D. Dijanović: Sotonizam u umjetnosti

Patološke manifestacije u umjetosti

Prema tradicionalnim kriterijima stroge selekcije i aristokratskog poimanja kulture, gdje se prednost daje kvaliteti, a ne kvantiteti, gdje se polazi od toga da istaknuti genijalci, a ne masa, stvaraju kulturne vrijednosti, i gdje kultura i umjetnost teže dobrom, lijepom i istinitom, današnja moderna kultura zapravo i nije kultura, nego izrugivanje stvarne kulture. Riječ je o antikulturi.

Posvemašnja inverzija europskih vrijednosti možda se nigdje tako očito ne izražava kao u kulturi i umjetnosti. Kao što je davno pisao povjesničar umjetnosti Hans Sedlmayr, pokušaj dijagnoze vremena, njegove bijede i njegove veličine najbolje je moguće učiniti kroz analizu promjena u samoj umjetnosti.

Moderni teatar možda je najslikovitiji primjer sve raširenije patologije izrugivanja kulture i tradicije. U knjizi „Bogoubojstvo Zapada“ Zoran Vukman primjećuje da je riječ o „totalnoj destrukciji teatra i umjetnosti, o antipredstavi, o preziru teatra, o preziru svih građanskih i ljudskih vrijednosti. Onaj tko izvodi ‘zoološke’ predstave, on mrzi i svijet i teatar, a svoju mržnju, frustraciju i nedarovitost proglašava umjetnošću. Destrukcija umjetnosti i svake estetike i poetike, kroz kaotični performans, stihiju oslobođenog ludila, ne može se smatrati umjetnošću. Akteri takvog antiteatra prikrivaju time vlastiti očaj i nedostatak kreativnosti i darovitosti. (…) U temelju takvog čina može biti samo mržnja i zavist zbog vlastite umjetničke nemoći. Mržnja prema nedostižnoj genijalnosti“.

No dekadencija je snažno prisutna i u kiparstvu, slikarstvu filmu, glazbi i književnosti. Sve ono što se prije smatralo prizemnim i vrijednim jedino prijezira, danas se glorificira, prikazuje kao nešto napredno (čemu kade moderni kritičari!), dok se anakronim prikazuju sve one vrijednosti koje su do jučer bile temelj europske kulture i umjetnosti. Kritičari često ni sami ne znaju što pojedina „umjetnička“ djela predstavljaju i koja je njihova poruka, no znaju da se tim djelima moraju diviti i o njima pisati tragikomične panegirike.

Francuski filozof René Guénon takvu devijaciju i subverziju u odnosu na Tradiciju smatrao je „očitovanjem sotonske naravi“. A one se očituje – ako zanemarimo razdobljebBaroka – u glavnoj struji još od vremena tzv. Francuske revolucije koja predstavlja raskid s umjetnošću koja je nastajala u Crkvi, oko Crkve i dvorca što ne čudi jer je glavni urednik Francuske enciklopedije Denis Diderot jasno poručio: „Svijet ne će biti sretan dok posljednji kralj ne bude zadavljen crijevom posljednjeg svećenika“.

Ružno = lijepo

U mainstream umjetnosti danas vrijedi pravilo ružno = lijepo. Taj proces izopačenja estetike dosegnuo je tolike razmjere da neki kritičari govore o „estetici ružnoće“. Ta „estetika ružnoće“ posebno je vidljiva u „umjetničkim” pravcima kao što su „body art”, „conceptual art”, „junk art”, „dadaizam” i sl.

Umjesto da teži k idealnom i daje jednu sliku ljepote i uzvišenosti, onih vrijednosti za koje vrijedi živjeti, da bude „traženje onoga što smo izgubili” i „produbljivanje onoga što smo u zanosu besmrtnosti sobom donijeli i što nastojimo oživotvoriti” (Ton Smerdel, „Duh umjetnosti”) današnja se kultura, a napose moderna umjetnost, svodi na puko oponašanje zbilje, realnosti, sa svim njezinim opačinama, nakaradnostima i prizemnostima.

Ljudska duševnost u prodiranju zle ili dobre duhovnosti najosjetljivija je u dimenzijama glazbe i slike. Sv. Augustin pisao je da se u lijepom pjevu „slabiji duh može preko ugodnosti slušanja podići do čuvstva pobožnosti“ (Aurelije Augustin, „Ispovijesti“), a koliku je važnost ovaj svetac, filozof i naučitelj pridavao glazbi svjedoči činjenica da je njegovo prvo djelo nosilo naziv O glazbi. Današnja glazba stvara degenerirane duhove koji se u svojim ekstazama počesto ponašaju gore nego životinje.

