Nenad Piskač: Samo jugokomunisti u Hrvatskoj ostvaruju svoje strateške ciljeve

Propaganda hrvatsko-srpske vlade dosjetila se jadu. Jedna od posljednjih njezinih mantra kaže: „Ostvarili smo sve naše strateške ciljeve“. Vlada koja ostvari sve „strateške ciljeve“ postaje suvišnom, ili barem samo tehničkom, budući da je državu i naciju uvela i u stratešku nirvanu. Pitanje je, treba li uopće državi koja je sve strateški važno ostvarila, ikakva vlada, možda je dovoljan samo predsjednik vlade, kao simbol nepotrebne vlade. Ni u jednoj državi članici Europske unije takva se tvrdnja o ostvarenju svih strateških ciljeva ne može čuti. Osnovno je pitanje je li tvrdnja istinita? Jesu li „strateški ciljevi“ bili tako nisko postavljeni da su ih mogli ostvariti naši, sa stajališta stvarnih strateških ciljeva, politički patuljci? Račan i Sanader, Mesić i Milanović, Josipović, Grabar-Kitarovićeva, Plenković, Pupovac i cijela galerija političkih epizodista, većinski očiju željnih napojnice, s kojom smo bili suočeni proteklih godina?

Strateški ciljevi poljoprivrede od Račana do Plenkovića

Strateški ciljevi ne padaju kao mana s neba. Oni moraju biti zapisani u jednom ili više strateških dokumenata. Hrvatska politelita usvojila je, još po jugoslavenskoj birokratskoj navici, mnoštvo strateških dokumenata. Čak i više strateških dokumenata o istoj stvari. Ovdje se prisjećam fatamorgane pod naslovom Strategije poljoprivrede za 21. stoljeće. S tom strategijom u Hrvatski (državni) sabor bez imalo srama došla je vlada u sastavu: Ivica Račan, Dražen Budiša, Željka Antunović, Goran Granić, Slavko Linić, Mato Crkvenac, Goranko Fižulić, Hrvoje Vojković, Ivica Pančić, Antun Vujić, Jozo Radoš, Božidar Pankretić, Mario Kovač, Alojz Tušek, Stjepan Ivanišević (dio mandata), Ingrid Antičević-Marinović (dio mandata), Vladimir Strugar, Davorko Vidović, Šime Lučin, Tonino Picula, Ivan Jakovčić, Neven Mimica, Radimir Čačić, Željko Pecek, Božo Kovačević, Ana Stavljenić-Rukavina, Andro Vlahušić, Hrvoje Kraljević, Pave Župan-Rusković. U ime ovako impozantnog sastava glasno je govorila Aleksandra Kolarić. Naravno da od njihove Strategije poljoprivrede nije ostalo mi mrtvo slovo na papiru. Hrvatska poljoprivreda je u međuvremenu doživjela potop.

Unatoč ambicioznoj Strategiji poljoprivrede iz Račanova doba, Plenkovićeva vlada (ne ćemo nabrajati tko je sve u njoj, ta, samo je samo bivših ministara cijela jedna bojna) progurala je prije više od godinu dana Strategiju poljoprivrede do 2030. godine. Smanjila je strateško razdoblje sa stotinu na osam godina. U tih osam godina svjedočit ćemo kako se ostvaruju četiri dosad neostvarena strateška cilja u sektoru poljoprivrede. Prvi osmogodišnji a strateški cilj: „Povećanje produktivnosti i konkurentnosti poljoprivredno-prehrambenog sektora“. Drugi: „Jačanje održivosti i otpornosti poljoprivredne proizvodnje na klimatske promjene“. Treći: „Obnova ruralnog gospodarstva i unaprjeđenje uvjeta života u ruralnim područjima“. I četvrti: „Poticanje inovacija u poljoprivredno-prehrambenom sektoru“. Osnovna karakteristika ovih, ali i drugih „strateških ciljeva“ jest to da nisu mjerljivi, može ih se interpretirati kako tko hoće i ne može ih se komparirati ni sa čim.

Tko je ipak ostvario svoje strateške ciljeve?

Netočna je, dakle, tvrdnja predsjednika vlade mr. Andreja Plenkovića o tomu da je Hrvatska ostvarila sve svoje strateške ciljeve. Vidimo, samo na primjeru izvučenoga iz sektora poljoprivrede, kako je sam sebi skočio u usta, to jest dao je neistinitu, propagandističku izjavu sa svrhom uzdizanja sebe i svojega protočnoga bojlera, oprostite, vlade.

