J. Sabol: „Hod za život“ – poticanje na radost i sprječavanje razočaranja u životu

Dužnost svakog građanina je javno govoriti istinu: dati stvarima pravo ime

Tko svjesno doživljava ovih dana „život“ po našim većim gradovima, zapazio je mnoštvo ljudi koji se radosno kreću uz parolu „Hod za život“. Na prvi pogled će reći sebi: evo, opet jedna grupa ljudi koja oživljava načelo modernog društva da je svakome moguće živjeti „Biti drukčiji“. Ta će ga misao voditi i kod zapažanja jedne druge grupe koja se kreće pod drugim načelom: suprotnim ovom „Hodu za život“. Ta grupa ne kaže izričito da hoda protiv života, ali pokazuje odbojnost prema grupi „Hod za život“. Zar je ta grupa „protiv života“? Tako općenito ne možemo reći. I ta je grupa za život, ali ne za svaki život, ali ne za život svakog čovjeka. Ta je grupa odlučno protiv života još nerođenog djeteta. Zar je to moguće? Pa to bi bila zločinačka odluka na osnovi neke zločinačke ideologije koja se zalaže za ne-život nerođenog čovjeka-djeteta, dakle koja traži usmrćenje začetog ljudskog bića u majčinoj utrobi. Kod ove misli zaboljelo me u duši i rekao sam sebi: to ne možeš baciti na papir. To bi značilo da pripisuješ određenim ljudima našeg društva mogućnost takvih strašnih misli i namjera. Priznajem, ne pripisujem takvu mogućnost nikome osobno u našem društvu.

Ipak osjećam potrebu svratiti pozornost na povijesnu činjenicu iz koje slijedi zaključak da je „čovjek“ – čovjek s određenim svojstvima – postojao u novijoj povijesti koji je imao zločinački plan uništiti život postojećih osoba i spriječiti dolazak na svijet djece u majčinoj utrobi. Taj čovjek i ta ideologija nosi ime: Hitler i nacionalsocijalizam. Postojeći ljudi, žrtve zločinačkog uma nose ime: Židovi i židovski narod. Bitna značajka te zločinačke ideologije jest uvjerenje: Židov, jer je Židov, nema pravo na život. Iz tog su uvjerenja ljudi specijalnih sposobnosti donosili „smrt“ šest milijunima ljudi – rođenih i nerođenih. Mogućnost postojanja spomenutog zločinačkog uma i mogućnost nastajanja novih takvih zločinačkih umova i zločinačkih ideologija – i mi smo neke doživjeli – uzdrmala je savjest ljudi nakon Drugog svjetskog rata. Strah zbog ponavljanja takvih i prosvjetljenje Božjeg Duha „prisilili“ su svjetsku elitu da stvore dokument kao duhovni temelj života čovječanstva za svu budućnost. Treba naglasiti da su u stvaranju Deklaracije ljudskih prava bili mjerodavni kršćanski katolički političari. Rekao bih da su samo oni mogli upisati u povelju čl. 3: Svako ljudsko biće prije rođenja, od rođenja sve do smrti ima pravo na život.

Odakle to da je to uvjerenje izgubilo na snazi i da ima takvih grupacija, političara danas, koji kreću istim putem u nijekanje prava na život još nerođenom čovjeku? Tko su ti „novi“ umovi koji danas zahtijevaju „pravo čovjeka na abortus“: dakle koji niječu određenim ljudima – nerođenoj djeci – pravo na život ako je to volja ili izbor žene? Zašto su politička ljevica i liberalci za ustoličenje „prava na abortus“ – na ubojstvo nerođenoga djeteta? Od toga uvjerenja je pogođeno na milijune nerođene djece po svijetu: svaki dan 140.000 abortusa u klinikama posebno za abortuse. Zar smo opet tako daleko da ustanove pojedinih država u EU, SAD, kriminaliziraju „pokret za zaštitu života“ odnosno „Hod za život“? Zar su Zagrepčani zaboravili oduzimanje i nijekanje prava na život svojih roditelja, svojih rođaka od strane partizana/komunista samo zato što su Hrvati te vlast Zagreba zabranjuje javno podržati zastavama „Hod za život“, i vladajući Zagreba javno i agresivno zahtijevaju „pravo na abortus“? Pogledajmo konkretnije današnju situaciju i nazovimo imenom ono što se događa.

Nijekanje činjenica i protuznanstvena ideologija

Embriologija je znanstveno dokazala da je čovjek od prvog časa začeća potpuni, individualni čovjek. Tko ženama govori nešto drugo kako bi im olakšao odluku za abortus i smirio savjest kod samog čina i poslije njega, taj namjerno zavodi žene na taj put neistinom odnosno laži. On/ona su dužni javnosti objasniti iz kojih interesa to čine. Zašto nisu spremni trudnici pružiti pomoć u tom teškom konfliktu s ciljem da ju odvrate od tog čina s teškim posljedicama za samu trudnicu, za njezinu obitelj, za opće dobro društva. Ili pak su to sljedbenici zoologa, eugenike Ernsta Haeckela koji je s iskrivljenim prikazima tobože otkrio „biogenetsko osnovno pravilo“ i tako potpomogao kasnije „rasnu higijenu“ NS-režima. Možda je po koji/koja oduševljen radom međunarodne organizacije Planned Parenthood u SAD-u koja ima korijene u „American Birth Control League“, osnovane 1921. od Margaret Sanger, jedne eugeničarke koja se snažno zalagala za kontrolu rađanja i za nasilne sterilizacije.

Zagovornici i propagatori prava na abortus iznose i neke druge razloge za svoja neshvatljiva uvjerenja koja su već dokazana kao irealna i pogrješna. Već desetak godina ponavljaju iste argumente koji su porušeni. Evo nekih od njih: Abortus je oduvijek bila česta praksa, ali tajna. Legaliziranje abortusa pridonijet će osjetnom smanjenju toga čina. To nije točno, nego upravo obratno. „Obraćeni“ liječnici priznaju da su namjerno davali vlastima krive podatke kako bi se političari mogli zalagati za legalizaciju. Praksa govori o velikom povećanju abortusa nakon legalizacije. Ljudi su legalizaciju abortusa shvatili kao pravo ili kao etički ispravni čin. To je zabluda, jer je abortus i nakon legalizacije zločin i etički za osudu. Statistike su brzo pokazale brzi rast abortusa. Na svjetskoj razini se danas dnevno obavi 140.000 ubojstava djece u majčinoj utrobi. To je moguće zahvaljujući suradnji „zdravstvenog sustava“ u svijetu.

Daljnji razlog za opravdanje abortusa je filozofsko-pravno načelo: žene smiju raspolagati svojim tijelom po svojoj volji. Kod toga se prešućuje da čin abortusa pogađa dvije osobe: majku, i prije svega dijete. Dijete je već u utrobi majke nesumnjivo pravo vlastito ljudsko biće, a ne neki organ majke. Dijete ima vlastiti genetski kod koji se razlikuje od onoga majčina. Otisci prstiju su različiti, krvna grupa može biti drukčija. Za znanost je jasno: nakon začeća imamo posla s dva čovjeka. Tko traži pravo na slobodan izbor na abortus, taj traži pravo na ubojstvo djeteta. Abortus je samo riječ kojom se skriva stvarni sadržaj: ubojstvo djeteta.

Na toj se točki nalazimo kod jedine prave stvarnosti u kojoj odlučujemo što smo mi kao osoba, kao čovjek: jesam li pravednik koji traži pravo na život svakog čovjeka ili sam pak grješnik koji uskraćuje pravo na život nerođenom djetetu snagom slobodnog izbora trudnice. Na toj se točki nužno dijele ljudi na dvije grupe: na ljubitelje čovjeka i života i na grupu donositelja smrti u život. U prvoj grupi se nalaze ljudi koji su Bogu zahvalni za dar života, i u drugoj grupi se nalaze ljudi koji si umišljaju da oni raspolažu životom jer ne poznaju Boga Stvoritelja.

Čovjek vjernik – kršćanin katolik – ispovijeda istinu da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i da stoga zavrjeđuje našu ljubav i naše zalaganje za njegov život. Stoga smo mi kršćani katolici potpuno suglasni s UN-ovom Deklaracijom ljudskih prava koju smatramo dogmom društveno-političkog života. Ona glasi: „Svaki čovjek ima pravo na život, slobodu i sigurnost osobe“ (Art. 3). Da to vrijedi i za nerođeno dijete, jamči nam sam Bog Isus Krist, i jamči nam – zapravo potvrđuje – znanost kao djelo ljudskog razuma. To je jedina istinita stvarnost o kojoj nema nitko od ljudi mandat raspravljati i stavljati je u pitanje. Ta istina – Božja istina i istina znanosti – poručuje današnjem čovjeku: „život“ je svetinja Božjeg podrijetla. Njezino nepoštivanje donosi „smrt“.

Država je po svojoj naravi zadužena štititi „život“ općenito, i specijalno život čovjeka. Legalizacija abortusa je osobito krivi potez iz toga razloga što ljudi legalizaciju shvaćaju kao dokaz moralno-etičke ispravnosti. Tako propagatori abortusa i tumače stvar „običnom“ puku. To nije u redu ako shvatimo pravo značenje legalnosti. Prije dvije tisuća godina roditelji u Rimskom Carstvu smjeli su ubiti djecu nakon porođaja. To je bilo legalno. Prije 150 godina „bijelci“ u SAD-u imali su pravo kupovati i prodavati robove kao stoku. I to je bilo legalno. U Trećem carstvu (Hitler) je bilo legalno istrijebiti Židove i Rome… Legalno, ali nedostojno čovjeka, legalno, ali nijekanje izvornog prava: naravnog i Božjeg prava, legalno, ali ne i legitimno.

„Žene moraju moći same određivati hoće li se odlučiti za ili protiv svojega djeteta“. Odgovor na tu zamku glasi: hoće li roditelji jednom djetetu darovati život jest jedno pitanje koje roditelji smiju i trebaju sebi pred Bogom postaviti, ali po naravi stvari se o tome razmišlja prije začeća. Nakon začeća roditeljima je draga dužnost čuvati i podržavati razvoj novoga života sve do rođenja. To je razdoblje radosnog iščekivanja dolaska na svijet novog člana obitelji i čovječanstva. Ima li što ljepše? Ima li što strašnije nego prolaz kroz proceduru pripremanja uništenja novoga života u utrobi majke? Zašto se šuti o strašnoj traumi, o patnji, o osjećaju krivnje kroz život žena nakon abortusa? Kad bi propagatori slobodnog izbora na abortus pročitali ispovijesti žena nakon abortusa, možda bi iz bešćutnosti ipak došli do zaključka da se mora pokrenuti borba protiv propagiranja abortusa jer su njegove žrtve prevelike za samu osobu, za obitelj, za društvo u cjelini.

dr. Josip Sabol/hkv.hr/Hrvatsko nebo