Inverzije i patološke manifestacije u kulturi i umjetnosti vrlo su jasan simptom agonije modernog čovjeka, koji se sve više spušta na podljudsku razinu, te su zapravo posljedice degradacije i degeneracije ljudskog duha. Odbacivanje onih istinskih vrijednosti u kulturi te zamjena tih vrijednosti onim bezvrijednim i prizemnim, dovelo je do smrti modernog čovjeka, a ne do „smrti Boga“ kako su to htjeli pojedini filozofi.

Dokle seže perverzija modernih „umjetničkih“ pravaca možda najbolje pokazuje primjer talijanskog „umjetnika“ Piera Manzonija koji je vlastiti izmet pakirao u limenke, koje su na kraju završile u muzejima suvremene umjetnosti, te se prodavale po cijeni od nekoliko desetaka tisuća dolara. Francuski pak slikar Marcel Duchamp 1917. u jednoj newyorškoj galeriji izložio je pisoar, koji su britanski „stručnjaci za umjetnost“ 2004. izabrali za „najutjecajnije umjetničko djelo 20. stoljeća”. Duchamp je bio pristaša „dadaizma“ čiji je vođa, rumunjski pjesnik Tristan Tzara, posve otvoreno izjavio: „Dada svim snagama radi na instauraciji idiota na svakom mjestu“.

Umjetnost u svijetu bez Boga

U razgovoru za časopis „Obnova“ Miro Gavran svojedobno je primijetio: „Samo u zagrljaju etike i estetike može nastati uzvišeno i umjetnički uvjerljivo. Sve drugo negacija je istinske umjetnosti… Europska je umjetnost nažalost u proteklih stotinjak godina otišla na ‘put bez povratka’… Estetika ružnoga, estetika šoka i estetika destrukcije… pa kojekakvi performansi i konceptualne igrarije tek su dokaz kreativne nemoći. U svijetu bez Boga takve su prijevare moguće i poželjne“.

Nema te „umjetničke“ perverzije koju svijet bez Boga nije sposoban kreirati. Od toga da si „umjetnici“ režu dijelove tijela, uriniraju na sceni i piju vlastitu krv do toga da njihova „umjetnička“ djela negiraju temeljne antropološke danosti i zdrav razum.

Najnoviji primjer kip je danskog „umjetnika“ Askea Kreilgaarda.

Na stranu što kip prikazuje golog muškarca, to nije bilo neobično ni za antičku umjetnost, problem je u tome što taj muškarac doji dijete. Bradati muškarac, naime, ima ženske grudi. Ovaj je kip napravljen u znak sjećanja na Međunarodni dan muškaraca, no kip je postavljen ispred Muzeja rodova u Aarhusu, u Danskoj, koji je prije bio poznat kao Muzej posvećen ženama. Muzej je najprije počeo uključivati elemente rodne ideologije u svoje obrazovne programe 2016., a sada nudi spolni odgoj za djecu u osnovnoj školi „kroz kulturno-povijesni pogled na seksualnost i rod“.

Perverzna genderistička ideologija, koja promiče tezu da je spol biološka, a rod društveno-kulturna i fluidna ideologija, počela je ulaziti i u kiparstvo. Na spomenutom kipu muškarac doji dijete, no na njemu ništa ne piše o strahovitim posljedicama industrije promjene spola koja generira golemu zaradu, a mnogim je mladim ljudima fizički i psihički uništila život.

U intervjuu za Fine Spinde danski je „umjetnik“ rekao da se njegov goli akt zove Agape što na grčkom znači ljubav. Umjetnik ističe da je u stvaranju tog kipa pokušavao „neutralizirati“ govor o majčinstvu i dojenju, tako da muškarac preuzme ulogu majke. Destruktivne ideje Frankfurtske škole ovdje dolaze do svoga vrhunca. Dijabolična i perverzna inverzija nigdje tako jasno kao ovdje ne udara na samu Knjigu Postanka što direktno predstavlja pobunu protiv Boga i njegove kreacije.

Različita su razdoblja imala različite simptome dekadencije i propadanja. No nikada se perverzije i patološka nagnuća nisu implementirala u zakone i prikazivala normalnim. U tome je današnje dekadentno doba napravilo novi iskorak. Cijela zapadna kultura, kao što je primijetio Zoran Vukman, usmjerena je na potiranje same sebe. Okomila se na vlastitu baštinu duha sa strahovitom mržnjom i prijezirom. Takve pojave, na žalost, možemo vidjeti i na primjeru gradnje modernih crkava koje ponekad više sliče svemirskim brodovima ili disko klubovima, nego svetim mjestima. Dovoljno se prisjetiti izgradnje crkve u Udbini i na što bi ta crkva nalikovala da nije bilo intervencije pokojnog biskupa Mile Bogovića.

Pobuna protiv Boga

Već spomenuti povjesničar umjetnosti Hans Sedlmayr u knjizi „Gubljenje središta“ zapisao je sljedeće: „Mogućnost da se umjetnost upotrijebi kao instrument za dublje tumačenje određenih razdoblja teorijski je već korištena. Rene Huyghe je 1939. veoma jasno formulirao osnovni zakon takva razmatranja: ‘Umjetnost je za povijest ljudskih zajednica ono što je san (pojedinoga čovjeka) za psihijatra’. To, doduše, vrijedi jednako i za promašenu umjetnost, za njezine stranputice i zablude. ‘Umjetnost se većini čini kao razonoda na rubu istinskoga života, ali oni ne vide da umjetnost prodire do samoga srca života i tako očituje njegove neosviještene tajne, ne vide da umjetnost sadrži najizravnije i najiskrenije priznanje, a ono je, ujedno, najmanje proračunato. Duša nekog vremena ovdje se oslobađa svake krinke; ona se traži, ona se ovdje odaje sa svakim predznanjem, koje je vlastito svima, a koje proizlazi iz osjetljivosti i opsjednutosti“.

Degenerativne „umjetnosti“ demonske inspiracije nastoji se opravdavati potrebom za „intelektualnom slobodom“ i pobunom protiv „veriga tradicije“. No jasno je da prava umjetnost predstavlja nešto lijepo, uzvišeno i harmonično, dok ružnoća izaziva disharmoniju, napetost i nemir. Istinska umjetnost predstavlja refleksiju božanske istine i dobrote, a ružnoća i nemir dolaze od onoga koji je otac laži od početka.

Kad čita Dostojevskoga, velikoga psihologa ljudskih duša, čovjek može osjetiti tjeskobu pred proročkim rečenicama opisa predstojeće društvene patologije, no u konačnici pronalazi mir. A kakav mir čovjek može pronaći u modernoj prozi koja se nastoji uklopiti u školske kurikule, pa i u Hrvatskoj, u kojoj se promiču pedofilski sadržaji? Nakon čitanja takvih književnih djela čovjek može osjećati jedino nemir i depresiju.

Pokojni hrvatski slikar, pjesnik i demonolog Miro Glavurtić s pravom se pita ne predstavlja li današnja inverzija vrijednosti u kulturi i umjetnosti pobunu „protiv ustaljenog reda, u kome se održava ideja Boga“. (M. Glavurtić, „Satana“). Poznati grčko-talijanski slikar Giorgio de Chirico nije imao nikakve dvojbe da se u modernoj kulturi radi upravo o tome: o pobuni protiv Boga, te je smatrao da iza „estetike ružnoće“ stoji djelovanje protukršćanskih masonskih društava. Francuski novinar i esejist Léon de Poncins pisao je kako estetika predstavlja jednu od šest glavnih stavki (uz religiju, moral, društveno uređenje, industriju i politiku) na koju je usmjereno djelovanje tajnih društava, „više ili manje masonskih (…) koja rade u istom pravcu“.

U svijetu se danas vodi bitka protiv braka, obitelji, djece, kršćanskih vrijednosti i zdravog razuma. U toj bitci, koja svoje korijene ima još u ranijim stoljećima, a posebno je intenzivna od vremena šezdesetosmaške revolucije, popularna kultura i umjetnost igraju veliku ulogu. Kao što je Engleska u samo pedeset godina od vrlo katoličke zemlje postala centar protukatoličkog djelovanja (o čemu je u knjizi „Kako je nastala reformacija“ pisao Hilaire Belloc) tako je kultura u posljednjih pedesetak godina doživjela strahovite transformacije i postala dijagnozom modernih protuljudskih ideologija. Kome to nije jasno, treba samo posjetiti Muzej suvremene umjetnosti ili otvoriti kulturne rubrike današnjih novina i medija. „Jeruzaleme, propast je tvoja u tebi“…

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo