Nenad Piskač: Hrvatska i Izrael u Splitu proizvode magistre javnih politika i diplomacije

Ovih dana razmišljam o svemu pomalo. Kako je prije dva dana započeo 17. Tjedan cjeloživotnog učenja (od 17. do 23. travnja) u umirovljeničko-invalidskim danima razmišljam između dva poteza kistom čak i o tomu da upišem neki studij. Puno toga me zanima u rasponu od umjetnosti preko znanosti i nacionalne povijesti do politike, osobito geopolitike i njezina odnosa prema „ovim prostorima“. Nije da ne učim. Gotovo svakoga dana između obilnih farmakoterapija nešto novo naučim, ili staro ponavljam (ponavljanje je majka znanja!). Znatiželju mi je, međutim, privukla informacija o novom studiju utemeljenom pri splitskom Filozofskom fakultetu. Vijest o tom važnom događaju plasirana je hrvatskoj javnosti drugoga dana Tjedna cjeloživotnog učenja na kojemu insistira Europska unija i njezini domaći otpravnici poslova, što znači da se vodilo računa o svakom detalju i „tajmingu“ izlaska na svjetlo dana, te da iza „projekta“ stoji klasa etabliranih, provjerenih i nezamjenjivih. Prije čitanja opreza radi prijevremeno popih tablete i za srce i za tlak i za izmokravanje. Da nisam, vjerojatno bih samo odmahnuo rukom i vratio se kardiološkoj preporuci da se klonim gluposti, nerviranja i stresa.

Kratkotrajan san nesuđenog brucoša 

O čemu se radi? Poštovani čitatelji, ako vam je promaklo, riječ je o projektu „koji se pripremao u tišini“, što je odmah privuklo moju pozornost, naime, kaj, poznato je kako mi je dosta hrvatske šutnje. Nadalje: „Kolinda dobila novi posao u Splitu“. I to mi je zanimljivo budući da ne znam s kim je sve dosad potpisala Ugovor o radu, ima li staža u domaćoj ili inozemnoj tzv. „sivoj ekonomiji“, te je li riječ o Hajdukovoj seniorskoj svlačionici ili je s „projektom“ potpisala Ugovor o djelu ili Ugovoru o radu. I još ovo: „Grabar-Kitarović dolazi u Split predavati na kolegiju Moderna diplomacija i odnosi s javnošću“. Privuklo me ono – „moderna diplomacija“, vjerojatno zato što sam staromodan i za modu, pardon „stajling“, za razliku od diplomacije, uopće me nije briga. O diplomaciji pak ne znam puno, riječ je o staroj vještini pomiješanoj s mudrošću, no, znam da je biti diplomat isto što i biti general u ratu, te da otpravnici poslova i pisci „domaće zadaće“ (I. Sanader) nisu diplomati, odnosno generali, ali i to da su preplavili hrvatsku diplomaciju i onu staromodnu i ovu modernu.

Ni ja nisam general. U ratu bio sam na prastarom topu desni ciljač (srp. nišandžija), vojnik i desetnik. U miru me, unatoč ili baš zbog toga, pregazile gusjenice otpravnika „inostranih“ poslova i pisci domaćih zadaća s pridruženim hranidbenim lancem. I sad sam pomislio da bih se upisom na faks mogao poput feniksa dignuti iz hrvatske šutnje i moralne i političke kloake, možda čak i čudotvorno ozdraviti, pa polako, nikud mi se više ne žuri, ispit po ispit, tableta po tableta, pa dokle stignem – stignem. A odnositi se s javnošću i bez „Kolinde“ znam, što me u startu čini konkurentnim studentom – spremnim za „oporavak i otpornost“.

Kao i svakog potencijalnog brucoša zanima me struktura studija, profesori, kolegiji i tako dalje. Ako bih dobio sve relevantne informacije i uspio se upisati, preko braniteljskih prijateljstava sigurno bih našao i kakav ubogi jeftini smještaj u Splitu ili okolici, tako da mogu uživo pratiti predavanja i odlaziti na ispite, ta, četiri semestra pojeo bih za gablec, a on-line studiranje me ionako ne zanima. Tak sam si mislio prije negoli sam krenuo čitati novinski tekst. Iz njega sam svašta saznao. Bolje da nisam…

Umjesto hrvatskoga loš engleski

Primjerice, prof. dr. K. Grabar-Kitarović, nije jedina predavačica, iako naslov sugerira suprotan zaključak, što će reći da je agitacija i propaganda procijenila kako je u ovom trenutku za afirmaciju „projekta“ važnija „Kolinda“ od cjelokupnog studijskog programa. Izbor predavača napravljen je na relaciji Hrvatska – Izrael. To! Tu suradnju naših dviju međunarodno priznatih država, na prijateljskim i ravnopravnim osnovama već odavno iskreno priželjkujem. Pritom odbacujem paternalistički odnos o čemu sam nekoliko riječi napisao domaćim otpravnicima i bivšem izraelskom veleposlaniku u Republici Hrvatskoj, Ilanu Moru, koji je najavljen kao jedan od predavača, što me je malo zabrinulo. Suradnja je potrebna osobito Hrvatskoj kad je riječ o izraelskom modelu navodnjavanja poljoprivrednih kultura, kao i na pitanjima elementarne nacionalne sigurnosti, te na rasplitanju jugokomunističkog čvora zvanog „Stepinac“ i posljedično tomu zaobilaženja svetoga Alojzija Stepinca pri dodjeli priznanja Pravednik među narodima. Na oba ova područja, pa i na pitanju Stepinca, službena Hrvatska je zaostala i ne uvažava mišljenje naroda, dok je Izrael u tim pitanjima odmaknuo daleko, daleko naprijed. Da je suradnja potrebna, nema nikakve sumnje. Na kojim područjima? E, to je već pitanje nacionalnih interesa, o čemu u Hrvatskoj ne postoji konsenzus, pa tko god bude u prigodi može nacionalni interes tumači u skladu sa svojim osobnim.

Studij se zove: „Democracy and Resilience in Modern Society“, što je u nas prevedeno kao „Demokracija i društvena otpornost suvremene države“. Glede prijevoda čini se kako je loš, iako je prof. dr. K. Grabar-Kitarović izvorno profesorica engleskog jezika, no, moguće je da ju splitski Fakultet nije konsultirao glede prijevoda imena studija. Resilience, dakle, nije „društvena otpornost“. Pa, kaj onda jest? Resilience je izdržljivost, žilavost ili elastičnost (svojstvo materijala da se prilagodi i pritom ne slomi, već ostane konzistentan). I tak, ja sam se kao potencijalni brucoš skoro pa slomio nakon prvih rečenica, ali sam u svakom drugom pogledu ostao „resilience“… Inače, protiv otpora (demosa), odakle dolazi i „otpornost“ („suvremene države“), nemam ništa, osobito kad je riječ o nužno potrebnom otporu izdržljivom čuvanju („svim raspoloživim sredstvima“) nedemokratskoga stanja unutarnje ideološke okupacije kojoj su neki profesori novoga studija na unutarnjem planu dali nemjerljiv prinos. Čini se, o otporu demosa budući studenti ne će saznati ništa. Izbor nekih profesora potvrđuje moje sumnje i izaziva nagli pad zanimanja za studiranje.

Profesorica nije izdržljiva, žilava i elastična

„Društvena otpornost“ je drvena peć ili okrugla kocka, ispraznica iz arsenala „otvorenog društva“. To propuh društvo me ne zanima. Dosadašnji diplomatski i politički napori prof. dr. K. Grabar-Kitarović, pa i politkarijera prof. dr. Dragana Primorca, ne spadaju u resilience, a spadaju li u propuh neka prosude čitatelji. Ona kao političarka nije bila izdržljiva, žilava i elastična kad je riječ o mirnodopskim napadima na njezinu državu, u kojoj je bila tajnica pomoćnika ministra vanjskih poslova prof. dr. Ive Sanadera, ministrica vanjskih i europskih poslova mandatara Ive Sanadera i jednomandatna predsjednica države. Ako to nije bila na tim funkcijama, već provoditelj tuđinskih domaćih zadaća, kako će onda naučiti studente da budu izdržljivi, žilavi i elastični branitelji i graditelji svoje države ili društva ili međunarodne zajednice?! K tomu, kao otpravnica poslova u Ottawi (g. 1997.) nije se usudila izdati potvrdu o tomu da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski.

Studij će se, evo jezičnoga kontinuiteta, izvoditi na hrvatskom fakultetu u hrvatskoj državi, ali na engleskom jeziku. Pitam se, kome i čemu služi čl. 12 Ustava Republike Hrvatske. Njegov sadržaj morala bi znati profesorica koja je obnašala dužnost ministrice i institut Predsjednika Republike, kao i profesor koji se svojedobno kandidirao kako bi onemogućio izbor kandidata boljega i potrebnijega od njega. Uvođenje engleskoga u hrvatsku govornu zajednicu spada u sustavnu anglizaciju hrvatske države, koja postkomunistički uspješno zamjenjuje jugokomunističku srbizaciju. Sad je moguće jasnije zašto se bivša predsjednica države ni s te pozicije nije zauzela za Zakon o hrvatskome jeziku. A imala je dovoljno vremena koje je potrošila na propuh potporu propaloj američkoj kandidatkinji za Bijelu kuću, H. Clinton, na obilaske muških svlačionica i glumatanje gostoljubive domaćice četniku Vučiću. Sad sam već na korak od neopozivog odustajanja od studiranja propuha…

Konačna odluka o odustajanju

Saznajemo i ovo: „U pitanju je samofinancirajući diplomski sveučilišni studijski program na engleskom jeziku, a pokreću ga u suradnji sa Sapir Accademic College iz Izraela“. Svrha studija je proizvodnja, domaćih i stranih, „stručnjaka u diplomaciji i politici“ s titulom „magistra javnih politika i diplomacije“. Stoga očekujem da će se u prvi semestar upisati i Budimir Lončar, osobito zato što četiri semestra koštaju 12.000 eura, što si on sigurno može priuštiti. Sigurno će mu biti zanimljivo što sve može naučiti od profesorice Grabar-Kitarović te usporediti što je ona usvojila i naučila od njegove jugodiplomacije, ili od svojega nekad ideološkog protivnika s „trulog Zapada“, Jamesa Brendana Foleya, bivšeg veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj. No, ne može se dokraja isključiti mogućnost da Filozofski fakultet pozove u Split B. Lončara za izvanrednog predavača ili mu uruči počasni doktorat (ako već nije). Gotovo je nevjerojatna činjenica da među profesorima nije bilo mjesta i za stručnjaka za šećernu bolest, dr. Matu Granića i teatrologa dr. Ivu Sanadera kod kojih je prof. Grabar-Kitarović pekla diplomatski zanat.

Zbog svega iznesenoga složio bih se s dekanicom Filozofskoga fakulteta, prof. dr. Gloriom Vickov kad kaže: „Ovaj studij predstavlja novinu u visokoobrazovnom prostoru i to ne samo u Hrvatskoj nego i mnogo šire. Riječ je o posve inovativnom interdisciplinarnom dvogodišnjem diplomskom studiju… ovaj studij nudi ono najbolje iz Hrvatske i Izraela… nudi kvalitetnije pozicioniranje budućih mladih stručnjaka na globalnom tržištu“. Obratite pozornost na „pozicioniranje“ i „globalno tržište“. Kako sam odavno pozicioniran onako kako jesam, kako me zanima hrvatsko tržište, kako mi iznos mirovine jamči kreditnu nesposobnost da uz pomoć kredita mogu platiti makar jedan semestar, kako mi je jasno da ovaj studij nije namijenjen hrvatskim potrebama već proizvodnji budućih međunarodnih odnarođenih elita, kako sam nezadovoljan izborom profesora, te kako mi je jasna nesaglediva „vrijednost i revolucionarna važnost ovog studijskog programa za našu zemlju, ali i za širi međunarodni kontekst“, ali i zato što je u pitanju loš engleski i odbacivanje hrvatskoga jezika, pa i zbog toga što među studijskim predmetima nema nijednoga koji obrađuje velikosrpsku agresiju i hrvatski oslobodilački rat, te nema kolegija koji objašnjava dosad jedinu uspješnu međunarodnu mirovnu operaciju povratka hrvatskoga podunavlja u krilo majčice zemlje – odustao sam i prije kraja novinskoga PR teksta, to jest novinske agitacije i propagande navedenog studija i njegove glavne zvijezde prof. dr. K. Grabar-Kitarović.

Ne ću na to gubiti vrijeme, makar „na Filozofskom očekuju da će se studenti nakon diplome zapošljavati u institucijama državne i lokalne uprave, međunarodnim poslovima, diplomaciji, kulturi, turizmu, upravljanju i rukovođenju, administraciji, trgovini, novinstvu i izdavaštvu, odnosima s javnošću…“. Očekivanja Filozofskog su realna i točna. Riječ je o studiju koji treba osnažiti ideološku i biološku otpornost establishmenta u svim životnim sektorima, kako bi mu se produžio rok trajanja i kako bi se prikrila njegova unutarnja trulež. Drugim riječima, studij će proizvoditi nove kolinde, milanoviće, plenkoviće, jandrokoviće, picule, šuice, pejčinovićke, borzanice, lončare i brojne druge „znane i neznane“ junake našeg doba.

Diplomirali i prije negoli je studij utemeljen

Netočna je tvrdnja Filozofskog da je sadržaj studija usklađen s potrebama hrvatskog i inozemnog tržišta rada. Uostalom, nije navedena ni studija isplativosti studija, ni studija potrebe za njim, ni studija posljedica toga studija na stanje države, nacije i međunarodne zajednice u cjelini. Za inozemno tržište rada nisam zainteresiran. Za hrvatsko jesam. Znam, primjerice, da je Hrvatska i bez tog studija premrežena „stručnjacima“ koji su završili spomenuti studij i prije njegova otvaranja. Ne samo da su dosad napisali bezbroj strategija, akcijskih planova i koječega drugoga besmislenoga i ostali na pozicijama, već su preko svake mjere zauzeli i najmanju mišju rupu u institucijama državne i lokalne uprave, međunarodnim poslovima, diplomaciji, kulturi, turizmu, upravljanju i rukovođenju, administraciji, trgovini, novinstvu i izdavaštvu, odnosima s javnošću… S obzirom na broj stanovnika, Hrvatska ima nevjerojatno veliki broj lokalnih i državnih namještenika, službenika i dužnosnika „javnih politika i diplomacije“. Što ih je više, to je broj stanovnika manji. Zaključno, Hrvatima ovaj studij nije potreban, ta već imaju u Zagrebu Fakultet političkih znanosti (nauka). Novi studij je egoistična potreba onih koji su Hrvatsku uništili i u njoj ubili nadu u bolje javne poslove, javne politike i diplomaciju. Siguran sam da budući diplomanti, magistri nepotrebnog studija, ne će izvući Hrvatsku, a ni „međunarodne poslove“, iz krize u koju su ih doveli, među ostalima i njihovi profesori. Njihova je svrha nastaviti tamo gdje su im profesori stali: malo antifašizma, malo europeizma, malo povlačenja fondova, malo korupcije, malo klanjanja višima od sebe, malo gaženja nižih od sebe i tako u krug javnih poslova i diplomacije.

Zato bih predložio da se sjedište novog studija premjesti iz Splita u Izrael na Sapir Accademic College, ako tamo ima potrebe za uslugama profesora tipa K. Grabar-Kitarović i za proizvodnju magistara javnih politika i diplomacije. I da, naravno, potom nastavimo međusobnu suradnju tako da iz Izraela u Hrvatsku umjesto isluženih diplomata uvedemo standarde iz područja održive poljoprivrede i nacionalne sigurnosti. Sve to pišem s teško održivom nadom da u ime međusobne suradnje sa „srpskim svetom“ ne uvedemo u Vukovaru ili Kninu i posve inovativan interdisciplinaran zajednički hrvatsko-srpski studij pod radnim naslovom „Zločinački karakter hrvatskih država od stoljeća sedmog“ na kojemu će prigodu za dodatni profesorski honorar dobiti „ono najbolje“ od Hrvatske i Srbije. S obzirom na to da su neke profesorske „zvijezde“ već angažirane i potrošene, za prvu zvijezdu takvoga studija pripremanoga „u tišini“, barem s hrvatske strane srpskog svijeta, mogao bi se kandidirati prof. dr. Dejan Jović, ili magistrica Marija Pejčinović-Burić, pa čak i prof. dr. Ivo Goldstein (nepravedno zaobiđen u splitskoj studijskoj avanturi), a diplomanti bi mogli steći zvanje „magistar srpskog sveta okupiranih krajina“.

Nenad Piskač, Hrvatsko nebo