Susret u Ohridu: Nenormalna normalizacija odnosa

Nakon sastanka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i predsjednika vlade od Srbije nepriznatog Kosova Albina Kurtija u Ohridu 18. ožujka, pod pokroviteljstvom EU-a i neposrednom vodstvom visokog predstavnika Josepa Borrella i posebnog izaslanika Miroslava Lajčaka. Borrell je nakon sastanka slavodobitno uskliknuo: „Imamo dogovor.“ No Vučić je u nedjelju pred srbijanskom javnošću čitao i tumačio usuglašeni, ali nepotpisani dodatak prethodno usuglašenom, ali nepotpisanom sporazumu, dokazujući da nije pristao ni na priznanje Kosova ni na dopuštenje ulaska Kosova u UN. Svu kakofoniju i papazjaniju od statusa prethodnog sporazuma, teksta dodatka (ankesa) i njegovih tumačenja nije moguće uhvatiti ni za glavu ni za rep. Što se zapravo događa, protumačio je, ipak, 19. ožujka svima razumljivo u beogradskom liberalno orijentiranom tjedniku „Vreme“ Momir Turudić. Što ne znači da će stvarno biti tako kako on predviđa. Prenosimo njegov komentar u prijevodu na hrvatski jezik.

Nijedna strana ne pokazuje da u biti uopće želi bilo kakvu relaksaciju, naprotiv, nego škrgućući zubima razgovaraju i pregovaraju zato što je tako odlučeno „na višem mjestu“. Pa gdje su onda tu stabilnost, završetak sukoba, mir, prosperitet o kojima toliko pričaju predstavnici međunarodne zajednice?

Završen je jučerašnji sastanak u Ohridu, u koji su „bile usmjerene oči Europske unije i Zapadnog Balkana“, kako je na Tviteru napisao Josep Borrell, visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku i sigurnost. Po Borrellu, obje su se strane suglasile da bez dogode provedu sve točke sporazuma; po Vučiću, nešto je dogovoreno, a što će biti provedeno – vidjet ćemo, još će se razgovarati i dogovarati, ovo je tek početak, „ništa nisam potpisao“, sve će nadzirati EU i od napretka će zavisiti put Srbije prema Uniji, Zajednica srpskih općina (ZSO) jest pitanje svih pitanja… Kurti kaže da ne će biti ZSO, već zajednice općina s većinskim srpskim stanovništvom, sve što se radi bit će u suglasnosti s Ustavom i zakonima Kosova, u Sporazumu je i de facto priznanje Kosova…

U svakom slučaju, ohridski susret Borrella i Miroslava Lajčaka s Aleksandrom Vučićem i Albinom Kurtijem samo je jedan od razgovora „o provedbi aneksa – cjelovitog dijela Sporazuma o putu normalizacije odnosa“, kakvih će do kraja ove godine biti mnogo, sve dok se provedba u praksu ne dovrši. U prijevodu: sve dok se Vučić i Kurti, službeno, ne slože s onim što u Sporazumu koji im je isporučen piše.

U međuvremenu, Aleksandar Vučić će, kao i do sada, u domaćoj javnosti grmjeti kako ništa nije potpisao i nikada ne će potpisati nezavisnost Kosova (i ne će službeno), kako je hrabro svima skresao sve u lice, ali da je na velikim mukama itd.; i Albin Kurti će, za kosovsku javnost, igrati sličnu predstavu, samo s obrnutim „crvenim crtama“. Predstavnici međunarodne javnosti dokazivat će da su „pregovori između Vučića i Kurtija ključ za stabilnost regije“, da je potpisivanje Sporazuma ključno za svijetlu budućnost obiju strana, za mir, prosperitet itd. I tako sve dok Vučić i Kurti ne budu uvjerili svoje građane da su učinili sve što su mogli i da su uz teške muke ipak pobijedili onoga drugog, ustvari dok zavrtanje ruku ne bude dalo konačan rezultat (vjerojatno već jest, ali se objema stranama daje vremena da optrče još koji krug).

Na stranu koliko će koga boljeti ono što se bude potpisalo/provelo (srbijansku stranu sigurno više), utješno bi bilo kada bi to imalo bar neke pozitivne posljedice, poput makar postupna popuštanja napetosti. No što se god dogodilo, bit će učinjeno pod pritiskom, a nijedna strana ne pokazuje da u biti uopće želi bilo kakvu relaksaciju, naprotiv, nego škrgućući zubima razgovaraju i pregovaraju zato što je tako odlučeno „na višem mjestu“. Pa gdje su onda tu stabilnost, završetak sukoba, mir, prosperitet o kojima toliko pričaju predstavnici međunarodne zajednice? Hoće li Zajednica srpskih općina, kako se god bude zvala, ako i kada bude formirana, zaista olakšati mračnu i neveselu svakodnevicu Srba na Kosovu i prekinuti višedesetljetni niz napadaja i provokacija koje gotovo svakodnevno podnose? Hoće li „Šiptari“ u ustima najviših predstavnika sebijanskih vlasti, na naslovnicama njihovih tabloida i na njihovim propagandnim tv-stanicama prestati biti simbolom svega najgorega? Hoće li oni koji desetljećima svoju javnost truju mržnjom prema onomu drugom željeti i biti u stanju da tu javnost, makar korak po korak, preusmjere?

Z. Gavran: Srpskim samozavaravanjima o budućnosti „srpskog“ Kosova noge su naglo potkresane

Momir Turudić, Vreme/Hrvatsko nebo