Svršetkom ožujka 2023.

Vozimo, glede vremena – par nepar, jedan dan toplo, drugi dan hladno, u nedjelju kiša, radnim danom sunce, s časnim iznimkama. Treba to nekako zakonski urediti, recimo da kiša pada samo šesnaest nedjelja u godini. Može se, sve se može, čovjek može pomaknuti i vrijeme, kao što znate, čovjek je moćna beštija. Eto, slušam na teveu da će sunce zapadati jedan sat kasnije jer je tako negdje odlučeno. I Sunce, znači, čovjek pomiče, sunce mu njegovo. Gospodar vremena. Gospodar muha. Čovjek kako to gordo zvuči, to jest kako to grdo zvuči, jer u svemiru nema tako taštih stvorenja, ni tako glupih, tako sklonih ratovima, svađama i nadmetanjima tko je bolji, tko je jači, komu pripada više blaga, teritorija i slično. Ima li koga drugoga u svemiru koji se valja od smijeha proučavajući izdaleka a vjerojatno i izbliza nesretnu vrstu koja je zagospodarila zelenim planetom? Ima. Ako ste vidjeli emisiju o NLO-ima, nema sumnje. Zašto su u SAD baš sada priznali da godinama viđaju nepoznate leteće objekte, vjerojatno postoji razlog, ali ne ćemo o tome. Postoje snimke, postoje svjedočanstva iskusnih pilota koji su doživjeli bliske susrete, postoje slike neobičnih letjelica koje u sekundi iz horizontalnoga prelaze u vertikalno gibanje, a jedan takav fenomen vidio sam i osobno davne srpanjske noći na Braču, doduše poslije treće čaše vina, ali sutradan pročitah u novinama da nisam jedini, isto su vidjeli ljudi širom srednje Dalmacije, a ništa nisu popili. Ne pojavljuju se, znači, samo u SAD, a zašto bi samo ondje. Doduše, opaženo je da u većim količinama lete kada se negdje testiraju nuklearna oružja, što nepoznate posjetitelje ili možda nadzornike ovoga dijela svemira gadno zabrinjava budući da, očito, imaju spoznaje (iz vlastitog iskustva?) kako posljedice ne osjeća samo naš planet, nego cijeli nepoznati organizam koji nazivamo svemirom. A ne znamo ni što je ni zašto je, ni koliko ima katova, ni jesmo li u čeonom režnju nepojmljivoga. U romanu Ur iz početka osamdesetih razvio sam teoriju koja mi se činila prihvatljivom, ali kao satira. Kada sam ga nedavno, nakon četrdeset godina, iz nekih razloga napokon pročitao, ostao sam zaprepašten tolikom arogancijom, pokušajem da skladno povežem evoluciju i kreacionizam, krstareći poviješću civilizacija od postanka i potopa preko Gilgameša do Jeruzalema u doba Rimljana, s čvrstim osloncem na Bibliju i dramatične rečenice tamnoga poglavlja naslovljenog Pokvarenost ljudi, gdje se govori o Nefilima s kojima su počele nevolje. Od toga kratkog a za čovječanstvo najvažnijega poglavlja svi bježe kao vrag od tamjana, i teolozi i arheolozi, samo što ga ne cenzuriraju.

Ispričavam se na ovom uvodu, ali neka ga. Spuštam se na zemlju u naše vrijeme, koje ne podnosi astralne misli i svemirske zanose, jer smo previše okupirani krupnijim i sitnijim pojavama na ovom planetu otežalom od ljudi, pa se sve više govori o tzv. „zlatnoj milijardi“ koja je valjda jedini spas, a da bi se od sadanjih puno više milijarda došlo do zlatne treba, kažu skriveni gospodari svijeta, gospodari muha, nekako smanjiti „populaciju“ ratovima, bolestima, pandemijama i na druge načine, možda i cjepivima koja, nepouzdana i neistražena, imaju dugoročne efekte. Tu dolazimo do nedavne pandemije i nalazimo da su sve farmaceutske tvrtke različitih imena povezane samo s jednim ili dva prezimena (bilo Rocky ili Feller), a njihove ambicije nisu samo u profitu (nije ipak zanemariv) nego imaju i druge namjere. Dodajmo tomu i veliku, iz sličnih izvora financiranu propagandu o ljepotama pobačaja, s plaćenicima i plaćenicama na svim stranama poznatoga svijeta.

Pustimo to, da ne budemo uvučeni u teoriju zavjera. Idemo u Hrvatsku, našu jedinu, gdje se bavimo prizemnim stvarima: tko je komu kupio odijela. Nije više važna reforma zdravstva niti reforma školstva (o, Bože) nego odjeća za „političare“, jesu li ju kupili sami ili im je kupljena, tko im je uzimao mjeru. Tu ima nešto – neki mi u Saboru izgledaju vrlo šlampavo, kao da su zabunom dobili odijelo namijenjeno drugom, višem i debljem, ali radi se samo o (mojem) dojmu. Isto tako, rečeni ili neki drugi, izgovaraju rečenice koje kao da dolaze od nekoga drugog, vještijeg u formulacijama na stranačkim skupovima, koje formule manje vješti, ali u Sabor inkorporirani nevješto ponavljaju. Riječi raznih koordinatora, agregatora i političkih aligatora.