Sad bismo mogli promatrati sektor po sektor i uvidjeli bismo da ni u jednome sektoru (brojkom: 0) nismo ostvarili strateške ciljeve. Pa, što smo onda ostvarili? Ostvarili smo, kao država i nacija, samo ono što je osigurano i obranjeno u tzv. Tuđmanovu desetljeću. Posttuđmanovske elite rješavale su jedino i isključivo tehnička pitanja! Kako bi ih riješili, primjerice – dobili pišljivi „avis“, državu mic po mic oslobodiše od sadržaja, a narod tehnikom kuhanja žaba od suverene mu volje, težnje i države.

Ali, što je onda doista strateški ostvareno u toj državi koja sustavno od 1918. godine ne ostvaruje svoje stvarne strateške ciljeve (osim u Tuđmanovu desetljeću)? Sa stajališta operativnih strategija „na ovim prostorima“ ostvareni su svi strateški ciljevi Komunističke partije Jugoslavije (Saveza komunista Jugoslavije u Hrvatskoj). Usput i Srpske pravoslavne crkve i političkog krila agresorskih snaga. SPC-om i SDS(S)-om ovdje se ne ću baviti, osim što podsjetiti da je ništetnim ugovorom između Račana i nepostojećega tijela SPC, ostvarena strateška suradnja KPJ i SPC u izmijenjenim demokratskim okolnostima u kojima su se i KPJ i SPC, dvije totalitarne organizacije pronašle, snašle i preuzele kontrolu nad hrvatskom državom i nacijom, kao dijelom „ovih prostora“, istodobno i dijelom „srpskoga sveta“.

Neki od ostvarenih jugokomunističkih strateških ciljeva

Pogledajmo neke od strateških ciljeva KPJ/SKJ ostvarenih u Republici Hrvatskoj poslije 1990. godine.

1. Izvršena je tranzicija komunista u kapitaliste uz pomoć prvobitne akumulacije kapitala kroz procese pretvorbe i privatizacije i druge oblike bezočne pljačke nacionalnih dobara. Istodobno, hrvatski narod je osiromašen, a stupanj siromaštva određuje i održava politbiro CK KPJ. Osiromašeno pučanstvo jamstvo je dugovječne vladavine, budući da revolucije više ne dolaze u obzir. Tko radi na materijalnom i duhovnom obogaćenju države i nacije taj je strateški neprijatelj.
2. Rad na stvaranju državne zajednice u kojoj će KPJ biti vodeća, jedna, jedina i jedinstvena snaga i avangarda cjelokupnog demosa, a ne samo radničke klase, postao je ključan, on pregaocima toga rada donosi i osobnu korist i osigurava egzistenciju potomstva. Tko ne radi u interesu KPJ strateški je neprijatelj.
3. Riješeno je tzv. nacionalno pitanje, koje KPJ do 1990. nije uspjela riješiti. U hrvatskom Ustavu su dvadeset i dvije (brojkom: 22) nacionalne manjine. Objektivno i stvarno većinski hrvatski narod strpan je u ustavnu manjinu. Ovakvo ustavno rješenje proteza je jugoslavenske definicije Hrvatske, a koje je propisala KPJ, da je, naime, Hrvatska država hrvatskoga i srpskoga naroda.
4. U Ustav je dalekosežno i mudro ugrađeno jamstvo komunističkoga kontinuiteta – ZAVNOH, tijelo koje je sastavni i neraskidivi dio jugoslavenske komunističke baštine. ZAVNOH u Ustavu otvara u budućnosti mogućnost ponavljanja jugoslavenskih „prisajedinjenja“ i izravno pobija članak istog tog Ustava koji nepokoreni Hrvati zovu „Tuđmanova tvrđava“. Stoga je provedena temeljita detuđmanizacija jer se bez nje nisu mogli ostvarivati strateški ciljevi KPJ u željenom tempu, opsegu i dubini.
5. Trajno je blokirana svaka strateška suradnja matice s hrvatskim iseljeništvom. KPJ više ne etiketira hrvatsko iseljeništvo kao „neprijateljsku emigraciju“, ali je i dalje tako tretira o čemu svjedoči broj i način biranja zastupnika iz hrvatskoga iseljeništva kompariran s brojem zastupnika nacionalnih manjina. Iako višestruko brojnija, hrvatska dijaspora zastupljena je daleko ispod razine nacionalnih manjina. To se ne bi moglo dogoditi da takav odnos snaga nije strateški cilj jugokomunističke politike neoproštene pobjede, pobjede ostvarene zajedništvom matice i iseljeništva.
6. Hrvatsko srpska koalicija sa stajališta strateških ciljeva KPJ predstavlja najveći dosegnuti stupanj i oblik demokracije dopušten Hrvatima. Od tog modela nema bolje demokracije, a niti „demokratije“, dvaju suverenih naroda. Puna demokracija u Hrvatskoj za KPJ i njezine koalicijske partnere predstavlja strateškog neprijatelja br. 1 protiv kojega se odlučno „svim raspoloživim sredstvima“ bore sve progresivne snage „u ovoj zemlji“ i „na ovim prostorima“.
7. Jasenovac je temelj pokoravanja Hrvata, premda je u osnovi strateška laž. Bio i ostao. Strateški je cilj KPJ pokoriti Hrvate, počevši najprvo od onih koji ne razmišljaju strateški. Pokoreni Hrvat je dobar „građanin“, živio on u gradu, na selu, otoku, Bosni, Hercegovini ili iseljeništvu. Slobodan hrvatski državljanin nije strateški cilj KPJ. Tko ne prihvaća jasenovački mit taj je sa stajališta strateških ciljeva Partije i svih njezinih frakcija – ustaša.
8. Svako potkopavanje i osvjetljavanje i temelja i strateških ciljeva KPJ/KPH predstavlja revizionizam. Revizionizam je učinkovita zamjena za etiketu „hrvatski nacionalizam“. Svaki oblik hrvatskog nacionalizma treba oštro kazniti, nijedna kazna nije dovoljno drastična. Strateški je cilj stare etikete zamijeniti novim, a jugoslavenske represivne zakone prepjevati tako da bolje služe ostvarenju strateških ciljeva KPJ.
9. Strogo kontrolirani mediji jamstvo su partijskog pluralizma. Nema drugih medija osim strogo kontroliranih. Tamo gdje ih možebitno ima – strateški je i ostvareni cilj – ima da ih nema.

Tajna oporavka i otpornosti KPJ u Hrvatskoj

Ovo su samo neki od uspješno ostvarenih strateških ciljeva jugoslavenskih i hrvatskih komunista u Republici Hrvatskoj. Iako su metode ostvarivanja danas mekše, tempo i sustavnost njihove ostvaridbe brži je negoli u jugoslavenskim okvirima. To znači da smo svaki dan sve bliži novoj jugoslaviji u bilo kom obliku što smo dalje od raspada posljednjeg modela jugoslavije. Strateški je, naime kaj, i povijesno dokazano da KPJ smatra kako je najsvetiji oblik svih integracija – jugoslavenska integracija. Ona još nije ponovo ostvarena, no, ostvarenjem ostalih strateških ciljeva krči se put i najsvetijem strateškom cilju.

Tako stoje stvari glede ostvarenja strateških ciljeva. Članstva u vremenitim organizacijama, osobito trgovinskim, monetarnim i prometnim, nisu strateški ciljevi, već parcijalni, kao što je i hrvatsko nasilno „članstvo“ u Jugoslaviji bilo prolazno. Strateški ciljevi države i nacije su sloboda, istina, pravda i materijalno blagostanje. U svemu tomu strateški oskudijevamo. Povijesna je istina da KPJ i u jugoslavenskom okviru i u hrvatskom (državnom) okviru nije u stanju u državu i naciju ugraditi slobodu, istinu, pravdu i materijalno blagostanje. Zašto? Zato što joj to nikad nije bio strateški cilj. Naprotiv!

U čemu je tajna „oporavka i otpornosti“ KPJ? U tomu što vjerno služi svojim utopijskim strateškim ciljevima, što u tom služenju ima vremena i novca, ljudstva i resursa koliko god joj treba i što joj na usluzi stoje cijele brigade prilagodljivaca, oportunista, moralnih invalida, meglolizaca, černiložderilaca i kipočastitela.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo