Dinko Pejčinović: Crnogorska prestrojavanja

„Nastojat ću unaprijediti dobrosusjedske odnose s Republikom Hrvatskom i graditi suradnju koja će biti u interesu obiju država i na obostrano zadovoljstvo.“ (Jakov Milatović, Večernji list, 8.4.2023.)

Poraz Mila Đukanovića na crnogorskim predsjedničkim izborima mnogi promatrači predstavili su kao kraj najdugovječnijeg vlastodršca na Balkanu, pa i u Europi. Iako je protukandidat Jakov Milatović sa 60-postotnom potporom birača ostvario uvjerljivu pobjedu, nije još sve gotovo! Naime, uskoro slijede parlamentarni izbori pa će građani Crne Gore imati još jednu prigodu razmisliti u kojem smjeru žele ići. Nova vlada bit će zasigurno koalicija različitih skupina, od samih Crnogoraca, podijeljenih na „bjelaše“ i „zelenaše“, do etničkih Srba, Muslimana-Bošnjaka i Albanaca, a možda i pokojeg Hrvata. Na prošlim izborima, 2020. godine, Đukanovićeva stranka DPS za dlaku je izgubila vlast u korist šarolike srpsko-albanske koalicije, za što se, potpuno neopravdano, optuživalo Plenkovićevu vladu, kao da je ona mogla bitno utjecati na tamošnje Hrvate (koji su se, prigodno, podijelili na dvije stranke!)

Umjesto jalovih prepucavanja, bilo bi pametnije da Hrvatska razmotri dosadašnju politiku prema Crnoj Gori, koja, kao i uvijek, kaska za vremenom. S Đukanovićem ili bez njega, najvažnije neriješeno pitanje u odnosima između dviju država i dalje predstavlja pomorsko razgraničenje na području od Boke Kotorske do sredine Jadrana. Prema pomorskim stručnjacima granična crta može se povući malo zapadnije, na štetu Hrvatske, ili istočnije, na „štetu“ Crne Gore. O tome bi trebao odlučiti Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, koji je od Ujedinjenih naroda ovlašten za rješavanje upravo takvih spornih pitanja. Međutim, umjesto kvalificiranog suda, Crnogorci predlažu da odluku donese nekakvo privremeno sudsko tijelo, po uzoru na slovensko-hrvatsku arbitražu, za koju dobro znamo kako je završila. Hrvatska je prijedlog odbacila, ali i sama drskost onih koji su takvo što predložili govori nam koliki „ugled“ naša diplomacija uživa u susjednim zemljama.

Mnogi tvrde da je suverenist Đukanović za Hrvatsku i hrvatske interese puno bolje rješenje od nepouzdanog  Milatovića, pa zašto onda  Plenkovićeva diplomacija nije iskoristila priliku i s njim nešto dogovorila  dok je još bio na vlasti?! Zašto se uvijek čeka neki bolji trenutak koji nikako da dođe? S Milatovićem kao predsjednikom, i prosrpskom crnogorskom vladom, šanse za rješavanje graničnih pitanja bitno se smanjuju. Doduše, Hrvatska može ucjenjivati Crnu Goru blokadom pristupa u Europsku Uniju ukoliko ne pristane na iznošenje graničnog spora pred međunarodni sud, ali, time se problem samo odlaže za budućnost. Hrvatska je kudikamo bolju priliku za urazumljivanje susjeda imala 2006. godine, u vrijeme osamostaljivanja Crne Gore. Trebalo je tada nastupiti pragmatično, podržati crnogorski referendum i odvajanje od Srbije, a nakon proglašenja neovisnosti odbaciti sporazum o Prevlaci i zahtijevati od Podgorice rješavanje graničnog spora pred međunarodnim sudom, kao osnovni uvjet da Hrvatska uopće prizna nezavisnu državu Crnu Goru.

Da je tada bilo pameti, Hrvatska bi riješila barem granicu sa Crnogorcima, što bi bio dobar signal i za Slovence, Srbijance i „Bosance“, koji također imaju pretenzije na hrvatski teritorij i akvatorij. Ovako, problemi se vuku u beskonačnost i opterećuju ionako slabe međunacionalne odnose. Kome to odgovara? 

Dinko Pejčinović, Hrvatsko nebo