Pa što, odijelo čini čovjeka, a ne samostalno razmišljanje. Nije ni drugdje bolje, eto Macron skriva (nevješto) da, usred intervjua u kojemu govori o minimalcima, nosi skupocjeni sat kojim možda pomiče vrijeme. A i sat (vura) čini čovjeka, kao i luksuzni automobil. S tim u svezi, imao sam rođendan: moj je automobil postao punoljetnim, kupio sam mu za dar deset litara disela, po sniženoj cijeni, do koje spekulanti dolaze tako da prvo nekoliko puta povise, a onda milostivo malo spuste, a narod se raduje. Bavim se mišlju da ga, budući da ima osamnaest godina, pošaljem u autoškolu. Jer kako je do sada vozio, graniči sa samoukim amaterizmom.

Tako se svi veselimo, svi sretni, posebno Danci po nekom istraživanju o sreći, Hrvati puno manje. Najmanje Ukrajinci koji se nemaju čemu veseliti sve dok ne istjeraju Putinovu soldatesku iz svoje zemlje, a ta se donedavno znanstveno-vojna fantastika čini sve realnijom, dao Bog. U međuvremenu se cijeli svijet naoružava kao nikada do sada, što jest mjera opreza, ali i opet basnoslovna zarada za vojnu industriju, jer zašto bi samo farmaceuti gladili bradu. U našem „okružju“ prednjači Srbija, koja nikako da dočeka Putinovu pobjedu, pa da krene i ona. Po svemu sudeći i Mađarska se sprema na velika djela, lifra na nogometne stadione zastave s krajobrazima velike Mađarske. I tako dalje, svi imaju neke svoje ideje, osim Hrvatske koja ne smije ni zucnuti o davno ili nedavno izgubljenim teritorijima, pa čak i na spomen Banovine Hrvatske ljudi slabijega zdravstvenog stanja padaju u nesvijest od straha. Ne smiju previše ni o olujama, da ih ne dohvate jeckove i počnu jecati.

No da, nije ni Hrvatska baš naivna. Počeli dolaziti pozivi pozivcima za ratni raspored, što je podignulo veliku graju kao da je i tu počeo rat. Nije, i dao Bog da ga ne bude, ali ako ga nedajbože bude valjda se unaprijed treba znati tko gdje (ako već ne tko s kim), a ne kao na početku Domovinskoga rata kada recimo ja i moja satnija nismo znali gdje smo pa su nas priključili, privremeno, zrakoplovstvu. I još nešto: vajni analitičari drže da se pozivnici ne će odazvati ili barem da im nije po volji, što su i opet samo pesimistične procjene, bez uporišta u nedavnoj povijesti kada smo sredinom 1991. gledali mlade kako sjede u kafićima, naizgled nezainteresirani, a već tjedan dana poslije eto njih na prvim crtama. Dragovoljci, da, sami su se pozvali. Samopozivci. Takvi su Hrvati, već je dosadno ponavljati, čekaju dok frka ne postane nepodnošljivom, a onda se naglo probude i nalaze u sebi čvrstinu starih ratnika.

Za sada je sve lijepo, mirnodopski, s izgledima briljantne turističke sezone. Ni notorne prijetnje iz Moskve upućene Ukrajini ako se drzne osvojiti svoj Krim, ne padaju na plodno tlo, posebno kada ih izgovara onaj Putinov lutak Medvedjev, zadužen za plašenje Zapada, mali aparatčik iz vremena Staljina i Hitlera. Ne ostavljaju dojam na naše ljude ni previranja na tzv. zapadnom Balkanu, premda bi ipak trebali biti malo osjetljiviji, posebno na događaje u Crnoj Gori, da ne govorim o Kosovu oko kojega su se i europski moćnici užurbali, ne bi li na vrijeme ugasili taj kobni požar. Vučić na sve pristaje, ali ništa ne potpisuje. Možda bi Srbijanci trebali potražiti predsjednika koji se zna potpisati.

Usporedo, traje srdačna kulturna suradnja između Hrvatske i Srbije, osobito u filmskom i kazališnom polju, što hrvatski mediji radosno ističu. Film me posebno intrigira, moćna je i skupa igračka, skupa i onda kada je Hrvatska manjinski partner u balkanskim gibanjima po platnu. Ovih je dana HAVC imao kao neku obljetnicu i čuli smo da je pod njegovim ravnanjem snimljeno više od tisuću filmova. Valjda sumarno, igranih, dokumentarnih, animiranih i tako dalje. A kojih se to igranih filmova sjećate, tri ili četiri? A zašto se većine ne sjećate? Znamo. Sve počinje selekcijom u početku, kada tzv „povjerenici“ (koordinatori, agregatori, aligatori) pomno biraju one koji su u okružju njihovih svjetonazora, a druge bacaju u smeće ili u ladicu. Ako što dobro i bude snimljeno, nastupa distributerska i prikazivačka družba koja na sve načine pokušava odvući publiku od hrvatskoga filma, pa smo tu gdje jesmo. Jesmo li snimili film o Oluji, recimo? Nismo. A je li ga snimila Srbija? Jest. Snimila je i o Jasenovcu, da. Možda da snimi i filmove o davnoj hrvatskoj povijesti, zašto ne, ako ne će Hrvatska, ima tko. Hrvati snimaju, doduše televizijsku, seriju o Mrkomiru. Nemam ništa protiv satire i mrkomirskih avantura, ali prvo treba snimiti filmove i serije o Branimiru, Krešimiru, Zvonimiru itd, ozbiljne, povijesno i umjetnički vjerodostojne, pa tek onda dolazi satira i mrkomiri. Tako rade Englezi, a mi eto…

Što sam još pripisao? Ah, da. Neobična konferencija u Europskom parlamentu o Alojziju Stepincu, u organizaciji Željane Zovko. Svaka čast, iznenadilo me. Bili su ondje monsignori Batelja i Škrlec, Ester Gitman i Robin Harris, don Vučak iz Krašića. Kad ne će Vatikan, hoće EU parlament ili se barem ne protivi. Pamtim riječi engleskoga Hrvata i hrvatskoga Engleza, povjesničara Robina Harrisa da ga je zaprepastilo (otprilike citiram) što je papa ozbiljno shvatio pismo ondašnjega srbijanskoga, svetosavskoga patrijarha u svezi s kanonizacijom blaženoga Alojzija. Točno. Nema Franjo koš za smeće u sirotinjskoj sobi, ili je toliko opsjednut prevladavanjem davnoga raskola da je nasjeo. U međuvremenu ne samo da raskol nije prevladan, nego je došlo do raskola u pravoslavnoj Crkvi, otkako je Bartolomej carigradski stao na stranu Ukrajine i njezine samosvojnosti, pa i u crkvenom pogledu, a Kiril, Putinov crkveni Medvedjev, dobio ospice. I tako, ništa Rusiji ne ide od ruke, dotično Kremlju i Putinu. A ni to nije bezopasno, postaju histerični.

U Austriji nema simpatija ni za Stepinca ni za Bleiburg (pranje vlastite ne tako davne prošlosti), pa će se ove godine „austrijski dio“ svibanjske katastrofe odviti u tišini, u župnoj crkvi bleiburškoj, a velika misa na hrvatskom teritoriju (Slovenija, najveće hrvatsko groblje preskočena) u Macelju (ne u Maclju) gdje će koadjutor Kutleša služiti misu. Lijepo je čuti, ipak, da Hrvatski sabor ostaje pokroviteljem. Barem nešto. Da odbije pokroviteljstvo bio bi suočen s prosvjedima potomaka pobijenih, a prosvjeda ima i bez toga preko glave. Premda gnjevne od dviju vrlo važnih, ha, zgrada na Trgu sv. Marka dijeli visoka metalna ograda, kao u zoološkom vrtu.

Zadnji, ali ne i posljednji protest bijaše nedavno onaj slobodnih umjetnika. Oslobođeni od svega, ponekad i od hrane, drski konformisti kojima nitko ne kupuje odijela, traže veći koeficijent i burgijaju. A mirovine su im već sada oko 200 eura, oslobodi nas Bože. Tko im je kriv što ne iznajmljuju apartmane, nego žive kao ptice nebeske , cvrkuću do smrti, a ne žele se osloboditi života jer nemaju novaca ni za vlastiti pokop.

Jezik naš hrvatski

U jednom od zadnjih javljanja opširno sam pisao o budalaštinama s izdvajanjem čakavskoga narječja iz korpusa hrvatskoga jezika. Sada opet čitam da neki profesor u Hrvatskoj ima slične zamisli, a usput navodi da je stanovito tijelo (izvan Hrvatske) za koje malo tko zna već prionulo poslu pa čakavicu uvrstilo u posebne jezike, uz bok venetu, romskom i slično, dragi moj Maruliću. A i za tu odluku se malo zna, jer je u nas – prešućena, kaže profesor. Nije prešućena, nego ignorirana kao nevažna, s pravom.

Usporedo su i dnevne tiskovine dohvatile Matičin prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, onako okruglo pa na ćoše, kao postoje zagovornici, a postoje i protivnici, ne ćemo se opredjeljivati, ali žaoke ćemo odmah plasirati i neizravno plašiti ljude navodnim novčanim kaznama. Nevjerojatno je, barem meni, da postoji Hrvat ili Hrvatica koji (koja) ne želi zaštititi hrvatski jezik. No hajde da vidimo: HTV ima barometar, HR rejting ili tako nekako, ispituje građane što misle o ovome i onome, o vodi i zraku, pa zašto ne i o jeziku. Neka formulira pitanje, otprilike, Jeste li za zaštitu hrvatskoga jezika, pa podastre rezultate u Dnevniku. Zašto ne? Pa jezik, voda i zrak u istoj su ravni. I na slične načine zagađivani.

Hrvoje Hitrec,HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo