Početkom ožujka 2023.

Vrijeme u prošlom tjednu otužno, hladno, vjetrovito,korizmeno, tek je u petak provirilo sunce koje danima nismo vidjeli, kao galijoti u potpalublju iz pjesme hrvatskoga pjesnika koji je karijeru završio u crvenoj podmornici, a što možemo, veliki čine velike pogrješke. Kako bilo, izvlačimo se iz zime koja na Putinovu žalost nije bila oštra, Europa se nije smrznula kao vučji rep, a s njom ni Hrvatska koja bi se do ljeta trebala bolje naoružati, zlu ne trebalo.

U međuvremenu smo imali raspre oko izbornih jedinica, što daje naslutiti da su izbori više-manje blizu, s ovakvim i onakvim zamislima oko broja narodnih zastupnika zvanih sabornicima, ima li ih premalo ili previše i koliko bi bilo normalno. Ma nikada ih nije previše, tako su mudri, inteligentni i koncilijantni da ih je milina slušati. Zakoni koje donose u petak, po običaju, već u ponedjeljak zahtijevaju brojne izmjene, a one će doći na red u petak, ali za pet godina. Budući da sam sada u jedanaestom stoljeću pa tu i tamo proučavam i Veneciju, eto podatka: u Velikom vijeću bijaše u to doba 480 patricija. A broj stanovnika mjerio se u desetcima tisuća, a ne u milijunima kao što je u našoj, današnjoj, demografski potentnoj Hrvatskoj. Puk je imao jedno jedino oruđe – pobunu (čak ni referenduma nije bilo) i nju je s vremena na vrijeme koristio, ne uvijek sam od sebe nego na nagovor dijela patricija koji su imali svoje kandidate za položaj dužda. Tako su jednoga spalili skupa s palačom i cijelom četvrti Rialta. Spretniji duždevi uspijevali su pobjeći. Unuk onog Orseola koji se nazvao knezom Dalmacije nije postao duždem nego mađarskim kraljem, eh, to je velika priča i bit će ispričana, vjerujte mi, za hrvatsku povijest vrlo značajna. Za Slavoniju prije svega, i za Zagreb koji se računao pod Slavoniju, a u jedanaestom je stoljeću već skromno postojao na brežuljcima ispod planine koja se u to vrijeme zvala baš tako, Planina (istočniji dio i naselje i danas se zove Planina Donja, a ondje živi kipar Kelčec, branitelj./ Medvjeda je bilo, bez sumnje, ali je Medvednicom postala poslije, a Sljemenom zabunom. Još jedan podatak: za Veneciju se točno znade kada je utemeljena, i godina, i mjesec i sat (!), za Zagreb se ne zna. Sličnosti ipak postoje: Mletci su nastali uglavnom na vodi (i otočićima), a Zagreb leži na vodi koja je doduše malo ispod tla. Sada se govori i o projektu prometa na stupovima, kao što zgrade u Veneciji počivaju na stupovima, to jest deblima ili balvanima. Jer, kopati podzemnu cestu ili željeznicu bilo bi skupo i riskantno zbog – vode, premda se već jednom pokušalo, ali je ulaz u podzemnu bio naknadno pretvoren u javni zahod na Jelačić placu.

Znači, Zagreb ima vode, čak ju lifra Samoboru i ostalima u okolici. Ima vode, ali je jeftina pa ju treba dignuti, kažu možemovci koji su se bacili na velike projekte da fasciniraju lajbeke, svjesni, međutim, da ih ne će ostvariti. A i da hoće, ne znaju ih pripremiti, pa su dobili pljusku i napola odustali, tek toliko napola da ipak nešto ušićare od građana. Zato su na drugoj strani naoko uspjeli, mislim na roditelje odgojitelje, upravni sud im je baš možemovski skočio u pomoć da malo i sa sudske strane pomogne demografiji, a što će reći Ustavni sud, možemo samo nagađati.

Stranka ili sekta Nemremo! u biti je dobro razumjela istinu da grad ne čine zgrade i ulice, nego građani, ljudi. A oni imaju novca i veliko su, bogato crpilište, da ne kažem vodocrpilište, pa ih treba iscrpiti. Imaju ljudi novca, ne svi, većina nema, ali oni koji imaju (gornji sloj) kupili su državne obveznice, posebno puno kupile se majke odgojiteljice i minimalci, pa umirovljenici itd. Bit će zanimljivo vidjeti koliko je tko kupio obveznica, ako takav podatak ikada bude prezentiran, a ne će. U načelu, lijepo je pomagati svojoj zemlji tako da se ne ulaže novac u strane banke nego u narodne obveznice, ali je kvaka u tomu da narod nema novca, barem ne znatno, osim gornjih deset tisuća, a njima će se (ipak) isplatiti nakon tri godine.

Dosta o novcu, ne ću više sve dok se kuna ne vrati, a hoće, ali ću se zadržati na Zagrebu i ne samo na Zagrebu, na Hrvatskoj našoj u cjelini, u kojoj je usred mnogih teškoća počela i osma ofanziva Documente i još nekih sličnih, a neobično je nalik denacifikaciji Ukrajine u Putinovoj izvedbi. Geslo je ofanzive: prognati iz ulica i trgova sve što je djelovalo u NDH, premda i ne bilo ustaško. Istodobno, dati nazive po komunističkim faktorima, osobito onima koji su se iskazali u raznim desetljećima 20. stoljeća, od prevrata 1945. do razdoblja poslije Hrvatskoga proljeća. Na red je tako došao i Filip Lukas iz Kaštela, predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945., premda je u vrijeme samostalne demokratske Hrvatske rehabilitiran, što za razne jakovine i documentariste ne znači ništa, valjda priznaju samo sud partije. U obranu Lukasa (koji se od ustaša na vrijeme ogradio) napisana je nedavno i izjava Matice hrvatske, koja Lukasa izrijekom ne spominje, ali se kaže da se ne možemo! dan-danas orijentirati prema presudama komunističkih sudova, što je točno. Inače bi i rehabilitiranoga Stepinca documentaristi i dalje svrstavali u zločince, a tako daleko se ne usude. I sve one osuđene u vrijeme komunističke Jugoslavije, uključujući Franju Tuđmana, koji im je posebno trn u oku, kao i bilo koja hrvatska država.

S ovim mislima, ha, prelazim na u zadnjem javljanju obećani iskaz o događaju od 28. veljače 1989. kada je spomenuti Franjo, uz nas još devet, prekinuo hrvatsku šutnju na tribini Društva književnika Hrvatske (tako se tada zvalo). U spomen na izlazak iz šutnje, održana je tribina u Društvu hrvatskih književnika 28. veljače 2023., a nastupila su četvorica još živih govornika iz osamdeset devete.

Da ponovimo gradivo: tribina 1989. javno je sazvana u ime inicijativnoga kruga. Na pozivnici su bila ova imena: Šime Balen, Dalibor Brozović, Branimir Donat, Ivan Gabelica, Grgo Gamulin, Radovan Grgec, Hrvoje Hitrec, Dubravko Horvatić, Neven Jurica, Anto Matković, Josip Potočanec, Drago Stipac, Petar Šegedin, Vladimir Šeks, Stjepan Šešelj i Franjo Tuđman (abecednim redom). Voditelj tribine Stjepan Čuić.

Nisu svi govorili (a neki se nisu ni pojavili) samo nas deset, redom: Tuđman, Horvatić, Jurica, Stipac, Korljan, Šeks, Brozović, Šešelj, Gabelica, Hitrec (Korljan se javio iz publike, s pozdravima iz Splita).

Trideset i četiri godine poslije, u prošlom tjednu, evocirali su, redom, Hitrec, Jurica, Šešelj i Šeks, s uvodnim govorom sadanjega predsjednika DHK Zlatka Krilića.

