i Sjeverna Makedonija, a kamoli Vojvodina, kao nekoć „bratske republike i pokrajine“, pitaju se nezadovoljni ili ogorčeni stanjem: Odakle će Sunce? Odakle će sinuti i donijeti više svjetla, rastjerati magluštine i tmine materijalne, socijalne, stranačke, ideološke, kadrovske, etičke i duhovne? U koju to snagu ili silu, stranku ili političara, uglednika ili intelektualca, instituciju ili organizaciju treba upirati pogled i za nju se moliti za zagovor Gospi Međugorskoj, Drinskim  mučenicama ili svetomu Anti?

U obližnjim zemljama ima i drukčijih kretanja, iako se neka „sunca“ i dalje dobro drže

Kako sada stoje stvari, one su uglavnom i dalje neizmjenjive – premda u obližnjim zemljama ima i drukčijih kretanja.

U Srbiji Vučić stoji čvrsto, i nedvojbeno će ponovno pobijediti na već najavljenim parlamentarnim izborima najesen? On je moćan, poduprt od institucija i personalnih kotačića države koje kontrolira, od velike većine medija koje kontrolira, od Srpske pravoslavne crkve (koja kontrolira njega, dok on „kontrolira“ nju), od obavještajnih, paraobavještajnih i kriminalno-mafijaških snaga. Unatoč mnoštvenim prosvjedima u organizaciji prozapadne opozicije, Vučić i dalje ne odustaje ni od savezništva s Moskvom i Pekingom, dok ujedno ne želi izgubiti perspektivu i potporu EU-a i SAD-a. Ne odustaje ni od velikosrbijanske retorike i mitologije, a osobito ne od prijetvorne „junačke“ demagogije, posebice ne kada inzistira na Kosovu kao neodvojivom dijelu Srbije.

Glavna poluga Vučićeve vitalnosti nije zadovoljstvo njegovih podanika, nego kontroliranje svega i pritom izostanak jakog izazivača i jakih protimbenih stranaka. U Srbiji je velik dio naroda nezadovoljan ili privržen opoziciji, ali za međustranačku utakmicu narodna opozicija u narodu ne raspolaže pravim opozicijskim strankama koje bi mogle ugroziti široki pokret „za Srbiju“ što ga Vučić upravo stvara, šireći na nj svoju dosadašnju Srpsku naprednu stranku. Za mnoge ljude više intelektualne i moralske razine u Srbiji Sunce dakle nema odakle sinuti – ni sa Zapada. Taj dio srpskog naroda može samo nastaviti u nedogled beznadno prosvjedovati – i to je sve što može postići, osim ako se dogode neki krupni vanjski poremećaji u kojima bi Vučić ipak bio „samljeven“ ili bio prisiljen odstupiti.

„Nema te više, Alija…“, ima te i dalje, Milorade, Dragane!

U Bosni i Hercegovini došlo je do velike promjene: eliminiran je iz vlasti  Bakir Izetbegović sa svojom ratno-islamističkom Alijinom strankom („Nema te više, Alija…“) SDA u kombinaciji sa snagama koje je ona kontrolirala. Kao što su Armija BiH/AID/SIPA/OSA… No u sedlu je ostao od Sarajeva omraženi Dodik, proruski čovjek, koji i dalje često prijeti odcjepljenjem Republike Srpske i hoće Republici Srpskoj da bude „država u državi“. Bez njega ne bi bilo sadašnje koalicijske vlasti na saveznoj razini – bez njega i njegove stranke i ona bi „otišla u legendu“.

Umjesto SDA-e glavnu ulogu preuzele su titoističke, „građanske“, prozapadne i ine stranke, sastavljene uglavnom od Bošnjaka koji nisu toliko vjernici, islamistički fanatici ni turkoljubci kao oni iz SDA-e, no koji i dalje kao Bošnjaci imaju svoju strategiju i filozofiju, kako su one uobličene tijekom posljednjih triju desetljeća. A u ime Hrvata i dalje je u sedlu knez Čović, koji čvrsto jaše na pegazu zvanom HDZ; on nema nikakvu ozbiljniju alternativu. Hrvati i dalje gledaju iste ljude na tv-dnevnicima i na naslovnim slikama koje su gledali već deset ili dvadeset godina – kao svoje reprezentante, svoje zvijezde ili svoja sunašca. No kada će u stvarnosti svima u BiH zasjati domaće ili europsko Sunce stvarnoga razvoja i obnove i opstanka hrvatskog naroda, sređivanja svega i svačega i opće perspektive sigurnosti, mira i sklada, to nitko ne zna. Sunca i dalje ima, ali pravo Sunce na kojemu se narod i zemlja mogu čestito ogrijati nije na vidiku.

Odoše knjaz Đukanović i njegov DPS, a odakle će i hoće li ikada više crnogorskim domoljubima sinuti Sunce, to nitko ne zna

U Crnoj Gori svrgnut je na izborima s predsjedničkog trona trodesetljetni vladar, knjaz Đukanović, pokrovitelj („kum“) dosad svega dobroga, ali i svega lošega, a jučer je i njegova stranka DPS spala na parlamentarnim izborima na 23 posto. Ispred nje je sa 26 posto Pokret „Europa sad“, čiji je čovjek  Jakov Milatović nedavno izabran za predsjednika država, a u leđa DPS-u gleda srpsko-albanska „građanska“ koalicija i još nekoliko prosrpskih ili i proruskih stranaka. Središnja politička snaga, iza kulisa, zapravo je prosrpsko-protucrnogorski i četnički SPC, glavni igrači imaju namjeru staviti nekadašnju Knjaževinu odnosno Kraljevinu politički, ekonomski i sigurnosno pod okrilje karađorđevićevsko, to jest Vučićevo i Porfirijevo, u širem okviru srpsko-albanskoga, Vučić-Ramina „Otvorenog Balkana u nastajanju“, a pod pokroviteljstvom združenih snaga SAD-a, EU-a, Rusije, Kine, ponešto i Turske i još nekih. Odakle će, kada i hoće li ikada više crnogorskim domoljubima sinuti Sunce, to nitko ne zna. No zato je malobrojnim Hrvatima u toj zemlji zasjalo jučer Sunce u liku Adrijana Vuksanovića, nakon trogodišnjeg vakuuma ponovno izabranoga kao njihova zastupnika u crnogorsku Skupštinu.

Kosovo s Kurtijem pred rizikom nestanka

Kosovo je u osobito beznadnoj situaciji. Dio tamo nekih, uglavnom bivših nesvrstanih država opozvao je, zaslugom Dačićeva obilaženja i pozivanja na Jugoslaviju, Tita i nesvrstane, svoje priznanje države Kosovo, tako da sada manje država u svijetu priznaje nego što ih ne priznaje Kosovo. Najnoviji medijski udar zadala je Kosovu i jedna od najvažniji svjetskih država, Indija, koja poput Rusije, Kine, Španjolske, Irana, Brazila i mnoštva drugih ne priznaje tu državicu proglašenu na teritoriju pod kontrolom UN-a.

Na strani Beograda, a protiv Kurtijeve vlade u Prištini – zbog Kurtijeva nacionalističkog „tvrdoglavljenja“ – našao se je sada i euroatlantski establišment, rame uz rame s  Moskvom i takvima. Kurtijeva proamerička opozicija u domaji radi mu o glavi i napada ga zato što je samo dosljedan u obrani suverenosti i teritorijalne cjelovitosti Kosova. Međunarodni patronat nad tim još uvijek po Rezoluciji Vijeća sigurnosti 1244 sastavnim dijelom Srbije mogao bi još svašta učiniti ustraje li službena Priština na svom kursu. Mogao bi doista učiniti kosovsku državu nepostojećom. A njoj istinsko i snažno Sunce nema odakle drugamo izaći. Rama iz Tirane (još jedan nesmjenjivi autokrat) i Vučić iz Biograda gledat će podijeliti Kosovo, manji dio pripojiti Srbiji, veći Albaniji, a onda se svi skupa uklopiti u „Otvoreni Balkan“.

Makedoncima nema više odakle doći Sunce, a u Ukrajini jedino je Sunce Zelenski, dokle ne zgasne

U Sjevernoj Makedoniji stanje je dugoročno beznadno. Vladajući socijalisti na svom europskom putu zapeli su na Bugarskoj, koja ima velika zahtijevanja u smislu ustavne rekonstrukcije te države. Identitet „Makedonaca“ stavljen je na vrlo ozbiljnu provjeru – a Makedonaca je u vlastitoj zemlji razmjerno sve manje. Oporbenjački (desno-nacionalistički) VMRO preslab je da bi osvojio većinu. Albanska konstitutivna manjina kontrolira središnju vlast, potajno čekajući čas da „svoja“ područja izuzmu u što većoj mjeri iz za sada unitarne države. Sjevernoj Makedoniji i matičnim „Makedoncima“ teško da će ikada više svanuti zora. Zemlji sa žarkim suncem u svojoj zastavi nema više odakle doći Sunce.

Ni u dalekoj Ukrajini nije ništa bolje, naprotiv, mnogo je gore. Osim što mnoštva Ukrajinaca ginu na bojištima, perspektiva oslobođenja i žuđenog ocjelovljenja te zemlje sve je manje izgledna, zaslugom raznih čimbenika. Dotad, Ukrajinci mogu gledati u Zelenskoga kao u svoje jedino Sunce. Sve dokle i ono ne zgasne. Istina, naći će se dotad nekakvo, makar privremeno rješenje, no ono ne će biti to što su Ukrajinci snivali, za koje su toliki već izginuli ili će tek izginuti, i u nadi kojega su se milijuni iselili iz uvelike razorene i opustošene zemlje.

A kakvo je stanje i odakle mi moglo sinuti Sunce u našoj Hrvatskoj?

A kakvo je stanje i odakle mi moglo sinuti Sunce u našoj Hrvatskoj? U njoj se bliže troji izbori, svaki na svoj način važni, no najvažniji su, naravno, oni parlamentarni. Za njih se može reći da će se svesti na tešku bitku između izazivačke ljevice (SDP, Možemo i takvi) pod neformalnom koordinacijskom palicom Zorana Milanovića i kvazi-desnice (HDZ, bez spomena vrijednih koalicijskih pojačanja, ako ne računamo notornog Zekanovića i još neke takve) pod čvrstom rukom stranačkog autokrata Andreja Plenkovića. U takvoj situaciji dvjema glavnim i  jedinim donekle jakim opozicijskim strankama, Mostu i Domovinskom pokretu (DP) ne preostaje jako mnogo manevarskog prostora. Najkraće rečeno: Most će moći smatrati svojim uspjehom ako (ne) uđe poslije izbora u koaliciju s udruženom fanatičnom i ekstremnom ljevicom odnosno ako joj ne donese prevagu u Saboru, dok će Domovinskom pokretu najveći uspjeh biti ako autonomno pristane ući u koaliciju s HDZ-om, ako knez Plenković na to bude htio ili morao pristati.

Kakve se prognoze u ovom trenutku mogu iznijeti? Samo jedna realistična!

Kakve se prognoze u ovom trenutku mogu iznijeti? Samo jedna realistična! Između ljevičarskog „antiprotivnog“ Milanovića kao „negativca“ u liku mračnog Saturna i „pozitivca“ Plenkovića kao sjajnog Jupitera, većina onih koji izađu na izbore vjerojatno će se odlučiti za kvazidesničara Plenkovića i njegov kvazituđmanovski HDZ. Između Milanovića i njegovih anacionalno-dženderističkih „destruktivaca“ (Grbin-Tomašević-Benčić-Puljak-Mrak…) i tobože čvrsto domoljubno i tradicionalno orijentiranoga istambulsko-marakeškog Plenkovića te hadezeovskoga pokorenog stada većina će zacijelo u Plenkoviću-Jupiteru iznova vidjeti jedino Sunce kojega uopće ima na hrvatskom nebu. Uostalom, on je ionako izgradio vrlo funkcionalan i umrežen sustav sa sobom kao „Kraljem-Suncem“, koje je doduše podređeno impersonalnom caru iz Bruxellesa. On u domaji vlada po uzoru na francuskog vladara koji je ostao poznat po (tobožnjoj) izjavi danoj davne godine 1655., a koja je glasila: „L’État, c’est moi – Država, to sam ja.“ U Hrvatskoj – ništa novo!

A može li i odakle Sunce sinuti izvan (hrvatskoga, što znači sve više i globalnoga) političkoga neba i podnebesja, eee…, to je već sasvim druga tema i sasvim druga razina zbilje. Za koju Hrvati predvođeni intelektualnim elitama i institucijama ionako uglavnom ne mare, nego ju podređuju političkoj. I na njoj dominira profano političko, koristoljubno „Sunce“, sa svim prljavštinama kao što su ove koje sada kao „junak“ nadbiskup Uzinić otkriva nadzorniku Stankoviću kao sudcu i „glasu javnosti“. Na toj razini preslabe su i gotovo da su zgasnule ideje, ideali i pravi kriteriji za razlučivanje svjetla od domaćega mraka, zapadnoga sumraka i neotitoističke magluštine. Oči sada mnogi upiru u nadbiskupa Kutlešu. No teško da će jedan čovjek moći nadoknaditi toliko toga što su toliki drugi propustili ili iznevjerili.

Povezano:

Nenad Piskač: Samo jugokomunisti u Hrvatskoj ostvaruju svoje strateške ciljeve

Šiljo/Hrvatsko nebo