Vladimir Trkmić: Da ne znamo za noć, ne bismo znali ni za dan

Poznati grčki filozof Heraklit koji je živio u Efezu, u razdoblju (535 – 475) godine prije Isusa Krista bio je razočaran u demokratsko državno uređenje. I ne samo to! Govoreći o etičkim i sociološkim pitanjima svoga vremena vrlo oštro je kazao: „mnoštvo je nezasitno kao stoka“. Vjerojatno je to mislio na ljude općenito. Njegov prezir prema čovječanstvu doveo ga je do zaključka da samo sila može prisiliti ljude da rade za svoje vlastito dobro.

Njegovo filozofsko učenje obično sažimaju u njegovu izreku: „panta rei“, što na starogrčkom znači „sve teče“. Sve se kreće, sve se neprestano mijenja; stvari nestaju, mijenjaju se i propadaju. Heraklit je prvi filozof koji je upotrijebio pojam „logos“, koji je obilježio čitavu grčku filozofiju. A kako znamo sv. Ivan evanđelista je u svom proslovu u evanđelje koristio pojam „logos“. Što je za Heraklita bio „logos“? Logos je kod Heraklita zakonitost koja vlada kako prirodom, tako i ljudskim društvom. Sve teče, sve se doista mijenja. I to iz dana u dan. To je zaključio i naš poznati pjesnik Petar Preradović napisavši stihove „na tom svijetu stalna mijena jest“. I mi smo vjerojatno svjesni tih stihova. U ubrzanom ritmu života 21. stoljeća sve se brzo mijenja na društvenom, crkvenom, a pogotovo na globalnom planu. Ono što je nekad bilo nezamislivo, postalo je životna stvarnost. Ono čega su se ljudi bojali, zauzelo je njihove preokupacije. Oslobodili su se ropstva, boreći se za slobodu svakog pojedinca, a postali smo robovi vlastitih izuma, ovisnici o medijima, pametnim telefonima, društvenim mrežama, trkom za stjecanjem, konzumerizmom. Sve se kreće, mijenja, sve teče. Kamo? Da li prema boljem, ili još gorem? Loše gospodareći prirodnim bogatstvima, ili kako neki kažu prirodnim resursima čovjek i čovječanstvo je zagadilo zemlju, zrak, vode, more. A i čovjekovu dušu, savjest i moralna načela. Posljedice toga već dobrano svi osjećamo.

Istinska i iskrivljena životna žeđ

Suvremeni čovjek žeđa. Pogođen žegom, žeđa za hladovinom. Pogođen sušom, žeđa za kišom. Pogođen poplavama, žeđa za suncem. Pogođen duhovno moralnom žeđu, žeđa za živom vodom, za Bogom. Ono što ga okružuje i što je stekao marljivim radom ne zadovoljava ga. Ne ispunjava ga, jer je stvoren za vječno i vječnost. Puno je oko nas lažnih žeđanja: stjecanje što više materijalnog, ostvarivanja karijere pod svaku cijenu, traženje zemaljske sreće u užicima, pogodnostima i ugodnostima raznih vrsta i oblika. Čovjek je u tim lažnim žeđanjima spreman daleko hodati, nositi na svojim leđima „teške posude“, podnositi velike žrtve i odricanja. Ako sve teče, ako se sve mijenja, može li se čovjek duhovno i moralno mijenjati? Dakako da može. U nasrtljivosti svega viđenog i proživljenog, u pohlepnom i potrošačkom društvu treba pronaći sebe. I to može također biti u filozofskom stilu Heraklita: „Ja sam istražio samog sebe. Najmudriji čovjek je majmun u usporedbi s Bogom, kao što je najljepši majmun ružan u usporedbi s čovjekom“. To je davno zaključio i vrlo oštro izrekao Heraklit. Ne prije 20 stoljeća, nego čak pet stoljeća prije rođenja Bogočovjeka Isusa Krista. Od Heraklita do Isusa Krista kao da se ništa nije promijenilo u dušama ljudi. Isus je Samarijanki ponudio živu vodu. Katolička crkva suvremenom svijetu nudi živu vodu, živog, u euharistiji prisutnog Boga. Koji su rezultati te Isusove ponude i poruke? Pritisnuti jakim antikatoličanstvom našeg doba katolici ponekad gube nadu, sumnjaju u živu vodu, stavljaju je po strani, a piju vodu iskvarenih medija, raznih propagandi, plaše se etiketa: „katolibani“, „klečavci“, „konzervativci – nazadnjaci“. Ma, čemu strah, čemu bojazan? Od Heraklita do danas, od Isusa do danas, mase su bile zaslijepljene vlastitom sljepoćom, ili nametnutom intelektualnom i moralnom sljepoćom. Naš Bog nije daleki Bog, nego prisutni Bog. On koji je s nama, Emanuel. Pitanje je, vjeruješ li to? Vraćam se opet Heraklitu koji reče: „Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir, sitost i glad.“ Ne vraćam se Heraklitu, jer je najmudriji, niti najpametniji, nego zato što je to rekao davno. Zato otrijeznimo se od lažnih žeđanja, lažnih ponuda, lažne demokracije, lažnih obećanja. Oslobodimo se suvremenih robovanja koja su nam možda trenutno slatka, a vrlo brzo postanu gorka. „Oči i uši su ljudima lažni svjedoci, ako su im duše barbarske“ zapisao je čuveni Heraklit. Kakva je tvoja duša?

Korizma – pustinja

Korizma jest svojevrsna pustinja. Svakodnevni život nam nudi buku i galamu. A ti biraj. Kažu da se filozof Heraklit razočaran povukao i da je živio cijeli život povučeno. Mi se vjernici ne trebamo i ne smijemo povlačiti u sebe, sramiti toga što jesmo. Sjetimo se izraelskog naroda i Mojsija u pustinji. Sjetimo se Davida u pustinji, gdje je napisao vrlo lijepi psalam. Sjetimo se Ivana Krstitelja u pustinji. Isusa u pustinji. Mnogih redovnika u pustinji. Mnogih svetaca koji su se povlačili u pustinju, da bi u osami pronašli sebe, pronašli Boga, obratili se. Pokušaj tijekom korizme moliti i meditirati nad psalmom 63.

David u Judejskoj pustinji

Čežnja za Bogom

O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.
U Svetištu sam tebe motrio
gledajuć’ ti moć i slavu.

Ljubav je tvoja bolja od života,
moje će te usne slavit’.
Tako ću te slavit’ za života,
u tvoje ću ime ruke dizati.
Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,
hvalit ću te kliktavim ustima.

Na postelji se tebe spominjem,
u bdijenjima noćnim mislim na tebe.
Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži.

Oni što dušu u propast guraju
neka siđu u dubinu zemlje,

nek’ vlasti mača predani budu,
nek’ postanu plijen šakalima.
A kralj će se radovat’ u Bogu,
slavit će se tko se kune njime,
jer će lašcima biti začepljena usta.

Hrvatsko nebo