Govore rečene trojice pročitat ćete, nadam se, na drugom mjestu, a ja svoj objavljujem unutar Hrvatskih kronika na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća. Znači, kako slijedi:

Gospođe i gospodo,

Stari zavjet otvara se Knjigom postanka. Novija, samosvjesna hrvatska politička povijest otvorena je sada već ponešto zaboravljenom tribinom u Društvu hrvatskih književnika. Ta je tribina naša Knjiga postanka, prvo javno i najavljeno okupljanje ljudi koji su osjetili da je u pitanju opstanak hrvatskoga naroda i zadnji je čas za prekid strašne i teške hrvatske šutnje. Berlinski zid još nije bio pao, jugoslavenski se represivni komunizam još držao, premda načet, iz Srbije su prijetili ukidanjem unutarnjih granica, a u svojem su ataru već poništavali autonomije. Ili, kako je na tribini slikovito rečeno, u Jugoslaviji su se u tom trenutku već bili dogodili Sudeti, dogodili se Anschluss i Češki protektorat, dogodio se naravno i Fuehrer, scenarij dakle poznat, kao i sljedeći potezi.

Nego, kao što svaki otac ima oca, prolog našoj tribini zadnjega dana veljače 1989. zbio se u siječnju te godine, na izvanrednom plenumu Društva književnika Hrvatske. Povod je bio pokušaj unitarističke klateži da se iz tadanjega Ustava SRH izbaci hrvatski književni jezik. Bila je to agresija prije agresije, oružane, i njoj smo se uspjeli oprijeti kao i poslije oružanoj. Velik trenutak Društva književnika u Teatru ITD, jednodušnost koja je zapanjila komunističke birokrate i tadanjega sekretara za kulturu i prosvjetu, potpuno izgubljenog. Govorili su tada, ne samo o jeziku, mnogi od nas, među njima i Franjo Tuđman, član Društva. Vehementno je reagirao na sekretarove riječi da mi Srbima moramo popustiti jer imamo hipoteku. Kakvu hipoteku, vikao je Tuđman, toliko se uzbudio da je u jednom trenutku umjesto hipoteka rekao apoteka. A u svojoj političkoj i povijesnoj apoteci imao je već spreman lijek.

Prisjećam se toga plenuma koji je bio finale atmosfere u Društvu književnika, ozračja koje je stvorila jedina predsjednica Društva u njegovoj povijesti, Marija Peakić. Treba reći, i ponoviti, prije stvaranja političkih stranaka, u drugoj polovici osamdesetih jedina se, premda i neformalna demokratska stranka zvala Društvo književnika. Tu su se bistrile ideje, pisale izjave i peticije, pružao otpor. Odgovor je to na pitanje zašto se Tuđman odlučio izložiti nacrt svoga programa baš u Društvu književnika, ne samo kao revanš na srbijansko književno društvo koje je predstavljalo jedan od stožera velikosrpskoga divljaštva, nego i zato što je upravo na rečenom plenumu osjetio svu tu energiju i volju, nacionalni naboj i odvažnost, hrvatski duh i neslomljivost hrvatskoga književnika, hrvatskoga intelektualca. Pa onda nije ni čudo što su na tribini koju danas obilježavamo, govornici bili u najvećem broju književnici, mnogi od njih doživjeli ovacije publike koja je bila stisnuta na premalom prostoru za takav događaj, pa su ljudi stajali i na stubištu, premda je bilo glasina, i to provjerenih, da će nas sve pohapsiti, skupa s publikom. I one za šankom. Ja sam se malo uplašio jedino kada je govorio Šeks u takvom revolucionarnom zanosu za koji se dobivalo pet godina robije, najmanje. Ni ostali nisu govorili ispod tri godine, antologijski pjesnik Dubravko Horvatić, jezikoslovac i tada Tuđmanova desna ruka Dalibor Brozović, pisac Stjepan Šešelj koji je načeo krucijalnu temu o jedinstvu domovinskih i iseljenih Hrvata, i ostali govornici poput mene koji sam nerazborito nastojao na hrvatskom suverenitetu.

Treba reći da su ondje bili i mnogi književnici poput Šegedina, svi smo mi odgovorni, ali nisu govorili, no bili su u inicijativnom krugu pokreta i zato im vječna slava. Uhićenja, kaže , nije bilo, no medijske su reakcije odisale upravo staljinističkim duhom, dakle bio je to za njih nacionalistički skup, neprihvatljiv i opasan jer je umjesto demokratizacije društva zahtijevao demokraciju, umjesto jedne partije višestranačje, umjesto beogradske hegemonije poštivanje hrvatskoga suvereniteta, umjesto jugoslavenskog integralizma hrvatsku samosvojnost, program temeljen na, kako reče Tuđman, pozitivnim sastavnicama hrvatske političke povijesti, u što je uključivao i ljevicu, što mi se nije svidjelo, ali neka, takva su bila vremena i trebalo je sve uključiti da ne odu u šumu, više govoriti o konfederaciji nego o samostalnoj hrvatskoj državi. Bilo je i disonantnih tonova, bojazni od višestranačja, no radilo se o nevažnim incidentima. Pa i iluzija da se tadanji Socijalistički savez pretvori u demokratski, pučki forum.

Iz današnje perspektive, nakon svega što smo doživjeli i preživjeli treba naglasiti neke točke tada zamišljene, ali koje su s vremenom krenule u krivom smjeru. Recimo, u programu pokreta bio je ulazak Hrvatske u tadanju Europsku zajednicu, sada Uniju, ali samo ako se taj organizam ne izgrađuje kao sveeuropska nacija, znači zajednica u kojoj Hrvatska zadržava puni suverenitet u Europi nacija. Kako s tim stojimo danas, znamo, izgubili smo monetarni suverenitet, uskoro i fiskalni, i tako dalje, no barem su iluzije o sveeuropskoj naciji ostale u limbu europskih fanatika. Također je na tribini osamdeset devete traženo da se zaustavi demografsko nazadovanje hrvatskoga pučanstva, a danas smo svjedoci enormnoga nazadovanja. Tražili smo tada nepovredivo pravo čovjeka na vlastito mišljenje, a svjedoci smo da u samostalnoj hrvatskoj državi i dalje čuči sablast verbalnoga delikta. Ogromni potencijal hrvatskog iseljeništva nije iskorišten. Uza sve to, jugointegralna klatež ne miruje, pa se i iz Hrvatske javljaju glasovi o izmišljenom zajedničkom jeziku, a u tzv. kulturnoj sferi svakodnevno svjedočimo sitnim, ali opakim ubodima u hrvatsko biće i koprodukcijama koje za cilj imaju povezivanje starih simpatija, kao i izravno potkapanje ugleda hrvatskih branitelja. Političke opcije koje dolaze na vlast u lokalnim sredinama pokazuju pravo lice, u želji da ulicama i trgovima daju nazive po komunističkim protuhrvatskim moćnicima. U medije se uvukla protuhrvatska družba, negdje prikriveno, negdje otvoreno. Oni mediji koji odišu istim hrvatstvom kao ljudi na tribini osamdeset devete, nisu u milosti države, štoviše, sudbina Hrvatskoga slova kaže da moraju biti likvidirani. Ne spominjem to slučajno u svezi s tribinom, jer se zaboravlja da je ona imala dvije točke – pokretanje Hrvatske demokratske zajednice i pokretanje neovisnog tjednika za kulturna i društvena pitanja, a ta je druga točka realizirana puno kasnije od hrvatske države, svršetkom rata, i zvala se Hrvatsko slovo, prvih godina u okrilju Društva hrvatskih književnika.

A kakva je sudbina mnogih ljudi iz inicijativnoga kruga i govornika na tribini? U stvari utemeljitelja (prautemeljitelja) pokreta? Podosta njih je doživjelo kob utemeljitelja uopće, ostali su u temeljima i nisu na vrijeme opazili da dolazi kamion koji će ih zasipati tekućim betonom. Pojavili se neki novi ljudi i neki stari ljudi spretni u političkim igrama, oni koji su osamdeset devete stajali po strani ili bili protiv pokretanja pokreta, ali se prilagodili. Književnici inicijatori osjetili su s vremenom da su tom svojom gestom obilježeni, pa su imali poteškoća u javnom životu i svomu zvanju, jer je ljevica izvela izvrstan salto mortale i uspjela zavladati kulturnom scenom po Gramscijevu receptu, pakosteći koliko može odurnim nacionalistima koji su joj oduzeli njezinu pravu domovinu, neprežaljenu Jugoslaviju koju se sada i opet spominje. Gdje? U Moskvi, koja isto tako žali za Jugoslavijom, kako reče zločinački autokrat Putin. I gdje još? Pa u Zagrebu, samo treba osluškivati tzv. civilne udruge i njihov ponegdje otvoreni orjunaški svjetonazor, a i one su na državnim jaslama. Podijelili se i književnici, nema više one jednodušnosti kao na plenumu u Teatru ITD., podijelili se ne po poetikama i estetikama nego po političkim stajalištima, od kojih jedno naginje protuhrvatskom duhu. No dobro, i to valjda spada u pluralizam, za koji smo se tako žestoko borili prije trideset i četiri godine, za demokraciju koju gotovo nitko od nas nije poznavao ni iskušao njezine čari, niti slutio da može u Hrvatskoj, kao i drugdje, postati meka varijanta totalitarizma i u stvari omogućiti onim starim protivnicima demokracije da ju iskoriste i okrenu u svoju korist.

Ipak treba podsjetiti, vraćam se kronološki unatrag, da je jednodušnost hrvatskih književnika i umjetnika drugih grana još jednom zaiskrila u početku Domovinskoga rata, kada su ovdje, u ovom prostoru sva umjetnička društva potpisala ulazak u organizam zvan Zbor hrvatskih umjetnika, koji je postao dijelom Zbora narodne garde, a stotine i stotine umjetnika stavilo se na raspolaganje domovini, oni najspremniji postali i pripadnicima Satnije hrvatskih umjetnika, pod vodstvom književnika Josipa Palade, i mene kao komesara. (Opaska: šalim se, bio sam u stvari zamjenik zapovjednika.)

Poslije rata dogodilo se što sam već opisao, vratila se u nekih klasična hrvatska zbunjenost, a proradile i Judine škude. Dvadesetak nas je izbačeno iz PEN-a, što nas se nije posebno dojmilo, ali bijaše simptomatično. Dvijetisućite godine ovdje je skromno slavljena 100. obljetnica Društva hrvatskih književnika na kojoj se pojavio i novi predsjednik države, održao sjajan govor u kojemu reče da idemo prema Europskoj uniji pa hrvatska književnost ne će biti više potrebna, sva će biti europska.

U novom su se stoljeću položaj i prihodi književnika srozali, a oni među njima, i opet obilježeni kao nacionalisti, imali su grdnih teškoća da neku siću dobiju od države kojoj su tribinom u DHK utrli put, a tako je i danas, pa su imali sreću oni koji su u međuvremenu preminuli. Prilagodili se novim trendovima i nakladnici, pa tek neki od njih ne izbjegavaju rečene takozvane desničare. Uvaljala se klatež i u institucije, pa je tako u ime ministarstva, petnaestak godina nakon tribine osamdeset devete i svega što se u međuvremenu dogodilo, meni odbijena potpora za roman o hrvatskom dvadesetom stoljeću, s finalom u Oluji. Na odbijenici potpisan srpski pisac iz Hrvatske, Čedomir. Oprostite što sam osoban, a nego kako ću.

Ali ostavimo to, govori iz onoga doba tiskani su, na svu sreću, desetak godina potom. I kada ih danas čitam, mogu samo reći da smo bili veličanstveni, da smo na pravi način i u pravi makar i zadnji čas, trgnuli Hrvatsku iz malodušne letargije. U samo nešto više od godinu dana pokret ovdje iniciran, u DHK, doveo je nakon toliko vremena Hrvatsku na političku scenu, na zemljovide, pod svojim imenom, sa svojim kulturnim identitetom, odvojenu zauvijek od balkanskih gudura, ali neopreznu potom i naivnu u novim integracijama. Nije ovo Hrvatska kakvu smo sanjali, ali jest Hrvatska na javi, kakva jest da jest, ona postoji, naša je i dajmo joj šansu.

Hrvoje Hitrec/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo