B. Marinić/Cilj mi je postaviti 1991. kao referentnu točku novije hrvatske povijesti

Razgovor s povjesničarom Bornom Marinićem

Ususret Danu državnosti RH razgovarali smo s mladim povjesničarom Borna Marinićem. Rođen je 14. prosinca 1992. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Nakon što je 2011. upisao studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu počeo se baviti temom Domovinskoga rata. Popularnu Facebook stanicu s povijesnom tematikom „Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat“ pokrenuo je 2013., a uređuje ju i vodi i danas kada ga prati 130 tisuća ljudi. Kao vodič se 2015. zaposlio u Hrvatskom povijesnom muzeju. Na Hrvatsku radioteleviziju, gdje je radio kao novinar u emisiji „TV kalendar“, otišao je 2016. Osim toga ondje je kao stručni suradnik sudjelovao u realizaciji serijala „Kako je obranjena Hrvatska“, „Rat prije rata“ i „Predsjednik“. U međuvremenu, 2017. magistrirao je povijest obranivši temu „Uloga specijalne jedinice policije ‘Osa’ u Domovinskom ratu“. Godine 2018. napustio je HRT te otvorio obrt CroHis i posvetio se samostalnom stvaranju sadržaja vezanih uz promidžbu Domovinskoga rata. Od 2019. urednik je i voditelj na Hrvatskom katoličkom radiju. Njegova emisija „Domoljubne minute“ svakodnevno se emitira u 14:30, a njome podsjeća slušatelje na događaje koji su se toga dana dogodili u Domovinskom ratu. Osim toga na tjednoj bazi uređuje i vodi emisiju „Novi valovi dobrote“. Jedan je od trojice autora izložbenoga postava na vrhu vukovarskoga vodotornja te autor knjiga Specijalna jedinica policije „Osa“ u Domovinskom ratu i I mi smo branili Hrvatsku: Romi u Domovinskom ratu, kao i scenarist dokumentarnih filmova prikazanih na HRT-u „Antifašisti“, „Atentat na Hrvatsku“, „Krvavi Uskrs“, „Zasjeda u Borovu Selu“, „Međunarodno priznanje Republike Hrvatske“, „Andrija Andabak – lovac na tenkove“ te serijala „1991: Početak, obrat i pobjeda“. Bio je glavni urednik portala Braniteljski.hr, a danas uređuje i vodi portal Domovinskirat.hr kao i vlastiti podcast „Gdje si bio ’91?“.

Vaš je poziv multimedijalan, radijske emisije „Domoljubne minute“ („Sve za Hrvatsku“ i „Novi valovi dobrote“), podcast Gdje si bio ’91?, mrežna stranica Domovinskirat.hr (od 2020.), Facebook stranica sa 132 tisuće pratitelja. Kako ste izabrali svestrani put istraživanja Domovinskoga rata?

Kada sam upisivao studij povijesti, nisam puno razmišljao o budućnosti. Bilo mi je važno samo upisati željeni fakultet. Kada se to napokon dogodilo, zapitao sam se – što sad? Koji ti je idući cilj, Borna? Tada sam zaključio da mi je kao povjesničaru i osobi cilj nešto promijeniti. Bio sam svjestan da hrvatska javnost, osobito mladi, nemaju svijest o tome što se zapravo događalo u Domovinskom ratu ili je ta slika bila iskrivljena pa sam to odlučio pokušati promijeniti! Cilj je najprije bio pokušati to kod užega kruga ljudi, prijatelja, tako je krenulo. Napravio sam Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i pozvao prijatelje da prate moje objave koje su sažeto donosile činjenice vezane uz događaje toga datuma, a tiču se Domovinskoga rata. Na „TVkalendarovski“ stil i pristup potaknula me je upravo HRT-ova emisija, zbog koje sam i zavolio povijest. Malo-pomalo broj pratitelja je rastao, priča se širila, ja sam shvatio da je interes velik i usmjerio sam svoju povjesničarsku karijeru u tom smjeru. Potpuno sam se posvetio istraživanju Domovinskoga rata i tomu sam posvećen maksimalno i dandanas, deset godina poslije. Jedina stanka bio je dvogodišnji angažman u „TV kalendaru“ gdje sam kao novinar istraživač radio priloge koji su u manjoj mjeri bili posvećeni Domovinskom ratu. Tamo sam, mogu to slobodno reći, usavršio zanat. Nakon odlaska s HRT-a, čovjek za čijega sam ravnanja došao na televiziju, Siniša Kovačić, a kojega do tad nisam osobno poznavao, pozvao me je da se angažiram na Hrvatskom katoličkom radiju kroz emisiju „Domoljubne minute“. Ta emisija, koja, evo, već godinama svakoga dana slušatelje podsjeća što se toga dana dogodilo u Domovinskom ratu, postala je na neki način i brend i slušana je u svakom dijelu Hrvatske i šire. Čini se da sam se snašao za mikrofonom tako da mi je povjereno uređivanje još nekih emisija pa tako i „Novih valova dobrote“, na što sam iznimno ponosan. Trenutačno je najaktualniji projekt podcast „Gdje si bio ’91?“ u kojem ugošćujem svjedoke vremena. Podcast je iznimno popularan, a pregledi tih emisija broje se u stotinama tisuća.

Što je zapravo san za magistra povijesti, novinara, vlasnika obrta CroHis, neki konačan cilj?

Nemam konačan cilj kada je u pitanju moj povjesničarski angažman. Radim, radim, radim, pa kud me odvede. Cilj je nastaviti se baviti ovim poslom, svakim se danom usavršavati i nastaviti istim smjerom – što objektivnije predstavljati osobe i događaje iz Domovinskoga rata te pružiti svjedocima vremena priliku da se čuje i njihov glas.

Provodite sate i dane u arhivu HRT-a (istražujući za „TV kalendar“) i tražeći vrijednu građu za dokumentarne emisije i filmove? Koji Vas događaji posebno zanimaju, uz one već obrađene u napravljenim filmovima?

U arhiv HRT-a zaljubio sam se odmah po dolasku na televiziju u proljeće 2016. Nikada ne ću zaboraviti prvi zadatak – kolega Tomislav Šulj napisao je tekst za prilog „TV kalendara“ o Bojni Zrinski, a ja sam morao naći sliku kojom bih ga pokrio. Odmah me je to privuklo, zaljubio sam se u trenu. Moram istaknuti kako su tu velika pomoć ljudi iz HRT-ove INDOK službe, u prvom redu pretraživačice Ivana i Deša, koji prema mojim kriterijima sužavaju potragu za traženim materijalom. Te su snimke neprocjenjiv dokument vremena, a neke od prvotnoga prikazivanja nisu viđene više od 30 godina ili kao sirovina nikada nisu ni emitirane. Takve dokumente prikazati danas, uglavnom kroz dokumentarce, veliko mi je zadovoljstvo. Osobito me zanimaju snimke borbi snimljene na prvoj crti, divim se tim snimateljskim ekipama i snimateljima koji su stavljali glavu u vatru kako bi što vjernije prenijeli svijetu sliku o događajima koji su prvom polovicom 90-ih zahvatili Hrvatsku. Bilo je i onih koji su taj zadatak izvršavali do smrti, a o nekima od njih poput Gordana Lederera i Živka Krstičevića radio sam priloge u „TV kalendaru“. Meni je to posao, ali i povlastica i čast što se bar nekako mogu odužiti tim hrabrim ljudima.

Kako ste se specijalizirali za modernu i suvremenu povijest, bili ste dijete, rođeni 1992., kako se u mlađem naraštaju pobudio interes za događaje stvaranje hrvatske države?

Interes se pobudio kod mene osobno iz neke dječje znatiželje. Zanimalo me je što se to događalo tih godina kada sam i sam rođen. Nisam imao nikakvu sliku ili predodžbu, nitko iz obitelji nije mi bio u ratu. Jednostavno bih gledao ostatke zgrada, ruševine ostale iz rata i pitao se što se ovdje dogodilo. Onda sam počeo čitati, istraživati, propitivati i tako zadovoljavati taj interes. Vidjevši da nisam jedini od mlađih naraštaja kod kojega postoji taj interes, a koji nije zadovoljen kroz redovito školovanje, odlučio sam stečena znanja prenijeti na druge mlade. Danas u Hrvatskoj ima doista kvalitetnih mladih povjesničara koji se bave Domovinskim ratom i sve ih je više, nadam se da sam bar malo pridonio tomu i neke nove naraštaje zainteresirao za tu temu.

U raspravama se podijele tabori, svede se na „ustaše i partizane“, često i teme Domovinskoga rata budu vraćene na Drugi svjetski rat.

Jedan od glavnih čimbenika koji su iznijeli Domovinski rat bilo je zaista nevjerojatno zajedništvo. Žao mi je što tomu moji naraštaji svjedoče tek donekle kroz uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije. Često mi branitelji sa sjetom kažu da jedino u tim trenutcima osjećaju taj zanos i to zajedništvo koje ih je ujedinilo ’91. Ujedinilo sa svih strana Hrvatske, Bosne i Hercegovine i ostatka svijeta. Činjenica da je društvo u kojem živimo duboko polarizirano kroz prizmu „partizana i ustaša“, duboko me žalosti. Upravo zato mi je cilj 1991. postaviti kao referentnu točku novije hrvatske povijesti. Točku zajedništva.

