I. Klarić/„Zagreb“ proganja hrvatske pjesnike sa svojih ulica

Može li se tko suprotstaviti ovom kulturocidu!?

Prema portalu Index.hr (14. 5. 2023.), u spomen na dane kad je glavni hrvatski grad od metropole pretvaran u nekropolu, Vesna Teršelič, Ljubljančanka udomljena u Hrvatskoj i šefica Documente, u suradnji sa Svjetskim židovskim kongresom i domaćim domoljubima iz Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova i nekih gradskih četvrti i uz pomoć anonimnog stručnog tima(!), čisti (ne samo) zagrebačke ulice od imena hrvatskih pjesnika. Po čemu su to Branko Klarić i Srećko Karaman fašisti i glorifikatori zločinačkog pokreta? Može li se tko suprotstaviti ovom kulturocidu!?

Već u nadnaslovu članka objavljenog u „Večernjem listu“ 21. studenoga 2022. godine („Ponovno prijepori oko imena fašista i antifašista iz Drugog svjetskog rata“), hrvatski pjesnici Srećko Karaman i Branko Klarić – kojeg su, usput rečeno, „antifašisti“ masakrirali početkom svibnja 1945. godine, najvjerojatnije u nekoj od zagrebačkih ulica, bez ikakve optužbe, bez suđenja, bez osude i čije kosti skriva neka zagrebačka još neotkrivena jama – proglašeni su fašistima i glorifikatorima zločinačkog pokreta.

Josip Vaništa: Branko Klarić

Sličnu vijest prenijeli su i drugi mediji, ali ovo pišem na temelju onoga što sam pročitao u „Večernjaku“. Evo i sudionika inicijative da se sa zagrebačkih ulica uklone imena ustaških dužnosnika koji glorificiraju zločinački pokret, koji osporavaju zločin nad Židovima, Srbima, Romima i političkim neistomišljenicima: Svjetski židovski kongres, Documenta, predsjednik Saveza antifašističkih boraca (rođen 1957. sic!), predsjednik Gradske četvrti Črnomerec, Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova i – anonimni stručni tim.

Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova naizgled, pere ruke kao Pilat, i odluku o uklanjaju imena prepušta stavu bezimenog „stručnog tima“ dok se ne pribavi stručno mišljenje o njihovoj ulozi u ustaškom pokretu i NDH. Nakon što je pribavio anonimno „stručno mišljenje“ Odbor zaključuje da će preimenovati i ulice spomenuta dva pjesnika.

O tome tko su članovi „stručnog tima“ u medijima nećete naći odgovor. U medijima nema ni riječi o tome je li odluka Odbora bila jednoglasna, je li netko bio suzdržan ili protiv! Nema govora ni o tome tko je pravi inicijator inicijative, a to je, sudeći prema sadržaju spomenutog napisa, Documenta, udruga koju vodi časna Vesna Teršelič, Ljubljančanka koja kormilari suvremenom hrvatskom poviješću i čiji aktivisti održavaju radionice u hrvatskim osnovnim školama pod naslovom „Promišljamo povijest zajedno“… Što je u redu, jer od malena treba neuke hrvatske građane poučavati njihovoj povijesti… kad sami to ne znaju.

Pitanja na koja nema odgovora i „anonimno stručno“ proglašavanje ljudi fašistima s uobičajenom floskulom umjesto bilo kakvog razumnog obrazloženja s imenom i prezimenom, potaknula su me da osobno svim članovima Odbora, kojemu predsjeda drugarica Rada Borić, prema časopisu FORBES jedna od sedam najmoćnijih feministkinja na svijetu (2010.) i suosnivačica i potpredsjednica političke stranke Nova ljevica (18. 12. 2016.), uputim dopis u kojem tražim detaljnije obrazloženje od ofucane fraze – glorificiranje fašizma. Pa valjda kao sin Branka Klarića (najstariji) imam pravo znati tko mi i na temelju čega oca proglašava fašistom, čime se istodobno etiketira i Klarićeva obitelj, sa svim, pod ovakvom zagrebačkom vlašću, mogućim posljedicama. I ne samo njegova obitelj već tisuće i tisuće hrvatskih obitelji koje su stoljećima željele svoju državu, a čiji su roditelji, braća, sestre…, ni krivi ni dužni, završili život metkom u zatiljak ili nožem, u onih nekoliko dana i tjedana kad je Zagreb od metropole pretvaran u nekropolu.

Taj hrvatski pjesnik i „glorifikator fašizma“ prema stavu Odbora (ostali članovi: Marija Krnić, Teodor Celakoski, Davorka Moslavac Forjan i Ana Lederer) imao je 33 godine i četvero djece u trenutku kad su se „antifašistički osloboditelji“ preko Savskog mosta razmilili zagrebačkim ulicama oslobodivši se usput od Klarića i desetak tisuća njemu sličnih sugrađana/fašista narodnih neprijatelja. Tako, naime, stoji u izvještaju Štaba Prve armije koji je ovaj uputio Generalštabu jugoslavenske armije o neprijateljskim gubicima u bitci za Zagreb koje, fala Bogu, nije bilo! Osim, ako se u „antifašističkom“ (Zbilja, što ta riječ u ovom kontekstu znači danas u Hrvatskoj: ljubav, toleranciju, kulturu dijaloga, pomirenje, ili je to neko novo postmoderno globalističko zanimanje, svjesno i dobro plaćeno izazivanje novih podjela?…) žargonu bitkom ne smatra likvidiranje dva razreda srednjoškolaca koji nisu imali sreću da dobiju svoju Desanku Maksimović!

Neke podatke o tome tko sam i što sam radio članovi Odbora mogli su naći u Hrvatskoj enciklopediji, a još podrobnije u Hrvatskom biografskom leksikonu. A i o Branku isto. Članovi Odbora sigurno znaju da je moj mlađi brat Ante, pravnik, svojedobno bio saborski zastupnik, potpredsjednik Hrvatskog sabora, predsjednik Odbora za zakonodavstvo i prvi hrvatski pučki pravobranitelj. Ali nisu važne funkcije već kako čovjek obavlja ono što radi. Iz medija, kakvi jesu da jesu, svatko se može uvjeriti kako su to radila dva „fašistička“ sina. Sestra i treći brat nisu javno djelovali, ali, na veliku žalost treće ili četvrte već karijerne „antifašističke“ generacije, još su svi živi. Pa nije nimalo neobično što bismo prije napuštanja ovog vrlog „antifašističkog“ svijeta htjeli znati jesmo li i mi fašisti, jesu li i naša djeca fašisti jer, prema onoj narodnoj „jabuka ne pada daleko od stabla“, hoće li i djeca naše djece biti fašisti…

Sve ovo vrijedi i za obitelj našega mještanina Srećka Karamana koji je uspio izbjeći zasluženi „oslobodilački“ metak ili nož i čiji su posmrtni ostatci prije desetak godina iz izbjeglištva preneseni na mjesno groblje u Jesenicama.

Obitelji Karaman i Klarić dugo nisu znale da su dvije uličice u Zagrebu imenovane po Srećku i Branku, a kamoli da su u tom imenovanju sudjelovale. Netko se, dobronamjeran i dobro informiran, u bivšoj zagrebačkoj vlasti (koja, ako se ne varam, nikad nije bila „ravnozemljaška“!) sjetio da bi se neke zagrebačke ulice mogle nazvati i po, „u komunizmu s ljudskim licem“, zanijekanim hrvatskim pjesnicima, nevinim ratnim žrtvama. Ali onda je tu vlast zamijenila nova, krajnje napredna, s kakvim licem ili bez ikakvog lica?, koja se u raščišćavanju hrvatske povijesti oslonila na svestranu pomoć časne Ljubljančanke, osobe koja mukotrpno zarađuje kruh svoj svagdašnji suočavajući, i uz međunarodnu podršku, neuke hrvatske građane s njihovom prošlošću.                        

Članovi Odbora uz dopis su dobili:

1) Predgovor zbirci „Svečano bogoslužje“ – Branimir Donat, Matica hrvatska i Kršćanska sadašnjost, 1991.

2) Nedužnost za čitanke – Milan Ivkošić, Večernji list, 11. 1. 1992.

3) Dječak do posljednjeg daha – Đurđica Ivanišević, Večernji list, 11. 8. 1991.

4) Intimistički svijet – Drago Šimundža, Slobodna Dalmacija, 5. 11. 1991.

5) Branko Klarić – Kristov(ski) pjesnik – Vladimir Lončarević, Glas Koncila, 8. 1. 2012.

6) Jesenička velika četvorka – Vladimir Lončarević, Vijenac, 7. 5. 2020., u povodu zbirke Korijeni: Rukovet zavičaja (D. Ivanišević, S. Karaman, B. Klarić, J. Ercegović), Udruga Jesenice, 2019.

Dobili su i četiri Klarićeve pjesme: Božićni psalam, Pred Gospom od Kamenitih vrata, Mir velikom bolu i Ispred katafalka (dr. Anti Trumbiću)

Istini za volju, s obzirom na trenutke koje proživljavamo, nisam se baš nadao da će anonimni „stručni tim“ svoj zaključak donijeti na temeljitijem uvidu u život i djelo Branka Klarića, a ne samo na dirigiranom, tendencioznom i zlonamjernom pogledu ne samo financijski „obilato potkovane udruge koja se godinama trudi da Hrvate prikaže kao genocidan narod“, pa sam članovima Odbora, uz prilog koji su dobili s dopisom, predložio da pogledaju i emisiju koju je HRT 1992. godine prikazala pod naslovom „O životu i djelu pjesnika Branka Klarića, 1912-1945“ i da tako još bolje upoznaju Klarićev „fašizam“. Sad se emisija može pogledati na YouTubeu.

A sigurno nisu provjerili ni ono što su o Klariću i njegovu djelu rekli ili napisali: Lj. Maraković, P. Grgec, J. Badalić, S. Hrastovec, J. Ercegović (masakriran u 27. godini na beogradskim ulicama), G. Bujas, S. Petrov, V. Nikolić, Đ. Kokša, I. Hergešić, D. Kečkemet, J. Turčinović, Ž. Kustić, N. Mihanović, T. Podrug, D. Šimundža, M. Ivkošić, I. Bošković, V. Lončarević, akademici T. Maroević i I. Golub, A. Novaković, B. Donat…

Istina, Branko Klarić je petnaestak dana nakon utemeljenja NDH, koja je i prema riječima predsjednika Tuđmana bila izraz težnje najvećeg dijela hrvatskog naroda, objavio, kao sudionik te težnje, pjesmu/pozdrav njezinu poglavaru. Ali poglavaru kao simbolu višestoljetne želje za vlastitom državom. Stihovi koje je uputio Paveliću nisu ni u njegovu čast ni u njegovu slavu. U neku ruku, više su molitva u kojoj pjesnik moli Boga da njezina poglavara „okruni mudrošću dobroga vladara“. Na žalost, ta je država bila utemeljena u nemilosrdno okrutnom, nesretnom, olovnom povijesnom i hrvatskom narodu nesklonom trenutku kojem njezino vodstvo, pokazalo se, nije bilo doraslo. Kako je pjesnik vidio i živio daljnja zlosretna zbivanja, najbolje pokazuju njegove pjesme Božićni psalam, Pred Gospom od Kamenitih vrata, Mir velikom bolu pa i one koje je posvetio poginulim hrvatskim vojnicima. (Nekoliko pjesama posvetio je i Vladimiru Nazoru i Anti Trumbiću u povodu njegove smrti). Zapravo, Klarićev pogled na kasnija zbivanja mogao bi se odrediti onim što veliki španjolski književnik i filozof Miguel de Unamuno naziva tragičnim osjećajem života (el sentimiento tragico de la vida), čega često ima u mediteranskih pjesnika.

Zaista treba imati obraza i čovjeka čije djelo se ocjenjuje kao „nedužnost za čitanke“, o kojemu se piše kao o „dječaku do posljednjeg daha“, zaista treba imati obraza i proglašavati ga fašistom i glorifikatorom zločina.

Da je ovakav „stručni tim“ pročitao osvrte na Klarićevu poeziju, vjerojatno bi i autore navedenih osvrta proglasio fašistima. Pa poznavali su život i djelo Klarića, a hvale ga! Pa onda bi i Ante Trumbić i Vladimir Nazor morali biti fašisti jer, zašto bi fašist slavio „antifašiste“!?

Kako bi bezimeni „stručni tim“ reagirao da je znao da mi je kardinal Kuharić, kad me je 1993. godine prije polaska u Španjolsku primio (kojom prigodom sam mu poklonio zbirku „Svečano bogoslužje“), rekao za pjesmu Pred Gospom od kamenitih vrata: „Ovo bi se trebalo čuti za svaki Gospin blagdan“… mogu samo pretpostavljati.

Ni kao hrvatski građanin ni kao sin ne tražim opravdanje za „fašizam“ svog oca čija sudbina je samo kap u moru stotina tisuća nevinih hrvatskih žrtava u tom tragičnom ratu i zlosretno rođenoj državi. Uz malu, ali bitnu dopunu, kad je riječ o pjesnicima i drugim mislećim građanima: divljačkom likvidacijom njega i njemu sličnih, rezali su se korijeni hrvatskog identiteta, likvidirala se misleća elita. Pa zar je čudo što danas, Klarić, Karaman i njima slični, s istim ciljem, doživljuju isto, što ih nasljednici onih koji su ih fizički ubijali danas ponovno masakriraju brišući im imena!…

Nije važno hoće li ulice nositi ime Karamana i Klarića, važno je da se ovim činom etiketiraju njihove i tisuće drugih hrvatskih obitelji, njihova djeca, unuci. svi oni koji bi morali nestati u „antifašističkoj“ borbi protiv države koja će se, na njihovu žalost, i dalje zvati Hrvatska.

Gledam fotografiju drugarice (bez ironije) Rade Borić kako s visoko uzdignutom pesnicom protestira u Zagrebu tražeći slobodu medija, a da ni nakon puna tri mjeseca ne mogu od nje dobiti razložan odgovor zašto mi je otac glorifikator zločina i fašist. Jasno, ne mogu dobiti odgovor kojeg nema. Ali izlizanih parola ima na pretek.

Kaže mi znanac puno bolje od mene upućen u politiku, posebno „možemovsku“: „Zar očekuješ odgovor od onih koji bi i slovo h… izbacili iz abecede. Prije ćeš, prijatelju, dočekati Godota!“…            

Ivo Klarić

Pred Gospom od Kamenitih vrata

Evo nas pred tvojom čudotvornom slikom,
Gospe od Kamenitih vrata,
klečimo pred Tobom i molimo,
ne darove bogatstva, ni zlata,
već svaki od nas Tebi se iz biede svoje jada,
jer noć se spušta, mrak nad gradom pada,
i dok magla krvava vidike sutonske briše,
poplave bola rastu i šire se sve više.

Krovovi u mrak tonu, ulice u tami se gube
i kroz tmine te trublje mnoge sablastno trube
i cvieće po prozorima žalostno umire
i gasi zadnja se luč, što na uglu uličnom tinja,
o Gospe od Kamenitih vrata,
Gospe od Trsata, Olova, Sinja,
teška se noć duša i srdaca hvata
i svietlo po svietlo pred našim očima se gasi,
zato ovi bezkrajni vapaji i uzdasi
i ove suze, što pred Tobom se rone,
i ovaj angelus skrušen,
i zvona, što kroz maglu večernju zvone,
i ove ruke k nebu i k Tebi uzdignute.

Osvietli, Gospe, u mrak zalutale pute,
užeži luči na uglovima svima
i podaj svietla tvoga nam malo,
kojeg u srdcu tvom majčinskom za sve nas ima,
odvrati ovo zlo, što na nas je palo,
da smieh opet se zažari na dječjim obrazima
i da svietlom tvojim se naliju svjetiljke u mraku,
glazbu radosti mrtve probudi u zraku
i daj, da anđela mira žuđenog sretnemo
na prvom večernjem koraku
i da Bog, putujuć zemljom žalostnom večeras,
u domove naše, u tugu zavijene, svrati.

O Gospe od Kamenitih vrata,
kušnje ove ratne i nevolje skrati,
da nam sa neba svietlo
od sjajnosti Božje i tvoje sine
i da nam se ukažu neba svietle modrine
i da angelus ovaj skrušen,
što pjeva Ti večeras s praga Kamenitih vrata,
naviesti oslobođenje, koje za djecu svoju je izmolila
vječno vjerna i blaga Kraljica Hrvata.

Branko Klarić