Šiljo: Imamo dvostruk problem: previše i hrvatskih neprijatelja i lažnih hrvatskih prijatelja! (2)

Podijeljena mišljenja postojala su i postoje o Tuđmanu, Plenkoviću, Milanoviću, Čoviću… A što tek reći o tolikim drugima koji su oduvijek bili ili su se u nekom trenutku našli na nacionalnoj desnici odnosno zapasavali alternativu nehrvatskom establišmentu? U ovom drugom i završnom nastavku govori se i poimence o lažnim hrvatskim prijateljima odnosno vrlo upitnim, a svakako probitačnim ’rodoljubima’ u politici i javnom životu.

Samoga Franju Tuđmana mnogi veličaju i umrijet će veličajući ga kao bogomdanog hrvatskog „Mojsija“. No nije malo ni onih ga vide kao političara i državnika koji je vodio loše politike, vukao štetne poteze i koji je tobože kriv ili odgovoran za gotovo sva zla, nevolje, nepravde, neuspjehe i razočaranja što ih je uopće bilo. Ni velikosrbi ni komunisti ni jugoslaveni ni velikobomuslimani ni ini nego samo on. Osobito je u Sarajevu i Zagrebu bilo i ima „na lopate“ onih koji talambasaju kako su i Tuđman i njegov HDZ bili otpočetka udbaška ili čija god urota s vrlo mračnim ciljevima, kao što su recimo pljačkaška privatizacija društvene imovine ili podjela Bosne i Hercegovine.

Konsenzus o tomu je li Franjo Tuđman bio veliki hrvatski prijatelj ili pak opaki neprijatelj nije unutar hrvatskog naroda postojao onda niti postoji danas, iako mnogi sa zakašnjenjem uviđaju njegovu stvarnu veličinu u ovoj hrvatskoj političkoj, etičkoj i ostaloj mizeriji koja nas okružuje. Tuđman je naime usprkos svim vanjskim i unutarnjim neprijateljima uspio pretvoriti u zbilju dotad pusti sanak o hrvatskoj državi. I ostaviti Hrvatima u Hrvatskoj uređenu demokraciju i suverenu nacionalu državu… a nama u BiH konstitutivnu osnovu kakvu prije nismo imali, da „sami odlučujemo o svojoj sudbini“. Vidimo kako sve skupa bez Tuđmana izgleda već blizu četvrt stoljeća, i što smo kadri napraviti kako treba kada nam on više „ne smeta“.

No zanemarujemo ovdje što sve misle i buncaju takozvani ljevičari, dekadenti, yugo-nostalgičari i liberalci, zapravo anacionalci, prečesto i protu-Hrvati. Osvrnimo se samo na domoljubne desničare, na razne radikalne, pravaške, demokršćanske, populističke i slične skupine i pojedince. I današnji državni čelnici Andrej Plenković sa svojim HDZ-om i Zoran Milanović sa svojim formalno bivšim SDP-om izazivaju podijeljena mišljenja među hrvatskim rodoljubima i domoljubima, ali i sve veću i neopozivu odbojnost. I o popularnosti Dragana Čovića među samim Hrvatima bilo bi zanimljivo provesti solidnu anketu i vidjeti kakvi su joj rezultati, razumije se: pod uvjetom pune anonimnosti.

Imena su mrska, ali neka se ipak moraju navesti!

Bilo kako bilo, nasuprot HDZ-u i još više SDP-u – koje mnogi nazivaju desnim i lijevim krilom bivše komunističke partije – i njihovim derivatima u matičnoj i nacionalnoj državi hrvatskog naroda u proteklih 30-ak godina nastajale su brojne političke inicijative, skupine, stranke i koalicije. Određenih takvih pokušaja bilo je i ovdje u BiH. Sve njih odreda imalo bi se po definiciji smatrati „prijateljskima“, a ne neprijateljskima naprama hrvatskomu narodu i njegovoj slobodnoj i suverenoj volji. No kada bismo sve pomno razmotrili i prosijali kroz sito ponašanja i  njih i tolikih insana, a i kroz sito i rešeto vremena i konkretnih postupanja, vidjeli bismo da mnogi ne bi nikako dobiti prolaznu ocjenu. Ili nikada i nisu bili „pravi“, ili su se poslije pokazali kao nepravi, ili se boje svoje sjene, ili samo hlepe za privatnim probitcima.

Nomina sunt odiosa – imena je bolje ne spominjati. No nekoliko imena koja su u nekim razmjerno kraćim razdobljima privlačila mnoštva gorljivih rodoljuba, domoljuba, branitelja, iseljenika, poštenjaka, demokršćana, desničara, suverenista, nacionalista i ostalih, a za koja se poslije pokazalo da su ipak nešto drugo od onoga za što su se izdavali, ipak moramo spomenuti, da sve ne ostane „u zraku“, neka nam oproste pokojni koji ne mogu replicirati.

Evo nasumce nabacanih imena onih od kojih se u narodu u nekim godinama dosta očekivalo, a koja nam dolaze na um: Vladimir Šeks (antikomunistički „jastreb“ u početcima HDZ-a, poslije…), Anto Đapić (HDZ-ov pravaš…), Božo Prka (narodni čovjek s idealima u izvršnoj vlasti još 1992., a poslije…), Andrija Hebrang (hrvatski radikal bez kompasa), Ivić Pašalić (važna osoba Tuđmanova HDZ-a u dekomunizaciji, poslije upropastitelj prve ozbiljne alternative HDZ-u u obliku „Hrvatskog bloka“), Ivan Šuker (za Pašalića protiv Sanadera, pa za Sanadera), Miroslav Tuđman (SDSH, …, HIP… HDZ), Zdravko Tomac (od komunista do…?) , KGK (ah, što ona hoće osim „blistati“?), Bruna Esih (KGK lansirala ju je u političku orbitu poslavši ju, na nagovor onih koje je poslije otjerala, umjesto sebe, jednom na Bleiburg), Zlatko Hasanbegović (antikomunist, probošnjački orijentiran hrvatski domoljub, ali vidimo i dobrohotan prema četnicima, sljubio se bijaše s Karamarkovim HDZ-om pa se od njega odljubio, sljubio se s Brunom Esih na zajedničkom nazivniku radikalnoga desnog hrvatstva pa se od nje neslavno rastao na kojem god različitom nazivniku, osnovao „Hrvatski blok“, zatim ušao u koaliciju s Ilčić-Zekanovićevim Hrvatskim suverenistima, no dobivši prvo mjesto na listi tada Škorina „Domovinskog pokreta“ prešao u tu obećavajuću stranku…), Željka Markić (nesuđena kandidatkinja za predsjednicu države i vlasnica portala narod.hr, koji je protežirao šareni Most i već spomenutog Hasanbegovića), Ruža Tomašić (ostat će u spomenu po „plavoj ribi“ i metodi cik-cak), Ladislav Ilčić (uspješno uništio Hrast za račun ulaska u naručje HDZ-u, a poslije se po ’džentlmenskom’ dogovoru s Ružom T. dočepao Europskog parlamenta), Marijana Petir (od antihadezeovskog tradicionalnog HSS-a do voditeljice kampanje Stipe Mesića, pa od demokršćanstva do nastavka karijerne orbite koja se svodi na opravdavanje Plenkovićevih politika i savezništvo s kojim i čijim god HDZ-om), Božo Ljubić (odcijepljen-priljubljen; pokazao se kao lažna alternativa HDZ-u BiH), Miroslav Škoro (predvodnik otpora lijevom establišmentu, poslije izbačen iz vlastite stranke, sada u saborskom tandemu s Milanom Vrkljanom, koji je napustio Domovinski pokret još dok ga je vodio Škoro), Tomislav Jonjić (nakon časnog razdoblja nacionalističkog republikanstva odnosno pravaštva spetljao se s „Brunom i Hasanom“, pa ostavio nju, otišao s njim, pa se i od njega otpetljao i sasuo mu javno u lice sve o dotad zajedničkoj stranci; u međuvremenu koalicionirali su zajedno s Bandićem i HDZ-om u Zagrebu…), Hrvoje Zekanović (bivši ljuti desničar i žestoki suverenist, sada apsolutni podupiratelj Plenkovića i pljuvač po desnoj i lijevoj opoziciji, ah, ah!).

Nitko od njih nije dao ostavku nakon političkog neuspjeha ili javne blamaže, povukao se, ispričao se i otvorio prostor drugima, koji bi možda bili uspješniji ili čestitiji ili privlačniji drugima. Naprotiv! Neki su doduše napustili politiku, ali zato da bi prešli na još mnogo unosnije položaje: u bankama, telekomunikacijama, javnim poduzećima i agencijama itd.

Gledamo li na ponašanja tolikih u svjetlu nacionalne povijesti, ne možemo ne primijetiti kako nije ni malo onih koji su oskvrnuli hrvatske žrtve iz II. svjetskog rata, ali i žrtve Domovinskog rata, njima se okoristivši uglavnom za svoju promociju i svoje materijalne i političke probitke (neka se ti prepoznaju sami: popis bi bio predugačak).

Naravno, u raznim sferama javnog angažmana moglo bi se nabrajati razne ljude od kojih se očekivalo da potvrde pravo i pozitivno hrvatstvo ili mu nekako u čemu pridonesu, a zapravo se u njihovu djelovanju događalo svega i svačega. Spomenimo samo dvojicu svojedobnih rodoljubnih prebjega ovamo iz Republike Hrvatske: Miroslava Kutlu i Branimira Glavaša, te sadašnjega Zdravka Mamića. Dodajmo i pokojnoga Milana Bandića, koji je u Hercegovini izgradio nešto što ni u Zagrebu nije uspio izgraditi: mramornu kuću s bazenom, vinskim podrumom i ostalim što našem čoviku triba, što mu pristaje i priliči, što je zaslužio imati. Sjetimo se i tolikih Hrvata koji su iz Bosne i Hercegovine otišli i vinuli se poput Bandića u visoke političke orbite, kao što su sadašnji ministar i bivši kandidat za gradonačelnika Davor Filipović i izabrani gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, koji je na čelu opskurne grupacije koja zatire tradicionalne hrvatske i katoličke vrijednosti i pokazuje prijezir prema obiteljima s više djece.

Katalog hrvatskih prijatelja u sebi vrlo dvojben, problematičan, stanjen, možda i iluzoran

Mnogi od spomenutih i još mnogo više nespomenutih slovili su među tolikima ili još uvijek slove kao „hrvatski prijatelji“, kao oni od kojih se moglo očekivati da učine nešto krupnije na dobrobit hrvatskih ljudi i hrvatskog naroda. Svakomu će i od njih i od sviju nas suditi Svevišnji. Ovdje se ne izriču presude. Samo se pokazuje dio tog međusobno isključivog šarenila, kao dijelovi „tigrove kože“, onaj dio koji za sebe prisvaja kvalifikativ „hrvatskih prijatelja“ ili bi se očekivalo od njega da bude to, a ne nešto drugo.

Ako bi ozbiljan politolog komu od njih osporio profil istinskog domoljuba i narodnog čovjeka, svaki bi koji je još u snazi i dovoljno borben kao recimo general Glasnović bio spreman posegnuti i za šakom, ili za sabljom damaškinjom, ili za običnom čakijom koja bi mu se našla pri ruci… da takvu ocjenu „opovrgne“. No već samim time što jedni međusobno isključuju i udaraju na druge i što drugi tečajem djelovanja prokazuju sami sebe, potvrđuje se da je katalog hrvatskih prijatelja u sebi vrlo dvojben, višestruko problematičan, vrlo stanjen, možda i iluzoran. Hrvatski narod prorešetan je, osobito na onim višim i „najgornjim“ katovima, tipovima od kojih ne može očekivati da ga povedu prema obnovi onoga za što su se naraštaji borili i za što su toliki ginuli i izginuli.

Svi smo inače olako prelazili preko onoga kada su nam pratri čitali iz evanđelja poglavlje u kojem nam sam Isukrst govori: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.“

Ovaj put – pokret za unutarnje hrvatsko oslobađanje

Ma ne, mi smo radije smatrali da On opet pretjeruje, vjerujući tvrdoglavo i dalje da nema te sile koja će od onih koje smatramo političkim istomišljenicima, saveznicima i domoljubno-desnim prijateljima – a kamoli od vlastitih ukućana, rodijaka, kumova i svojte, od amidža, daidža, badža, jarana i ostalih – načiniti neprijatelje. Za nas se svijet javnog djelovanja i politike i dalje sastojao od „naših“, i od „njihovih“. Crno-bijelo. No dok crno uglavnom jest crno, bijelo nije bijelo. A i granica između bijelih i crnih kakvu smo si stvorili u svojim glavama pokazuje se kao vrlo upitna. Moramo se zapitati: Ima li je uopće? Takva metoda podjele u praksi prečesto zatajuje. Iznevjeruju nas naši. Razočaravaju nas. Čudimo se, zgražamo se, očajavamo, ali si ne možemo pomoći.

Velika je to nevolja! Teškoća u razlučivanju narušava našu sliku o postojanju u javnom životu one „prave“ domoljubne fronte, osobito tamo u Hrvatskoj (mi smo ovdje „osuđeni“ na zbijanje u manjinsko-konstitutivno i uvelike od drugih i trećih i četvrtih obespravljeno stado), s one strane schengenske granice. Neprijatelji i dalje dominiraju integralno hrvatskim političkim i medijskim prostorom, a vidimo to osobito po cajkama, brenama, radama, nedama, sašama, cecama, karleušama i ostalima. Vidimo to po masovnoj tobožnjoj nekulturi i primitivizmu, i po rehabilitaciji zločinačkih sustava i pokreta. Nova jugoslavizacija i sve drskija srbizacija prodire i u do jučer najtvrđa hrvatska uporišta. I sve je više crvenih i crnih sablasti koje osvajaju prostor hrvatske kulture, svijesti i slobode. Dolaze iz nekih tuđih inkubatora i bivših vremena, za koja smo mislili da se nikada više ne će povratiti. Jedni pod starim, drugi pod nekim novim simbolima, sloganima i imenima.

Mogli bismo to vidjeti i ovako:

Imamo na djelu hrvatske neprijatelje koji na sve načine gaze plodove onog pokreta hrvatskog oslobađanja od vanjskog neprijatelja kakav je trijumfirao s Olujom. A zatim počeo splašnjavati i odumirati kao politička snaga. Imamo na javnoj sceni i hrvatske prijatelje za koje se pokazuje da su lažni ili nepravi. I takvih je sve više. Kako iz te nevolje izaći? – Za sada, nikako! Što nastojati i čemu se nadati? – Da se oslobađamo zabluda o tomu tko je tko, počevši od vlastitih ukućana! Kako bi iznova počeo proces nastajanja nove snage. Koja bi povela novi pokret. Ovaj put – pokret za unutarnje hrvatsko oslobađanje.

(Kraj teksta)

Prethodno:

Šiljo: Imamo dvostruk problem: previše i hrvatskih neprijatelja i lažnih hrvatskih prijatelja! (1)

Šiljo, Hrvatsko nebo