U knjizi I mi smo branili Hrvatsku: Romi u Domovinskom ratu dali ste vrijedan doprinos nacionalnoj manjini. Autor ste i knjige Specijalna jedinica policije „Osa“ u Domovinskom ratu.

Naravno, kao povjesničar uglavnom pišem, najčešće su to „Domoljubne minute“ i članci na portalu Domovinskirat.hr, ali i dvije knjige na koje sam iznimno ponosan. Knjiga o „Osama“ nastala je iz mojega diplomskoga rada. Sisački specijalci prvi su mi dali povjerenje i ja sam to na najbolji mogući način iskoristio. Njihova monografija spomenik je tim ljudima koji su bili prvi kada je trebalo, a danas ih se svrstava na društvene margine. Knjiga o Romima u ratu nastala je na prijedlog udruge Kali Sara koja je i nakladnik te zanimljive monografije. Izazova s kojima sam se susretao u radu na njoj bilo je mnogo, ali sve je to vrijedilo žrtve jer sam bar donekle promijenio poimanje Roma kada je u pitanju njihov doprinos u obrani i oslobađanju Hrvatske. Romi su dali svoje živote kao hrvatski vojnici u najvećim bitkama Domovinskoga rata – bitki za Vukovar, „Bljesku“ i „Oluji“.

Filmom „Krvavi Uskrs“ dali ste dužnu pozornost događaju u kojem je pao prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović, a napravili ste i filmove „Atentat na Hrvatsku“ i „Zasjeda u Borovu Selu“, serijal od tri epizode „1991: Početak, obrat i pobjeda“, “Andrija Andabak – lovac na tenkove“ i druga djela.

Dokumentarni filmovi iznimno su zahvalan medij za prenošenje istine o Domovinskom ratu. U manje od sat vremena gledatelju se prikazuju kontekst, radnja i epilog nekoga događaja ili fenomena. U prvom redu tu moram zahvaliti produkcijskim kućama koje su mi dale priliku da svoje projekte i zamisli predložim HRT-u i samom HRT-u koji je te projekte prihvatio. Osim toga tu je i film o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske koji je rađen baš u produkciji HRT-a, a na kojem potpisujem scenarij. Čast mi je da sam napravio filmove o trima ključnim događajima s početka rata – o prvom oružanom sukobu u Pakracu, o Krvavom Uskrsu i o ubojstvu 12 odnosno 13 (uzmemo li u obzir Franka Lisicu) hrvatskih policajaca 2. svibnja 1991.

Svibanj je mjesec pun bolnih sjećanja, od 2. svibnja i masakra 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, zatim osvete Milana Martića i njegove svite za „Bljesak“ granatiranjem Zagreba, svibanj je mjesec koji je 1991. najavio krvavu borbu za hrvatsku samostalnost, slavljenu 30. svibnja o Danu državnosti.

Svibanj je mjesec u kojem je sve počelo – 30. svibnja 1990. Hrvatska demokratska zajednica i Franjo Tuđman okrenuli su novu stranicu hrvatske povijesti. Tada se još nije znalo što će na toj stranici biti ispisano, hoće li Hrvatska o(p)stati u okviru Jugoslavije ili će se odlučiti na put prema samostalnosti. U svibnju 1991. građani Republike Hrvatske u golemoj većini opredijelili su se za to da to bude samostalan put, bez Jugoslavije. Svibanj je u tom kontekstu mjesec zanosa, domoljublja i volje raznih naroda u Hrvatskoj da krenu drugim putom. Isti taj svibanj ’91. pokazao je da taj put ne će biti nimalo lak, u narodu, osobito u istočnoj Slavoniji došlo je do ratne psihoze koja se posebno osjetila u višenacionalnim sredinama gdje je srpska etnička skupina činila velik dio stanovništva. Sve to potaknuli su događaji s početka tog mjeseca u Borovu Selu gdje je ubijeno 12 policajaca te iz Polače gdje je ubijen jedan policajac. Naglasio bih na kraju da mnogi taj svibanj pamte i po svečanom postrojavanju novoosnovanoga Zbora narodne garde u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, vrlo važan događaj na simboličkoj razini.

Planirate li „životni projekt“ glede sjećanja i istine o Domovinskom ratu, odnosno, kako, osim kalendarskoga, poticati na proučavanje, mora li to biti još snažnije institucionalizirano ili je dovoljno imati Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje 18. studenoga?

Ja taj životni projekt živim svakoga dana. Svakoga dana podsjećam javnost na Domovinski rat i na heroje. Naravno da mi je drago da imamo dane poput 18. studenoga i 5. kolovoza i mislim da je to dovoljno. Ne može se ljude osvijestiti kroz jedan dan na to što je bilo. Ako govorimo što bi trebalo promijeniti – svakako u obrazovnom sustavu posvetiti više pozornosti tomu kako je stvorena država u kojoj danas živimo i koja je to žrtva na čijim temeljima gradimo društvo. Svakako tu imamo puno prostora za napredak, a to je prema mojem mišljenju najvažnije.

Što Vas najviše boli kada je riječ o odnosu prema hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu?

Najviše me boli iskrivljena percepcija odnosno stigma koju nose hrvatski branitelji. Ta društvena skupina i danas ima mnogo toga ponuditi i dati Hrvatskoj i mnogo toga i daje. Iznimni su to ljudi koji su kroz Domovinski rat pokazali da su sposobni za velika djela. Dio te skupine umrtvio se kroz umirovljenja i slično, i to mi je jako žao, ali dio gura i gura i gura. Svakoga dana susrećem se s takvim ljudima koji nastoje biti korisni sredini u kojoj žive – od onih koji su predstavnici stanara u svojim zgradama do ministra hrvatskih branitelja, svatko pridonosi koliko može i kako može. Na nama je da im pružimo ruku i pomognemo, bar toliko da budu ponosni na svoju ulogu u Domovinskom ratu, a ne da je se srami kao što im nekada mediji znaju imputirati da bi trebali.

Pet godina radite i emisiju „Domoljubne minute“ na HKR-u, kakvi su odjeci, što Vam slušatelji govore, sugeriraju?

Emisija „Domoljubne minute“ svakoga se dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju u 14:30. Osim slušatelja njezinu kvalitetu prepoznala je i Agencija za elektroničke medije koja ju financira već tri godine. Nekad je zaista teško popuniti 10 minuta jer se na neke datume nije mnogo toga dogodilo u Domovinskom ratu, no snalazim se, puno čitam, bilježim, a i već se puno čitatelja i slušatelja javlja sa svojim prijedlozima. Odjeci su iznimno pozitivni, nevjerojatno mi je da je u tih pet godina na HKR stigla tek jedna ili dvije pritužbe. To mi je nevjerojatno s obzirom na to da su mnoge teme koje načinjem i obrađujem kontroverzne i oko njih još uvijek ne postoji konsenzus u društvu ni struci. Slušatelji su oduševljeni, ljude srećem po ulici i govore mi kako imaju namještene alarme na mobitelima u 14:30 kako ne bi propustili ni jednu emisiju. To mi je golem vjetar u leđa.

Spomenuti serijal o Andriji Andabaku i ženama u Domovinskom ratu ono je što sljedeće planirate, u kojoj su fazi zamišljeni projekti?

Dokumentarni film „Andrija Andabak – lovac na tenkove“ emitiran je premijerno na HRT-u prošloga mjeseca, a dostupan je na mojem YouTube kanalu Domovinski rat – Borna Marinić. Film je to koji sam godinama htio napraviti. Andriju sam kroz to vrijeme uz njegovu obitelj i njegove suborce upoznao kao da se znamo osobno. To je dvosjekli mač jer je još teže bilo ostati objektivan, no uspio sam i po mnogima napravio svoj najbolji dokumentarni film. Trenutačno sam u finalizaciji trodijelnoga serijala „Njezina strana priče“, koji će u lipnju biti premijerno emitiran na HRT-u. Osmislio sam ga jer se kroz moje prethodne dokumentarce uglavnom isprepliću muški sugovornici kao svjedoci vremena, a kroz niz istraživanja shvatio sam da i mnoge žene imaju što reći na tu temu. Tako je nastao serijal koji u prvoj epizodi kroz četiri protagonistice priča vukovarsku priču. Neki su već puno, puno priča čuli o bitki za Vukovar, ali ovo je sasvim novi pogled, novi kut gledanja. Nakon toga ide dokumentarac s četiri pripadnice „Tigrova“, junakinje, ratnice, heroine. Žene koje su ostavile sve i bile spremne dati sve za Hrvatsku. Napokon treća epizoda posvećena je Velebitu, ondje je u ratu bilo iznimno malo žena tako da osim žena koje su ondje bile u sanitetu imamo i suprugu, zaručnicu, sestru, majku… Neka se i njihova strana priče napokon čuje!

Razgovarao: Tomislav Šovagović

hkv.hr / Hrvatsko nebo