Hrvoje Hitrec/Svibanjske vodene bombe

Svršetkom svibnja 2023.

Kakvo vrijeme! Nikada tako strašan svibanj od 1945. Da Hrvatska obiluje vodama nije neka novost, da ih uglavnom ne znamo koristiti, ni to nije nepoznato, a da ih ne znamo na vrijeme ukrotiti – eh, to je već klasika. Ponašamo se kao žniranci – kada kiši mokri su, na suncu se osuše. Sustavi navodnjavanja su rijetki, samo Nebo pomaže, ali i ondje ima diletanata među anđelima pa ponekad pretjeraju. Doista su svibanjske kiše bile vodene bombe, tako dobro raspoređene od sjevera do juga zemlje Hrvatske da ni dobro uređene države ne bi mogle stići na sve strane. Obrana gradova još je kako-tako uspijevala, ne svugdje, ali su stradala sela i usjevi, pa uvoznici trljaju ruke. Ostaje u sjećanju izjava ironične gospođe koja je doživjela tri poplave u zadnje vrijeme i sada joj je dosta, prodaje kuću, kaže, prvi red do vode. Navalite stranci.

A da su se mnoge službe iskazale, jest, punile se vreće pijeskom, ispumpavalo sve u šesnaest, pomogla i Hrvatska vojska, vidjeli smo i rečeno je. Samo ne znam zašto se uvijek u takvim prilikama spominje Hrvatska vojska, a koja bi to druga vojska mogla biti na hrvatskom teritoriju, molim vas. Kao što se uvijek papagajski ponavlja Vlada Republike Hrvatske, nego čija bi to Vlada bila, bez obzira kakva. To su te nijanse koje mi smetaju, ne znam zašto. Kao i stalna rečenica u izvješćima da su ti i ti državni dužnosnici „obišli“ poplavljena područja. Ako su ih obišli, znači da ondje nisu bili. A bili su, ohrabrili narod, obećali da do listopada, a možda i studenoga ne će plivati. Lovci će pri nižim vodostajima obustaviti lovostaj i odstrijeliti dovoljnu količinu zečeva za nasipe.

Kupa, Korana, Mrežnica, Dobra, Sava, Una jedna i jedina, no dobro, za njih već znamo da polude barem jednom godišnje, ali je iznenadila Zrmanja od koje se to nije očekivalo, pa svratila pozornost na Obrovac, nekada davno ubavo mjesto skladne arhitekture, u komunizmu nagrđeno socijalističkim zgradama, a u blizini zagađeno nikada dovršenim industrijskim „gigantom“ te je „obrovac“ postao sinonimom za krupne promašaje, čega se mlađi ne sjećaju, a stariji prisjećaju.

Dosta o vremenu i poplavama, plivajmo dalje. Čim je granulo sunce, što je mnoge zgranulo, hodalo se za život po suhim ulicama. U Zagrebu su progresivne snage pokušale zaustaviti “konzervativne” koje misle da život počinje od začeća i točno misle, a ne tek kada dijete krene u obdanište. Možemovci nisu dopustili da se viju zastave Hoda, a nisu im baš drage ni hrvatske zastave, pa ni zagrebačke – naime, stalno se vozim preko onoga mosta preko Save na zapadnom ulazu u Zagreb, a na kojemu su se u vrijeme Milana i Lovrića vijorile rečene zastave na svaka dva metra. Sada ih je ostalo tek nekoliko. Dobro je, ipak, da policija nije u „nadležnosti“ gradova nego države kakva bila, pa su progresivne snage u Ilici na nježan način odnesene s ulice, što je omogućilo da se ubrzo uspostavi tramvajski promet, prekasno za mene koji sam klipsao od Cibone do Jelačićplaca jer se u isto vrijeme održavala izvanredna skupština Društva hrvatskih književnika. Zakasnio sam na neke žustre govore književnika kojih se skupilo u lijepom broju, proveo sam dobar dio vremena u pušačkoj sekciji DHK koja ima prostor na stubištu ispred lifta (ionako ne radi) i punim plućima dočekao glasovanje za glavu, tijela i organe staroga društva utemeljenog 1900. kada je starina Ivan Trnski, u mladosti suvremenik bana Jelačića, postao predsjednikom i od tada je predsjednika bilo četrdeset, ako se ne varam, a samo dvije predsjednice. Prva i nezaboravna Marija Peakić (potom Mikuljan) koja se odvažno tukla sa šuvarovcima i goranbabićevcima, od prošle subote druga – Hrvojka Salopek Mihanović, književnica i znanstvenica poznata, između ostaloga, i po mariološkim temama. Čini se da je oporba Zlatku Kriliću bila dobro organizirana, u čemu sam odbio sudjelovati jer u DHK ulazim dva ili tri puta godišnje, da se sklonim od kiše, pa ne znam kakve su se ondje igre igrale i tko je komu radio o glavi, a s Krilićem me vežu uspomene na doba kada smo usporedo objavljivali knjige za djecu i mladež. Kako bilo, barem sam vidio mnoge od pet stotina književnika i književnica, od kojih većinu ne poznajem (u trenutku osnivanja DHK 1900. bila su 103 književnika), ali to je moj problem. Bio je ondje i jedan pas, ljubimac vrsne književnice Marine Šur Puhlovski, ali mu nije dopušteno glasovati.

Znači, sada je u sedlu Hrvojka Mihanović, nasljednica oca Nedjeljka Mihanovića, koji je osamdesetih u istom DHK, tada još DKH, bio jedan od najžustrijih patriota. A i ono drugo, društvo mrtvih pjesnika, dobilo je nedavno novoga predsjednika, pa da vidimo živost. Ono što ja skromno zahtijevam, odavno, jest da DHK ima kakav-takav fond solidarnosti, jer mnogi književnici loše žive, a i ne može se živjeti od pisanja, tek umrijeti, posebno uz sadanje uvrjedljivo niske honorare za književna djela. Nije mogao ni Matoš, a prema njemu se ondašnje vodstvo DHK vrlo ružno ponijelo – kada je tražio novčanu pomoć, glatko su ga odbili.

Što me vodi do simpozija u Matici hrvatskoj, održanog koji dan prije, s uglednim govornicima i govornicama (ne znam kaže li se tako, vuče me na telefonsku govornicu). Ni opisana zbivanja u DHK nisu izazvala medijski interes, pa ni rečeni simpozij s kojega je na teletekstu (moj izvor informiranja) citiran samo Z. Zima, premda je bilo desetak njih upućenijih u Matoševo djelo, posebno Dubravka Oraić Tolić. Pa zašto baš Zima? Eh, to puno govori o medijskim simpatijama, da ne kažem postjugoslavenskim. Zima se očito (s ogradom da ondje nisam bio, pa ne znam cijelu priču) trudio da Matošev boravak u Srbiji, gdje se našao kao vojni bjegunac, prikaže u najljepšem svjetlu, u duhu bratstva i jedinstva. Na njegovu žalost, sam Matoš govori drukčije. Zabilježio sam, poodavno, riječi autora koji se ozbiljno bavio Matošem, naime, „da je razvitak Matoševih političkih pogleda išao suprotno od mnogih njegovih suvremenika, to jest Matoševe su se simpatije prema srpstvu i Srbiji topile upravo razmjerno njegovu boravku u Srbiji i shvaćanju pravih ciljeva srpske politike.“ Bio je Matoš razdragan kada se napokon mogao vratiti u Zagreb, u feljtonu „Kod kuće“ piše o Zagrebu gdje zidovi i krovovi govore jezikom domovine i prošlosti, o Angelusu kao prastaroj i uvijek istoj starogradskoj melodiji. Raznježen nakon beogradskoga vlažnog čumeza, kako doslovce piše. Osim toga, sam se nazvao hrvatskim nacionalistom, pa spomenuto krivotvorenje nikomu ne služi na čast. Nije uputno u svjetlu sadanjega stanja duha u hrvatskoj kulturi, okupiranoj ljevičarima i jugofilima, navesti podatak iz doba Nezavisne Države Hrvatske: već u srpnju 1941. odobrena je mirovina Matoševoj majci Mariji, a istodobno i Slavi, Šenoinoj udovici (rođenoj pl. Ištvanić) koja je znatno nadživjela muža i umrla 1944. Toliko, da se zna. Teško je danas pohvatati sva ta naizgled i stvarno različita povijesna razdoblja i tko je komu bio suvremenikom, možda tek spomenuti da je Matoš šulkolega Stjepana Radića i Vladimira Vidrića, s tim da je Matoš bio zagrebački fakin. Vrlo talentirani fakin. O Zagrebu, za istinu rijet, nije pisao samo lijepo, nego i trpko i gorko, a kako i ne bi.

Nego, Zimi i zimama za podsjet, našlo se ljudi koji su i u olovnim komunističkim vremenima govorili dostojno. Podsjećam na Šoljanov govor na Matoševu grobu 1964. (!) – „Došli smo, tvoji nevini sinovi sa žigom hulja, da tražimo da nam oprostiš što nismo imali dovoljno snage, hrabrosti, nesebičnosti, da, izabravši tvoj poziv izaberemo i sudbinu koja mu pripada.“ Taj je govor vrlo uznemirio tadanje strukture, možete misliti. Još je Ranković bio na vlasti, u punoj snazi . A u svezi s Matošem i simpozijem, još nešto i važno: održan je u sjeni duge i žalosne sage o dovršenju Matoševe rodne kuće u Tovarniku i Centra za kulturu uz nju – kažem, nisam na simpoziju bio, pa ne znam je li tko uopće spomenuo taj rašomon poradi kojega ćemo se stidjeti pred našim potomcima. Znači, simpozij da, čast (osim navedene iznimke ), ali riječi su riječi. Idemo na djela, napokon. Država, županija, općina, Matica, Društvo AGM, pa nismo valjda baš takvi Hrvati da se ni oko Matoša ne možemo složiti. Ili ćemo stvar prepustiti nekom beogradskom čumezu? A europski fondovi? Pa ako je tko donio Europu u hrvatsku književnost, onda se taj svakako zvao A. G. Matoš.

Da završim s ovom temom: gore i dolje spomenuti Z. Zima 221. je potpisnik (od 225) deklaracije o zajedničkom jeziku, uz slične mu poput A. Tomića i R. Šerbedžije, te još nekolicine iz Hrvatske, ostali su potpisnici uglavnom iz Beograda i Sarajeva. A Matica hrvatska, čast, upravo gura Zakon o hrvatskom jeziku. Ništa ja tu više ne razumijem. Kako to ide uz zajedničku deklaraciju u kojoj se navodi „skupo i besmisleno prevođenje u sudskoj i administrativnoj praksi kao i u sredstvima javnog informiranja“?

Samo trenutak, da ne zaboravim: Večernji ima prilog Ekran, u kojemu se mogu pročitati i dobre stvari. Jedna od njih u novom broju odnosi se na Slobodana Novaka i redatelja Babaju koji je snimio film po Novakovu romanu „Mirisi, zlato, tamjan“. Povezujem to sa Šoljanovim govorom 1964. Film je prikazan u Puli 1971., a partijske su strukture dočekale film kao i spomenuti govor, štoviše, očito su organizirani mladi komunisti pod paskom starih učinili sve da film bude popljuvan. Ima u Ekranu detalja koje ni ja nisam znao, da je „služba sigurnosti“ pustila na Babaju pse koji su ga ozlijedili, da. A organizovana publika urlala ne bi li prekinula projekciju, što me opet vodi prema istinitoj anegdoti kada su neposredno poslije Drugoga svjetskog rata organizovani omladinci prosvjedovali protiv Jakova Gotovca i tražili glavu autora „Ere“, samo nisu bili dobro čuli pa umjesto autora zahtijevali uhićenje „Artura“. Dobra stara vremena. (A Gotovca su uhapsili prije tih događaja, pustili ga iz žice na Kanalu jer su sovjetski gosti htjeli upoznati skladatelja, kaže legenda.)

Brdo knjiga i Ana Lemić

Moj sin, filmski redatelj Neven nakon igrane uspješnice Dnevnik Pauline P. nastavlja rad na dokumentarnom filmu o Velebitu, projektu koji je započeo prije koju godinu, a ne bi trebao biti sličan ni jednom dokumentarcu do sada snimljenom o mitskoj planini. Nadam se da će tako i biti.

Kada je riječ o Velebitu, neizostavna je gospođa Ana Lemić, osoba fascinantna, osebujna i ponosna, autorica dragocjene knjige „Sela i stanovi na Velebitu“. Profesorica matematike i fizike u Gospiću, dobar je dio života posvetila planini, istražujući ne toliko prirodu koliko prirodne ljude i njihove nastambe, pa perom i fotoaparatom zabilježila pet stotina (!) sela na Velebitu, u kojima je na početku potrage još i susretala ljude, a sada ih više gotovo i nema, tek poneka starica u kamenoj kući leđima okrenutoj stijeni. Podgorci, stanovnici na „morskoj strani“ planine, žive još samo u uspomenama.

Ana Lemić i dalje oduševljava svojim predavanjima, pa je tako neki dan bila gošća Brda knjiga u Samoboru, festivala knjiga i planina. Jedan od sudionika Brda je i znameniti Stipe Božić koji se popeo na nešto više planine od Velebita, ali ni Himalaje nemaju Sveto brdo, Visočicu ili Vaganski vrh. Ni vile.

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo