Nakon presude u Haagu/Mogu li žrtve „UZP“-a tužiti Srbiju?

Otvara li nova presuda Stanišiću i Simatoviću vrata građanima BiH za parnice i zahtjeve za odštetu protiv Srbije? – pita se u komentaru objavljenom na platformi Aljazeera Muamer Tanović. Prenosimo članak.

U posljednjem slučaju koji se vodio pred njim, Haaški sud, odnosno, Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove, u srijedu je, nakon više od 20 godina dugog procesa, presudio da se u Bosni i Hercegovini nije vodio građanski rat, već međunarodni sukob u koji su bile umiješane susjedne zemlje, u takozvanim „udruženim zločinačkim pothvatima“ (UZP).

Da je Hrvatska vodila UZP, potvrđeno je prijašnjim presudama. No, ove od srijede, u kojima je Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma u Haagu bivše dužnosnike Službe sigurnosti Srbije Jovicu Stanišića i Franka Simatovića proglasilo krivim, znače povijesnu prekretnicu kada je riječ o karakteru rata u BiH i ulozi Srbije u njemu.

Po presudi Suda, koji im je izrekao kazne od po 15 godina zatvora, Stanišić i Simatović bili su pripadnici udruženoga zločinačkog pothvata u zločinima koje su srpske snage počinile u Hrvatskoj i BiH.

Kako BiH može iskoristiti presudu?

„Udruženi zločinački pothvat važna je prekretnica u odnosu na onu Prvostupanjskog vijeća. UZP tada nije bio dokazan. Vijeće je reklo da Simatović i Stanišić jesu pomagali UZP-u, ali da nisu dijelili zločinačku namjeru s ostalim članovima UZP-a u vršenju zajedničkoga zločinačkog cilja, odnosno, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti“, kaže Enis Omerović, profesor međunarodnog prava.

„Ovdje vidimo da oni zaista jesu bili ravnopravni članovi UZP-a. Dolaze iz Srbije, odnosno, tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i predstavljaju ‘de jure’ organe, odnosno MUP i službe državne sigurnosti Srbije. Kada imate dokazano sudjelovanje stranih vojski, pripadnika policije ili drugih državnih službi na teritoriju strane države, tada dobivate kontekst odgovornosti države putem UZP-a. Bilo je važno dovesti u vezu odgovornost države Srbije na osnovi odluke“, dodao je.

Nakon što je utvrđeno sudjelovanje Srbije u ratu u BiH, postavlja se pitanje – šta sada? Može li, i kako, država BiH iskoristiti tu presudu kako bi od Srbije dobila reparaciju?

Kao što je poznato, zahtjev za reviziju presude iz 2007. po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, predan 2017. godine, doživio je neuspjeh, čime je Srbija praktično oslobođena odgovornosti za genocid.

S obzirom na nove okolnosti, odnosno, argumentaciju presude protiv Simatovića i Stanišića kojom je utvrđeno sudjelovanje Srbije u udruženom zločinačkom poduhvatu, može li BiH sada pravno reagirati?

„Javnost bi sada najviše voljela znati može li BiH reagirati kada je riječ o propalim tužbama protiv Srbije za genocid“, kaže bh. stručnjak za ustavno pravo Kasim Trnka, koji dodaje da se sada teško nešto može promijeniti.

‘Da su se ove činjenice znale prije…’

„Nažalost, da su se ove činjenice iz posljednje presude znale u vremenu kada je donesena prijašnja presuda, sigurno bi bilo drukčije“.

„Ovo sada je ključni dokaz da je Srbija bila umiješana u provođenje zločina u BiH. Ne bi ostalo na tome da je znala za zločine, a nije učinila ništa da ih spriječi. Na žalost, u Statutu Međunarodnog suda dan je rok od deset godina za zastarijevanje od izricanja presude, a prošlo je više vremena“, nastavlja Trnka, no, dodaje da bi Bosna i Hercegovina teoretski, ipak, mogla reagirati.

„Možda ne bi bilo loše kada bi BiH kao država službeno obavijestila Međunarodni sud da razmotri bi li se mogla donijeti odluka o eventualnom ponavljanju procesa, no, s obzirom na naše unutarnje probleme, to je teško očekivati, dok Sud, pravno gledajući, nema obvezu to učiniti.“

Drugi aspekt presude odnosi se na žrtve ratnih zločina. Pravnici su složni da nova presuda otvara vrata građanima BiH za parnice i zahtjeve za odštetu protiv Srbije.

„Žrtve pogođene presuđenim ratnim zločinima mogu tražiti satisfakciju. Sada postoji pravna osnova za to. Na organiziran način treba pokrenuti pravne radnje da se od Srbije, ali i entiteta Republika Srpska, koja je bila sastavni dio UZP-a, kao neposredni izvršitelj organiziranih planova, traži odšteta“, mišljenja je Trnka, koji tvrdi da i sama država može zahtijevati materijalnu odštetu.

„Imamo sudsku praksu kada se pred sudovima nađu države odgovorne za zločine. Sada imamo pravnu osnovu i to treba biti polazna tačka u pokretanju građanskih postupaka i parnica za reparacije koje se u ovom slučaju ogledaju u novčanim kompenzacijama“, kaže Omerović.

„Žrtve mogu tražiti obeštećenje pred sudovima u Srbiji, kao što su ‘Majke Srebrenice’ u Nizozemskoj pokrenule postupak protiv te države. Praksa postoji i to je put kojim treba ići. Osim toga, dvije države mogu se diplomatskim putem dogovoriti o načinu priznanja krivnje i obeštećenju, a treći je način sudska nagodba“, tvrdi.

Povezano:

MIŠETIĆ: Hrvatska nije bila agresor u BiH, Herceg-Bosna nije bila UZP

Aljazeera/Hrvatsko nebo