Seksualno zlostavljanje bolna rana Katoličke Crkve / Sumnjive su (čak) i suze nadbiskupa Uzinića?!

Riječki se nadbiskup, obznanjujući slučajeve seksualnoga zlostavljanja, nedvojbeno doveo u delikatnu poziciju. No, njegov potez korespondira s Papom koji je obraćajući se članovima Papinskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika, kazao: „Kucnuo je čas da se popravi šteta nanesena prethodnim generacijama i onima koji i dalje pate.“

Svibanjski je istup riječkoga nadbiskupa Mate Uzinića već kršten – kada je riječ o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj – povijesnim presedanom. Taj je, naime, pastir Crkve u Hrvata na konferenciji za medije izišao s uistinu detaljnim izvješćem o svim slučajevima seksualnog zlostavljanja koje su počinili svećenici njegove nadbiskupije, za koje zna i koji su predmet istrage, što crkvenih, što pravosudnih tijela.

Strah od istine

Slijedom čega je ostao gotovo zatečen (veći) dio javnosti – kako sekularne, tako i crkvene. Štoviše, čak se i među medijima koji rado vide trun u oku Crkve dvoji je li zapravo nadbiskup rano zakukurikao te što će – dalje?! – biti s njim. Baš kao da u njegovu mandatu predsjednika Povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba nije propitivanje ove bolne teme. U dijelu je tiska pak procijenjeno kako je reakcija iz same Crkve u najmanju ruku bila (i jest) suzdržana. U golemom intervjuu Večernjem listu od 28. svibnja, komentirajući novinarsku konstataciju kako njegova istupa i inicijative nema među udarnim vijestima ni na portalu Glasa Koncila, a ni Hrvatske biskupske konferencije, odgovarajući na pitanje doživljava li to kao nezadovoljstvo ili kao prešutnu kritiku njegova istupa, nadbiskup kaže: „Ne, ne doživljavam to kao njihovo nezadovoljstvo i kritiku. Oni koji me žele kritizirati do sada nisu imali i nemaju s tim problem. Mislim da je problem nešto drugo, puno gore, a to je da se katolički mediji u Hrvatskoj boje suočiti s tom temom. Zato se zadovoljavaju samo objavom unaprijed napisanih priopćenja. Ako uđu u raspravu o toj temi, to je uvijek dosta rezervirano.“

I dok se Uzinić ispovijedao zagrebačkom dnevniku, prozvani je Glas Koncila vjerojatno bio spreman za tiskaru. No stigao je, ipak, u posljednjem svibanjskom broju (zapravo) odgovoriti mu (neizravno, doduše) u uvodniku naslovljenom Biti sa žrtvama. Uz tvrdnju kako će, kad je riječ o spolnim zloporabama u Crkvi u Hrvatskoj i svijetu, kriza trajati sve dok diše posljednja žrtva čija je patnja skrivena i potisnuta, primjećuje se i kako je bilo žalosno promatrati kako se ponekad više pozivalo na lov i progon potencijalnih počinitelja zlodjela umjesto da se daleko više fokusira na žrtve.

Usamljeni nadbiskup…

„To se ne radi tako da se stalno riječju spominju žrtve, nego da žrtve osjete u Crkvi povjerenje i sigurnost. No, u komuniciranju s javnošću o toj temi nije uvijek dominirala slika Crkve povjerenja, nego najčešće usamljena osoba riječkoga nadbiskupa koji je posljednjih dana u očima javnosti preuzimao ulogu i tužitelja, i žrtve, i okrivljenika, i odvjetnika, i glasnogovornika“, tvrdi se u rečenome uvodniku, uz opasku kako se, bez obzira na prelatove više puta ponavljane isprike, žaljenja i pokazane emocije, mogao – zahvaljujući nesnalaženjima – steći dojam o tzv. pranju od odgovornosti, umjesto da prevlada osjećaj kako je riječ o pastiru koji je otac svima, posebno žrtvama.

Jasno, i bez rečenoga uvodnika, nadbiskupova je pozicija delikatna. Uza sve, propitivane su, u gotovo svim intervjuima, čak i njegove suze, njegova iskrenost. Poglavito u aranžmanu u Hrvatskoj dominirajućih lijevih medija. A, evo, i Koncil drži kako je pokazivanje emocija uzročilo kontraefekt. Nije, dakako, Uzinić pred zrcalom vježbao svoje emocije, već se naprosto slomio govoreći o, uz ino, zlostavljanju dječaka od 6 do 13 godina od jednog svećenika koji je odlučio (i) javno progovoriti o svojim zlodjelima. I, istina, zatražiti oprost. Također, bio je, predmnijevam, u nelagodi tumačiti zašto je baš sad, nakon što je zagrebački Nacional objavio tekst o slučaju nekadašnjeg svećenika Riječke nadbiskupije Milana Špehara, odlučio iznijeti prljavo rublje.

Korijeni rezerviranosti

No, nadbiskup je tjedniku zahvalio što je, veli, ipak ubrzao objavljivanje izvješća. Pritom je naglasio kako u svemu ovomu nije imao neki model koji bi slijedio. Tako su oni koji tvrde kako je „slučaj Uzinić“ presedan, uistinu u pravu. A moguće je kako je i rezerviranost katoličkog tiska u Hrvatskoj u aktualnom slučaju posljedica takve okolnosti.

Preuzimajući, u ovom svom takoreći ekskluzivnom položaju, ulogu: „tužitelja, žrtve, okrivljenika, odvjetnika, i glasnogovornika“, nadbiskup je gotovo sigurno znao što ga čeka, ali slijedio je viši interes. Zbog čega je bio, po vlastitu svjedočenju, još otpočetka, kada je u studenome 2020. imenovan riječkim nadbiskupom koadjutorom i upoznat sa svim strašnim i mučnim slučajevima, odlučan o svemu obavijestiti javnost. Vjerujući pritom kako je to jedini način na koji se Crkva može razračunati s ovim zločinima. Na tome je putu (i) sondirao teren te je 14. siječnja 2021. pisao apostolskom nunciju izvješćujući ga o zatečenom stanju i nekim otvorenim pitanjima, između ostaloga i pitanju medijskoga objavljivanja.

„Mišljenja sam da, s iskrenim žaljenjem, moramo reći što se dogodilo i objaviti što je prije moguće, kao i druge slučajeve. Ovo je nužno za žrtve, ali također i za ozdravljenje Crkve u Rijeci koja osjeća ovaj teret kao bolnu ranu koja krvari i mora biti sanirana. To se može dogoditi samo prepoznajući ono što se dogodilo pitajući oprost od žrtava i pozivajući ih da se jave, moleći također oprost od Boga i od vjernika koje smo na ovaj način sablaznili“, stoji u Uzinićevu pismu. Drugim riječima, riječki nadbiskup nije imao dvoumicu s kojom se sučelio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u slučaju pokojnog svećenika, zlostavljača maloljetnica Zlatka Rajčevca. Na konferenciji za novinstvo 21. ožujka ove godine taj je nadbiskup upitan zašto zlostavljača nije maknuo iz župe kad je bio u kanonskoj dobi za umirovljenje.

Kad je zlostavljač (dovoljno) star?!

„Kada se starca miče iz njihova svijeta, njima se ruši svijet. U takvom stanju u kakvom je bio nisam smatrao da je on prijetnja za okolinu“, „abolirao“ se Hranić. Uslijedio je niz novinskih tekstova koji su se skandalizirali nad ovim odgovorom. Tek, međutim, nakon dodatnog pritiska Apostolske nuncijature u Hrvatskoj s nadbiskupom Giorgiom Linguom na čelu, desetak dana nakon svjedočenja o spolnoj nemoći lokalnoga (već) vremešnoga zlostavljača, đakovačko-osječki nadbiskup oglasio se potkraj ožujka izjavom za javnost, u kojoj je izrekao svoje kajanje.

„… Ponizna srca pozivam svećenike, redovnike i redovnice i sve vjernike naše nadbiskupije da zajedno sa mnom mole i pridruže se djelima pokore upravo za žrtve nasilja crkvenih osoba nad maloljetnicima, mladima i ranjivim osobama“, napisao je – uz (mali…) poticaj sa strane, nadbiskup Đuro. Ili, svejedno, s vrha – iz Nuncijature, naime.

Slijedom čega treba kazati kako je Hrvatska biskupska konferencija 5. svibnja, u jeku, dakle, skandala o seksualnom zlostavljanju u Katoličkoj Crkvi Hrvatske, publicirala dva priručnika Rane zlostavljanja i Primjeri dobre prakse za zaštitu maloljetnika. Riječ je o priručnicima koje je ranije izdala Nacionalna služba za zaštitu maloljetnika Talijanske biskupske konferencije, a, evo, sada ih je HBK prevela na hrvatski te učinila digitalno dostupnim na svojoj mrežnoj stranici.

Pastir ili direktor?!

U tim je uradcima naglašeno kako pozornost prema žrtvi ima apsolutni prioritet, a i da je nužan preokret od obrambene akcije do odgovorna i transparentna stila: „Ako djelujemo uglavnom u obranu nas samih, u crkvenim izborima i stilovima, riskira da to bude čin koji nije samo djelomičan, već i varljiv, bolan i na kraju uvrjedljiv, jer šteti osobama koje su žrtve zlostavljanja, koje bi se tako i dalje osjećale zlostavljanima od moći i vlasti koja njima dominira te da ih ne sluša ili ne vjeruje u bol koju je u njima prouzročio zločin.“

Upozorava se pritom kako u stvarnosti – sama obrambena akcija šteti cijeloj Crkvi, jer ne samo da gubi vjerodostojnosti, već riskira postati zatočenica problema, nesposobna tražiti korijene i rješenja, relativizirajući dramu i zapadajući u daljnju nepravdu i presumpciju jer bi to na kraju pogodovalo zlostavljaču koji bi time, skrivajući istinu, imao još više prostora za djelovanje u svoju obranu.

Dojam je kako je nadbiskup Uzinić – i prije prijevoda – imao na raspolaganju rečene priručnike. Kako bilo, sljedeći korak koga planira Povjerenstvo komu je na čelu, utvrditi je točne podatke koliko se slučajeva u posljednjih 30 godina dogodilo na području Hrvatske.

Ili, kako je to kazao papa Franjo obraćajući se početkom svibnja članovima Papinskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika: „Kucnuo je čas da se popravi šteta nanesena prethodnim generacijama i onima koji i dalje pate.“ Ograničavajući čimbenik za riječkoga nadbiskupa je uistinu to što on nije imao model po komu će nastupiti u ovome delikatnom trenutku, pa je njegova (neuobičajena) transparentnost zapravo i rizična kada je riječ o dobrom glasu svećenika koji bi mogli biti nedužne žrtve lažnih anonimnih prijava. Slijedom čega su ga već neki komentatori (neizravno) upitali – je li zapravo postupio više kao direktor tvrtke ili neke institucije, negoli kao pastir?!

Dobre i loše (Isusove) ribe

Uzinić pak (i dalje) ustrajava kako u konkretnim (riječkim) slučajevima nije važan dobar glas svećenika ili Crkve, nego pravednost za žrtvu. Pri čemu treba podsjetiti na esej Benedikta XVI. Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja iz travnja 2019.

„Sam Isus Crkvu je usporedio s ribarskom mrežom u kojoj na kraju sam Bog rastavi dobre od loših riba. Imamo i usporedbu o Crkvi kao polju na komu raste dobro sjeme koje je posijao sam Bog, ali raste i korov koga je potajno posijao ‘neprijatelj’. Doista, korov na Božjem polju, Crkvi, iznimno je vidljiv, a zle ribe u mreži također pokazuju svoju snagu. Ipak, polje je i dalje Božje polje, a mreža je Božja ribarska mreža. U svim vremenima ne postoji samo korov i zle ribe, nego i Božji usjevi i dobre ribe. Proglašavati i naglašavati oboje nije lažni oblik apologetike, nego nužna služba istini“, pisao je pokojni Papa (emerit).

Služba istini (za sve) i jest zadaća riječkog – i svakog drugog nad/biskupa i pastira, na zahtjevnom putu kojim je krenuo. I na komu, makar kada je riječ o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, na taj način još nitko nije bio.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo